Short history of Bogomils in Bosnia

Pope Pius II (1458-1464) in his work "Cosmografia" wrote while describing the Adriatic countries: "Behind Albania come the Illyrian people towards the west and north. This people were called the Slaves in our time and they call themselves Bosniaks, other Dalmatians, third Croats, Istrians and Carniolans".

Bosnia - land of the Bogomils

The first mention of heresy in Bosnia stems from the first half of the 10^th century. In the letter of Pope Ivan X, sent to an archbishop from Split and the local clergy in 925, a complaint is mentioned that in the neighbouring diocese or land (referring to Bosnia), there is a science  "located in holly books". The Pope rebukes them for not paying attention and "tacitly approving it". Though here there is no direct mention of who the heretics were, nor is there mention of the character of their teachings, but there is mention that it is not "in the holly books", this clearly implies that the Pope saw it as heresy. That it refers to Bosnia and its heretics is quite clear since in the later period Bosnia was the only country in this part of Europe where heresy developed and where it, so to speak, gained the status of  state religion. (Source: F. Šišić, Manual on Croatian history, I/1 Zagreb 1914., p.215.)

Another important document confirms that the Bogomils were present in Bosnia in the 10^th century.Anselmo Canterburyjski (San Anselmo) from Alexandria in Italy, which lived and worked in the 13th century, in one of his documents mentions that "the heretics were initially in Bosnia from where they spread their teachings to Lombardy, and from there towards France, from where it arrived to Orleans in 1022 and into Arras in 1025." (Source: A. Dondaine, Le Tractatus de hereticis d'Alexandrie, Arch. Fr. Praedic, XX, Rome 1950., p. 308-324).

Letter of the Roman Pope Gregory IX about Bosnia as a nest of heretics

"In his letters from 1232 to 1239 (pope Gregory IX) mentions heretics in Bosnia several times. Thus on May 30^th 1233 he wrote to the cardinal Jakov Prenestinsky his legate in Bosnia, that with sorrow he discerned from his report, that the Bosnian bishop fell "into the bitterness of the crazy heresy ". That's why he ordered to place two, three or four bishops?! (though he has no support in Bosnia).

About the Bosniaks he says: "About the inhabitants of that country he says, that they are poor in estate, and rich in wickedness, since in most part they are infected with wickedness of heresy". (Pope doesn't hide his hatred towards the Bosniaks and confirms that Bosnia is mostly heretic but despite that he plans to place bishops in Bosnia?!)

In the second letter from February 13^th 1234 Gregory IX wrote: "such is the multitude of infidels in Bosnia and surrounding areas, that the entire country (Bosnia) weeps and aches, barren and impassable". On August 8^th 1236 the pope wrote to Sibislav, the duke of Usora, son of the former king of Bosnia Stephen (Stepan Kulinić), that "he received with joy the news that he is among the dukes of the Bosnian diocese?! (which never existed), which are infected by the taint of heretic wickedness, like a lily among thorns".

From this letter one can clearly conclude that the pope clearly wrote to one catholic among the Bosnian nobility, commending him for not falling into heresy like all the other Bosnian nobility. He mentions that in the letters, which he wrote to Ancila, the mother of Sibislav and to Hungarian bishops (since there are no Bosnian bishops), to whom he recommends Sibislav and his mother".  (Source: Dominik Mandić "Bosnia and Herzegovina volume II: Bogomil church of Bosnian Christians" p. 33-34).

Letter of Pope Ivan XII 1319 to Croatian liege Mladin Šubić

"They are learning disastrous heretical fallacies. Every believer has to stand up against such people and destroy them in order to up root their poisonous anger to prevent contamination of other believers. We often, with great sorrow, listened, from credible sources, that the land of the Bosniaks is the home to heretics, that churches are being abandoned, the clergy has been up rooted, Christian sanctities are being trudged on, the cross is not being respected, moreover, there is no sacrament of christening".

Bosniaks - dualists

"Dialogus contra manichaeos in Bosna" translated "Dialogue against Manichaeism in Bosnia" is the work of Jakob de Marchia who was placed as the vicar of Bosnia and main inquisitor by the Roman curia. This work which was written on the ground of Bosnia describes the Bosniaks as Manichaeists  and as bi-fundamental heretics (dualists). In the dialogue it is mentioned that they baptize themselves with the book, and not water, similarly to the western Cathars, which is the original spiritual, dualistic baptism called consolamentum.

The work "Dialogus contra manichaeos in Bosnia" was in the hands of church censors in 1697 when the issue was canonization of Jakov (Jakob)  Markijski (de Marchia). Since then the work has been lost. Censors Johannes Bapt. Lucini and Jochannes Bapt. Barberio exhausted the content of the work and incorporated it into their analysis which is contained in a collective work called "Monumenta canonizationis B. Jacobi de Marchia" which is in Rome.

Jakob de Marchia who was labelled a saint was a doctor of canonical law and a great fighter against heresy. Senate of Dubrovnik called him "the most elegant sower of the Lords word". His lack of success in converting Bosnian Patarens he justified to the pope by claiming that he lacked support from the royal couple Tvrtko II and Dorothea. Dorothea and Tvrtko became very unpopular among the Franciscans, which called Dorothea an "evil woman".

They would rather die than accept orthodoxy

One of the four grand inquisitors which were labelled saints by the Roman church is inquisitor Capistran (Giovanni de Capistrano) which was also known as the expert on heresy. In his letter to pope Kalisto III 4/7/1455 wrote: "Bosnian Christians are not members of the Eastern church, nay they would rather die in disbelief, than accept the religion of the Rašan (Serbs)."  (Ref: Franjo Šanjek Phenomenon "krstjani (Christians)" in medieval Bosnia and Hum, collection of works.)

How much hatred and revolt there was against the Pope, and the eastern church - which at one moment had a competition who will commit greater genocide over the Bogomils - is best confirmed by this letter according to which the Bogomils inclined towards the Ottomans as protectors against Christian evil (inquisition) and murdering.

At the end of 1456 pope's legate Ivan Karahal sent Nikola Barbucini to king Tomaš in order to talk him into declaring war against the Ottomans in unison with Hungary. After the stay and discussion with the Bosnian king, Barbucini sent a report to the pope's. legate that Tomaš is willing to go to war against the Ottomans but that "he can't because of the Manichaeists which are still a majority in Bosnia, and which love the Ottomans more than the Christians..". The statement that the Bosnian king gave to Barbuicini was repeated literally, three years later in 1459 in his letter to pope Pius II.    

Kumra

Kako to tvrdi bosanska mitološka priča kumra je bila najmilija ptica svih pejgambera. Na njihovu molbu Allah joj je omogućio sposobnost govora te je pričala kao i svi drugi ljudi. Ali, jednom se desi da su se pejgamberi rasrdili na ovaj dunjaluk i po Allahovoj naredbi odlučili poslati na njega veliku glad i pomor. Kumru to toliko rastuži da brzo poleti zemljom i gradovima vičući narodu iz sveg glasa da napuni hambare žitom, upozoravajući ih na božiju volju. Na čiju je god kuće sletjela stalno je ponavljala „Kupuj kruh! Kupuj kruh!“. Ljudi znajući da je to najdraža ptica pejgambera shvatiše njeno upozorenje vrlo ozbiljno i postupiše onako kako im je ona rekla.
Saznavši šta im je kumra učinila iza leđa pejgamberi odmah o tome obavijestiše Allaha koji joj za kaznu oduze moć govora, no, ipak dirnut njenom dobrotom prema ljudskom rodu ostavi joj dovoljno razuma da može izreći „Kupuj kruh!“

Krkleri

U Sarajevu se vjerovalo da onaj ko želi vidjeti Dobre treba da ide na Obhodžu, na istočnu periferiju grada, ili na grob nekog šehida ili bogougodnika i da se tu pomoli za njegovu dušu. Tada će mu se ukazati Krkleri, četrdeset Dobri, obučeni u zelenu odjeću, koji pred zoru, jedan za drugim, žure na jutarnju molitvu u džamiju

Divlja baba

U bosanskoj mitologiji vjeruje se da u svakoj većoj jami u zemlji živi po jedna divlja baba koja u podzemnom svijetu ima svoje kuhinjsko posuđe i radi sve poslove kao što žene rade na zemlji. Legenda kaže kako je neki pastir jedne prilike bacio kamen u veliku jamu u zemlji i ubrzo začuo prijeteći ženski glas: "Samo da mi nisu sad ruke zaprljane od brašna izišla bi i kaznila te!" Vjerovanje u Divlju babu ostatak je nekadašnjih vjerovanja paganske Bosne kada je ovaj mitološki lik predstavljao ženskog demona ili jednu od boginja prirode koja vlada nevremenom. U prilog tome svjedoči narodno vjerovanje kako se svaki vjetar rađa u iz velikih jama u zemlji pa se još uvijek može čuti od starijih Bošnjaka da kada vani puše veliki vjetar treba ići staviti veliki kamen na otvor neke jame u zemlji kako bi prestalo puhanje

Mitologija u bosanskim narodnim pričama i bajkama

Dobar dio mitoloških elemenata drevne bosanske mitologije krije se u narodnim bajkama koje su pojedini etnolozi zapisali i pohranili u anale Glasnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Upravo zahvaljujući njima danas znamo za boginju (ženskog demona) podzemlja “sa sisama preko ramena i zubima velikim kao kuke sa vage”, koja pomaže onima koji su joj naklonjeni i njene tri kćeri, koje se udaju za smrtnike, ljudoždersku demonicu, ponekad u liku krmače, koja proždire čitave gradove, a pobjeđuje je heroj “siromah” (nekada Nasrudin-hodža), babu koja jaše na jarcu, živi u kući "punoj dječijih prstiju". U okolini Srebrenice zapisane su bajke o demonici koja je cara Murata pretvorila u magarca, da bi je on, osvetivši se, pretvorio u svraku od koje su nastali sve svrake i gavranovi; o junaku Ćeli koji odlazi popevši se na džinovsko drvo u svijet astralnih (nebeskih) demona, gdje prebivaju nebeski djeda i baba, kao i podmukle vile (u drugoj verziji divovi) koje vade oči; u predanjima oko Bratunca pojavljuje se "vučiji pastir", šumski ili planinski duh koji predvodi kurjake i raspoređuje gdje će koji naći hranu (gospodar životinja).

Grupa mitoloških stvorenja koja je naročito interesantna jesu "bradati ljudi", koji žive u rijekama i "nabacuju lance onome ko se kupa". Emilian Lilek, profesor tadašnje Velike gimnazije u Sarajevu, je još 1985. u svom radu Vjerske starine iz Bosne Hercegovine zabilježio običaj "darivanja rijeke" hranom, odjećom i dragocjenostima, raširen jednako i kod kršćanskog i kod muslimanskog stanovništva - što predstavlja ostatak žrtvenog prinošenja starom ilirskom bogu izvora Bindu.

Sva spomenuta mitska bića i vjerovanja vrlo dobro se uklapaju i u oskudni okvir onoga što nam je poznato o vjerovanjima iliro-romanskog stanovništva, a posebno onoga što se smatra autentičnim dijelom ilirskih kultova gdje se između obožavanja raznih duhova prirode koji žive na zemlji, vodi i u zraku posebna pažnja posvećivala kultu nebeskog tijela koji je u cijelom ilirskom narodu nazivan “otac”, “djed” – Sunca. Jako je zanimljiv podatak kako se Sunce u narodu naziva Zvizdan (zvizda, zvijezda) što aludira na ilirski kult obožavanja zvijezda kao sjedišta ljudskih duša. Prema ovom podatku možemo zaključiti da se upravo Sunce ili Zvizdan smatra predvodnikom (vodičem, ocem ili vladarem) nad ostalim zvijezdama odnosno dušama. Dobar primjer posvećivanja pojedinih mjesta ovom božanstvu jeste i naziv srednjovjekovnog grada Podzvizda u Velikoj Kladuši, itd.

Dok je Sunce nazivano otac ili djed Mjesec je nosio naziv “majka” ili “baba”. U ilirsko-bosanskim legendama Mjesec se uvijek označava kao žensko biće, Velika Majka, kojoj se upućuju molitve za život novorođenih, a zabilježeno je da su katolici u Bosni pri pojavi mladog Mjeseca padali na koljena. Kako je 1982. zabilježio Šefik Bešlagić, jedan od najvećih izučavalaca bosanskog srednjovjekovlja, "jedna naša katolkinja je još prije 30 godina tražila savjet od svećenika da li se i dalje smije moliti mladom mjesecu" (Šefik Bešlagić, Stećci - kultura i umjetnost, IRO Veselin Masleša, Sarajevo 1982). Ma koliko vjerodostojnost ovakvog zaključivanja može biti upitna, prilično je izvjesno da je Mjesec, upravo kao mitsko ilirsko-pagansko "utočište duša", odnosno simbol plodnosti i regeneracije, dospio na bosansko-humsko srednjovjekovno mramorje (stećke), i to - u vidu polumjeseca - kao najčešći astralni motiv.
Za najpoznatiji stećak iz Radimlje - prikaz Radoja Miloradovića sa spuštenom desnom rukom, pored koje su luk, strijela, mač i štit i lijevom podignutom prema prikazu punog Mjeseca, veže se narodna legenda iz sjeverozapadne Bosne prema kojoj se u noćima punog Mjeseca na njegovoj površini može vidjeti divovska figura  čovjeka kojeg je Bog kaznio kada je u bijesu podigao sjekiru na majku. Njegova kazna je bila ta što ga je Bog istog trena usmrtio i njegovo tijelo, sa podignutom rukom, postavio na mjesečevu površinu da tu vječno stoji kao opomena ljudima (sinovima – muškarcima) da moraju poštovati majku (ženu, boginju Veliku Majku).
Kod Ilira Mjesec je bio usko povezan sa kultom mrtvih te stoga stećak i legenda jasno predočavaju sliku napuštanja zemaljskog života i prelaska u zagrobni - Mjesečev svijet. Međutim, pošto je smrt sastavni dio kulta plodnosti Mjesec osim funkcije psihopompa (vodiča mrtvih), predstavlja plodnost ali i nosioca te plodnosti “babu” odnosno ženu.

U ovo se uklapa etimologija (historija značenja) slavenske riječi Mjesec, koja dolazi od praindoevropskog korijena *med - mjeriti, što podrazumijeva kalendarsko računanje vremena, poput mjerenja trudnoće, i znači da je ilirski mitski Mjesec dom i simbol božanskog predačkog bića koje upravlja periodičnim obnavljanjem, kako na kosmičkom tako i na zemaljskom, biljnom, životinjskom i ljudskom planu. U Bosni, što u reljefima srednjovjekovnih stećaka što u sačuvanim predanjima, nalazimo dragocjen materijal za rekonstrukciju ilirskog lunarnog mita.

Posebnu vrijednost ima bajka zapisana u sjevernoj Bosne, u selu Debeljaci, koja nam govori o povezanosti tri drevna mitska bića: "Čobaninu Ivi došao vuk i pitao ga da li voli da pojede njegove ovce ili njega. Ivo mu kaže da pojede njega, ali tek kada se oženi. Na dan vjenčanja Ivo pobjegne i dođe do Mjesečeve majke. Ona mu da magičnu maramu. Bježeći od vuka, dođe do majke toga vuka, koji je imao gvozdenu glavu. Usput, nađe tri psa koja mu pomažu. Majka vukova nagovori Ivu da joj bude čobanin ne bi li ga njen sin pojeo. Prevari ga da ostavi pse, ali ipak psi spasu Ivu od vuka." (Vlajko Palavestra, Radmila Fabijanić, Narodne pripovijetke iz Bosne, GZM, N.S. Etnografija, sv. XIII, Sarajevo 1962, str. 163). Prema tome, Mjesec je imao božansku majku, čarobnicu koja, poput boginje podzemlja, spašava one kojima je naklona. One su u bosanskoj mitologiji poznate kao vila Zlatna i Gorska vila.U ovom slučaju, ona je saveznica protiv demonskog vuka i njegove lukave majke (nejasno je da li se ovdje radi o mitskom biću, demonici, majci svih vukova).

Zanimljivo je da je sv. Ivan (tj. sv. Ivo), prema vjerovanjima bosanskih katolika koje je zabilježio Ivan Zvonko, dva puta rođen i dva puta umro: prvi put mu je Isus savjetovao da se spali i sav je izgorio osim srca koje je njegova majka progutala i, ostavši trudna, ponovo ga rodila (Ivan Zvonko, Vjerovanja iz Herceg-Bosne, u zbirci Život i običaji, sv. 6, str. 190 i 303).