Zmija i kult plodnosti

Ilirska religija se zasnivala na totemizmu – vjerovanju u svete životinje koje su svojim božanskim značajem i nadnaravnim osobinama predstavljale određeno božanstvo, njegovu manifestaciju ili pak duha prirode. Dok se pouzdano zna da je vrhovno božanstvo bila zmija, praotac svih Ilira, za druga mitska bića možemo pretpostaviti da se kriju u obličju pojedinačnih  životinja koje su najzastupljenije u narodnim vjerovanjima. No, svakako, ono što se temeljem istraživanja i analiziranja pojedinih segmenata bosanske mitologije može pouzdano zaključiti je da sve one životinje koje su zastupljene kroz narodna vjerovanja i magijsku praksu pripadaju kultu plodnosti, izrazito bitnom dijelu ilirske religijske tradicije.

Prema tome, iako zmija u bosanskoj tradiciji i mitologiji ima supremaciju u odnosu na druge životinje, zviždenjak i žaba su više zastupljeni u narodnoj religiji, posebno kroz različita vjerovanja i rituale. U nekima vjerovanjima postoje identične tvrdnje poput one da se vještice pretvaraju u zmije i žabe, ili da u grobu tijelo mrtvaca jede zviždenjak ali i zmija, etc. Međutim, svaka pojedina životinja ima svoje individualne  moći i karakteristike koje ih istovremeno čine povezanim ali i nezavisnim dijelom kulta plodnosti.

Dok u rimskoj tradiciji nailazimo na kult predaka - zaštitnika kuće, familije i hrane (Penati, Lari, Mani) kod Ilira tu kultnu ulogu preuzimaju pojedine životinje, poput zmije i žabe. Zbog čega su su Iliri izabrali animalne umjesto spritualnih zaštitnika nije teško dokučiti naročito zbog činjenice da je njihova religijska struktura u pojedinim segmentima prilično drugačija od grčko-rimske. Kako nam je svima poznato Grci i Rimljani su bili izrazito skloni podizanju grandioznih hramova i kipova njegujući na taj način zapravo kult čovjeka. Za razliku od njih Iliri su stremili što prisnijem kontaktu sa prirodom i njenim silama što je rezultiralo gradnjom hramova, ili bolje rečeno kapelica, koji su bili kako arhitektonski tako i dimenzionalno veoma skromni. Svoje sakralne obrede obavljali su na vrhovima brda ili planine, pored vode, šume ili nekog drugog ambijenta u okolini kako bi time  svoje religijsko djelovanje podredili prirodnim ciklusima.

Zmija kao spasitelj svijeta

Zašto je tako možda je najbolje objašnjeno u legendama o zmiji čija uloga zaštitnika, kako to impliciraju pojedini mitovi, nije slučajna već ju je ona zaslužila svojim zalaganjem da pomogne prirodi i ljudima. Na svim lokalitetima gdje obitava zmija (planina, šuma, livada, voda) mi uočavamo religijsku praksu Ilira pa time nedvojbeno možemo zaključiti da su oni dobrim dijelom utemeljeni na želji za blizinom ali i blagoslovom vrhovnog božanstva.

U kosmogonijskom mitu Ilira navodi se kako su nekada davno na nebu postojala tri sunca zbog čega je na zemlji vladala suša i neplodnost. Jednog dana je ogromna zmija (zmaj) koja je obitavala na velikoj planini na istoku progutala dva sunca. Vidjevši šta se događa lastavica je treće sunce, možda u korelaciji sa zmijom, na svojim leđima uzdigla visoko u nebo dajući mu na taj način novi smjer putanje. Nakon tog događaja sa neba je počela padati kiša i probudila se plodnost u prirodi.

Pojavom kršćanstva, koje je na sve načine pokušalo demonizirati kult zmije, namjerno se izostavljao dio legende o pogubnom utjecaju tri sunca na zemlju kako bi se prikrila zasluga zmije za spašavanje prirode i života u njoj. Ova legenda međutim na vrlo jasan i direktan način prezentira zmiju spasiteljem cjelokupnog života na zemlji što je mitološka ideja uočljiva i u legendi iz Velike Kladuše. U toj legendi se kazuje kako je na dnu Nojine Arke miš probušio rupu kroz koju je počela nadirati voda. Jedina od svih životinja to je primjetila zmija te za kaznu progutala miša i sklupčala se nad rupom spriječavajući na taj način ulazak vode.

Ova dva mita idealan su primjer dugog kontinuiteta njegovanja ilirske baštine čiji je dominantni simbol oduvijek bila zmija – sveti zaštitnik kuće i familije. Pošto je pisanje o kultu zmije vrlo zahvalan posao, prvenstveno zbog velikog broja etnoloških podataka, nekome se može učiniti da je time više manje sve napisano no svaki put kada se započne sa istraživanjem pojave se nove informacije koje otkrivaju fascinantan mitološki svijet naših slavnih predaka.

Tradicijska vjerovanja

 U nekim dijelovima BiH kućnu zmiju nazivaju blazna. Iako ona neće nikada nanijeti zlo nekom od ukućana u slučaju da se vidi u kući istjeravala se napolje uz pomoć kađenje, obično, bi se zapalila neka stara krpa ili nešto drugo što stvara veliki dim i time bi se natjerala na izlazak. U Ljubinju ako nađu zmiju u kući neće je ubiti, već je izgone dimljenjem. U Mostaru kažu da kućnu zmiju ne treba ubiti nego je iz kuće otjerati kadovima ili je uhvatiti u procjep, te je daleko do kuće odnijeti i pustiti govoreći: „Blazno moja, blazno, ti ćeš meni i otolen kuću čuvati“.

U Mostaru vjeruju da će onaj ko ubije kućnu zmiju umrijeti ili da će umrijeti domaćin kuće iz koje je zmija. Mostarci pričaju za nekog Glavaša da je ubio blaznu, pa da je iste godine umro i da se cijela kuća kroz nekoliko godina zatrla.

U bosanskom narodu se nekada vjerovalo kako zmija može ući u čovjeka kroz usta i nastaniti mu se u stomaku. To bi se dešavala najčešće onda kada bi neki čovjek zaspao napolju, na livadi ili u šumi, i u tom trenutku nepažnje zmija bi mu ušla u tijelo kroz otvorena usta. Prema vjerovanju, zmija bi u stomaku čovjeka jela sve ono što bi on pojeo ili popio te je on zbog toga bio mršav i blijed u licu. Kako bi istjerali zmiju iz ljudskog tijela poduzimali su se sljedeće metode; prokuhalo bi se mlijeko pa bi bolesnik nad tom posudom otvorio širom usta kako bi zmija osjetila miris mlijeka i privučena njime izišla iz tijela. Ili se pored zaspalog čovjeka stavljala pečena kokoš, kako bi i u ovom slučaju zmija privučena mirisom izišla van.

Isto tako, narod vjeruje kako zmija ima moć da zapuhne čovjeka i životinju, tojest, da svojim dahom napuhne ljudsko ili životinjsko tijelo do te mjere da mu ozbiljno ugrozi zdravstveno stanje. Svaki slučaj koji se ljeti dogodi, kada bi se neka krava nadula, smatra se zmijskom intervencijom tojest da ju je ona zapuhnula. Zanimljivo je uporediti ovo vjerovanje sa legendom o zmaju koji svako jutro pokušava napasti izlazeće sunce ali biva u tome osujećen te on u znak osvete puše prema suncu i time, kako narod vjeruje, stvara se vjetar koji se potom širi po cijelom svijetu.

Za kraj treba navesti još jedno vjerovanje o zmijama koje tvrdi kako svaka krava ima svoju zmiju, koja je njen čuvar i koja se redovito noću hrani njenim mlijeko. Tu zmiju vlasnik stoke ne smije ubiti jer će mu u protivnom umrijeti krava ili tele. Zmija kao čuvar čovjeka i krave te zmija koja ulazi u tijelo čovjeka direktno je vezano za mitološko vjerovanje bosanskog naroda o snijeti – mladunčetu zmaja, kojeg može roditi samo žena ili krava.

Reinkarnacija u tradiciji bosanskog naroda

Bogumilstvo se temeljilo na perzijskom dualizmu: gospodar duhovnog svijeta bio je Bog, a materije, koja je prolazna, bila je u vlasti zlog boga Satane. Isti princip pojavljuje se u kršćanstvu, islamu i judaizmu gdje su jasno naglašena načela dobra i zla te da Bog, iz ovog ili onog razloga, nikada nije pobjedio Sotonu pa stoga njih dvojica imaju svoja kraljevsta i vječno suprostavljene vojske. Omjer snaga im je podjednak uz religijsko obećanje kako će Sotona ipak na kraju biti pobjeđen i uništen.

Glavni element duhovnog svijeta bila je duša, za koju su bogumili vjerovali, da seobom ili metampsihozom teži ka vječnom savršenstvu ili nirvani – konačnom oslobođenju. Prema bogumilskom nauku, bilo je zabranjeno ubijati životinje i ptice, pa čak i uništavati njihova jaja, zbog toga što u svakoj životinji može biti ljudska duša da čini pokoru za grijehe koje je neki čovjek napravio za vrijeme svog života. Da su stara bogumilska vjerovanja ostavila dubok trag na bosanski narod najbolje svjedoči još uvijek aktualno vjerovanje iz sjeverozapadne Bosne koje tvrdi da se zle osobe nakon smrti pretvaraju u životinje poput svinje, krave, konja....kako bi u svom novom životu služile ljudima i time platili svoje grijehe.

Jedan značajan zapis, koji datira još iz vremena osmanlijske okupacije BiH, pod nazivom „Slikama iz Bosne“ eksplicitno govori  o vrlo raširenoj ideji reinkarnacije kod bosanskog naroda. Autor Klement Božić komentarišući, kao i niz drugih suvremenih posmatrača, čopore pasa koji se sasvim slobodno kreću po četvrtima i ulicama Sarajeva piše: „Bošnjaci ih (pse) paze tako, što im daju potpunu slobodu; kažu moglo bi biti da je u kome od njih ljudska duša te ako po noći što neugodno sanjaju, kupe u jutro nekoliko kruhova pa njima nahrane pse“.

Jedina životinja u kojoj ne može da bude ljudske duše jeste zmija, vjerovatno zbog ilirske legende kako je ona stvorena 40 godina prije bilo kojeg živog bića na zemlji. Ovo mitološko vjerovanje bosanskog naroda u potpunosti je analogno antičkoj predodžbi o praocu svih Ilira kojeg je još kao malo dijete omotala svojim tijelom zmija.  Na mnoge načine zmiji je službeno dat povlašteni položaj te je ona i kod bogumila imala svoje posebno mjesto što se može primjetiti iz mnogobrojnih legendi nastali kroz srednji vijek u kojima je upravo ova životinja među glavnim akterima.

Bogumilima, za razliku od drugih kršćanskih crkvi, zmija nije predstavljala inkarnaciju zla pošto je prema njihovoj doktrini drvo spoznaje dobra i zla bila žena (Eva), a Adam je sagriješio zbog tjelesnog općenja sa njom, te su zbog toga oboje protjerani iz Raja. Zahvaljujući tome postojanje kulta zmije nije bilo niti u jednom dijelu bosanske povijesti dovedeno u pitanje pa čak ni tokom turbolentnog srednjeg vijeka. Odgovor na pitanje zbog čega je jedino zmija izuzeta iz karmičkog kruga jeste da ona kao sveta životinja ne može biti nositelj ljudske griješne duše već je njen zadatak da svojim mističnim moćima štiti svaku kuću i duše koje žive u njoj.

 

Iako bogumili prema svom vjerskom nauku nisu bili skloni pretjeranom uživanju u zemaljskim blagodetima, oni su poput svih drugih, bili izloženi stalnim iskušenjima koja su vladala zlim svijetom materijalnog što je svakako otežavalo duši da doživi prosvjetljenje. Završetak reinkarnacijskog ciklusa kroz bogumilsko shvatanje bio je moguć samo nakon primanja sakramenta na samrti sa kojim bi duša doživjela duhovnu regeneraciju . Ona je bila izvediva jedino kroz ovakav oblik pročišćenja te nakon odvajanja od materijalnog svijeta koji je pod kontrolom zla. Finalni cilj je bilo osigurati ujedinjenje duše sa dobrim Bogom. U turinskoj parnici od 1388.godine iznosi se tvrdnja da duša koja na samrti ne primi consolamentum prelazi u prvo tijelo koje nađe bilo ljudsko ili životinjsko; tako sve to traje sve dok na samrti ne bude blagoslovljeno od svog duhovnog oca.

Keltski zmaj i boginja Mjeseca

Kako bi se detaljnije upoznali sa začecima religijske ideje o reinkarnaciji u Bosni i Hercegovini potrebno je slijediti trag zmije (zmaja) na jedinstvenom simbolu antičke prošlosti ove zemlje – stećku. Iako predstava zmaja na bosanskim stećcima poput onog u Boljunima ili na poznatom stećku iz Donje Zgošće slučajno ili namjerno kod mnogih istraživača nije potaknula interes sa ozbiljnijom opservacijom, već se  interpretirala na najednostavniji način, kao heraldički motiv bez nekog dubljeg pozadinskog značenja, ona svakom ozbiljnijem istraživaču može biti putokaz u otkrivanju religijske i kulturne baštine bosanskog naroda. Danas na svu sreću znamo da prikazi zmaja nisu slučajni niti u formi ornamenta bez značenja već predstavljaju, između ostalog, dokaz  duboke simbioze  Kelta i Ilira, kroz kulturnu i religijsku praksu. Naime, na pojedinim stećcima nalazi se prikaz dvoglavog zmaja istovjetan keltskom simbolu zmaja sa dvije glave. Tu ne završava identičnost  keltske i bosanske (ilirske) tradicije već ona dobija svoj puni smisao kroz prikaz keltske mjesečeve boginje Arianrhod na jednom od stećaka čime dolazimo do recentnih dokaza o dominantnom utjecaju kulta Velike Majke i zmaju, kao simbolu plodnosti – novog života.

Arianrhod je poznata pod nekoliko imena: „High Fruitful Mother“, „Silver Wheel“, „Silver Circle“, „Sky Goddess“, etc. U etimologiji smatra se da njeno ime dolazi od velškog „srebren“ ili ariawyn - „žena od srebra“. Porijeklo imena također se dovodi i u vezu sa Ariadne ili Aradia, grčke lunarne boginje, koja se više vezuje za ciklus rastućeg mjeseca. Ariana, čije je značenje „jedna vrlo sveta“, poznato je ilirsko žensko ime i danas vrlo prisutno na području Albanije, Kosova i BiH. U upotrebi su i drugi oblici ovog ime poput Ilirijana ili Ilirija.

Keltski religijski utjecaj na ilirska plemena je ostavio relativno dubok trag posebno u kultu Velike Majke. Naime, prema keltskoj predaji Arianrhod se brine za ratnike i njihove duše što se savršeno uklapa u legendu o Muji Hrnjici i Gorskoj vili. Isto tako, Arianrhod je i boginja reinkarnacije, novog života, čime predstavlja neprikosovenu majku života. Pojam reinkarnacije tojest uskrsnuća i novog života Ilirima nije bio nimalo stran, baš naprotiv, svu tu simboliku predstavljala je zmija, njihov totem, koja je presvlačenjem kože personificirala neprekidni krug života.

U skladu sa svime do sada napisanim može se utvrditi kako je reinkarnacijska misao bila neodvojivi dio kulta plodnosti i Velike Majke te da je kao takva provlačila se kroz tradiciju našeg naroda kroz sva protekla stoljeća, u manjem ili većem opsegu. Zbog toga je nalazimo u bogumilskoj tradiciji ali i u vremenu nakon srednjeg vijeka kroz narodnu religiju.

Od Ilira i Bogumila do bosanskog Holokausta

Bogumilski pokret bez svake sumnje jedan je od fenomena srednjovjekovne Bosne i Hercegovine jer svjedoči o snazi i jedinstvu koje je odlikovala tadašnji bosanski narod. Svjesni svoje posebnosti, naročito ilirskog porijekla, tadašnji Bošnjani najteže su od sviju naroda podnijeli nasilni prelazak sa paganizma na kršćanstvo jer im je nova vjera bila potpuno strana i besmislena. Zbog toga se bosanski narod nikada nije odrekao svojih starih kultova, naročito kulta zmije, koji su bili savršeno uklopljeni u suživot sa prirodom, njenim bogovima, posebno Velikom Majkom i astralnim božanstvima. U skladu sa tim morao je postojati otpor, isti onaj koji je zamalo vojno slomio Rimsko carstvo, a koji je bosanski narod pronašao u bogumilstvu. Za pretpostaviti je to da su Bošnjani u bogumilstvu prepoznali neke sličnosti sa ilirskim kultovima ali još važnije od toga jeste činjenica da su kroz bogumilstvo ostvarili svojevrsnu autonomiju od kršćanskih crkvi kako bi upravo u toj pogodnosti mogli nastaviti sa antičkom praksom slavljena starih kultova. Okupljanja na visokim lokalitetima gdje su Iliri slavili nebeska božanstva bila je jedna od praksi Bogumila.

 Želja za očuvanjem tradicije i kulturnog identiteta rezultirala je time da se bogumilska  vjera u potpunosti afirmirala u Bosni i Hercegovini postajući glavni religijski ali i politički pokret utemeljen na revolucionarskoj ideji otpora prema diktaturi i hegemonizmu koji su dolazili iz dva pravca - Vatikana i Bizantije. Masovni prelasci u narednom periodu bogumila na islam, bez prisile i prijetnji, najbolji su dokaz tih tvrdnji koje podržava tezu da su bogumili u novoj vjeri vidjeli najbolju zaštitu i rješenje za svoj opstanak.

Upravo iz svega navedenog možemo pronaći korjen animoziteta kojem su Bošnjaci bili izloženi od strane Srbije te donekle Hrvatske. Iako treći po brojnosti narod u bivšoj Jugoslaviji, nad Bošnjacima se ne samo u tadašnjoj državi, već i puno vijekova ranije, provodio kulturološki genocid koji je svoju kulminaciju dostigao u periodu od 1992 do 1995.kada on poprima još suroviji oblik izražen kroz etničko čišćenje. U tom vremenu bosanskog Holokausta desili su se najsuroviji zločini od kraja Drugog svjetskog rata kada su Bošnjaci, suočeni sa mogućnošću potpunog uništenja, ubijani po mnogim srpskim konc logorima, što je rezultiralo mnogobrojnim masovnim grobnicama od kojih polovica do današnjih dana nisu još ni pronađene.

Svemu tome je prethodila vrlo dobro smišljena strategija uništavanja identiteta Bošnjaka, prisvajanja svega onoga što jedan narod čini nacijom, u čemu su srpski etnolozi i antropolozi odigrali posebnu ulogu. Naime, sva narodna vjerovanja Bošnjaka prisvojena su kao srpska uz tezu bez ijednog validnog dokaza kako su i sami Bošnjaci – Srbi?! No, to nije slučaj samo sa Bosnom, već i drugim okolnim zemljama pa kroz njihovu etnološku literaturu možemo pronaći cijela poglavlja narodne tradicije Hrvatske, Crne Gore, Bugarske ili Rumunije pod zajedničkim nazivom „srpska vjerovanja“. Posebna dio čine turska tradicionalna vjerovanja, njihovi običaji, jela, mnoštvo riječi, čak i muzika, koje Srbi danas smatraju autentičnim dijelom svoje kulturne povijesti?!

Stećci

Nenad M. Đorđević an independent researcher of ancient cultures and mythology on the territory of Bosnia and Herzegovina, believes that tombstones historically don't belong to the church of Bosnia, as the most dominant religious institution during the middle ages in Bosnia, nor to the catholic or orthodox church. He claims that the origin of the tombstones is much older than Middle Ages and that it spans into the period from Neolith and the beginning of the bronze era, between 7000 and 3500 years BCE.
According to Mr. Đorđević today's hypothesis about medieval origins of the tombstones is based solely on partial historical and archaeological data which were available to the academic stipend during the first few centuries after WWII. With regard to the theory about Bogomil and Patarene origin of the tombstones, it is not based on historical or scientific facts, since the followers of Bogomil religion generally rejected wealth and feudal exploitation of state government.
Bogomils also categorically refused the Orthodox Church and its hierarchy, its temples, sacraments and holiness performed by priests. Numerous reports sent to the pope spoke of this; like the one written by one of the four grand inquisitors, which were declared to be saints by the Roman church, Capistran (Giovanni de Capistrano), also known as an expert in heresy. In his letter to pope Callixtus III 04.07.1455 he wrote: "Bosnian Bogomil's (krstjani, Bošnjani) are not members of the Eastern Church, on the contrary, they would much rather die in their unbelief than accept the faith of Rašan (Serbs)."
In a similar sense they rejected all material objects which were used by the orthodox during their prayers and they condemned the use of icons, especially the cross, and the worship of relics or saints. Bogomils and Patarens were mostly religious preachers, indifferent to worldly affairs. Mass production of tens of thousands of monolith tombstones with rich decorative motifs is in total contradiction with the modest religious doctrine of the Bogomils and Patarens.

Bogomils had a similar aversion towards the Catholic Church. Pope John XXII writes on July 18th 1319 to Mladen Šubić ".that the land of Bošnjani is so tainted by the lack of faith, that the churches are neglected, priesthood is uprooted, Christ's sacred objects are scornfully trampled, there is no respect towards the cross, the sacrament of communion life is not upheld, on the contrary christening is to some only known as a noun, even though it is the basis of the Christian religion."
As an interesting fact we should mention that the Bogomil movement appeared in Bosnia before the 12th century, as some historians have postulated, and it spread from this land further west. Dominican Anselmo from Alessandria in Italy, who lived and worked during the 13th century, in one of his writings mentions that "the heretics were first located in Bosnia from where they spread their doctrine towards Lombardi, then further towards France, where it arrived in Orleans in 1022 and Arras in 1025 (A.Dondaine, Le Tractatus de hereticis d`Alexandrie, Arch. Fr. Praedic, XX, Rome 1950., p. 308-324.)
Because of the aforementioned facts we can conclude that tombstones are not a privilege of the church of Bosnia, or even less of orthodox or catholic Christianity, but that they had their ancient origin as a sacral motif of the cult of fertility and cult of the dead. Namely, from 70 000 registered tombstones, only 5000 have decorative motifs. From those 5000 decorated tombstones only 438 have as their main decorative element different types of crosses. This means that the most important religious symbol which is potentially subject to various churches, together with other variants of tombstones in the form of a cross, doesn't represent even 20% of decorated tombstones. The question that spontaneously rises from these facts is: how is it possible that the most representative symbol of both, Roman Catholic and Eastern Orthodox Church only encompasses such a small number of tombstones? If with previous facts we add that most of the crosses on the tombstones are of pagan origin in a form of a swastika or anthropomorphic shape, then there can only be one logical conclusion - tombstones are not an exclusive privilege of medieval churches and cultures. Even though there are numerous proofs that tombstones were used as gravestones for catholic and orthodox Christians, and there are even some indications that a discrete number of tombstones were manufactured during the middle ages, reuse of numerous tombstones during the middle ages cannot be excluded in advance.

Ancient symbols of Illyrian cults

When we analyse the motifs on numerous tombstones we notice that the most dominant symbols are depictions of crosses, swords, axes, hands, crescent moon, circles, etc. which in essence represent the symbols of the astral cult and the cult of fertility. As we all know the crescent moon and the cross are not original Christian symbol but symbols of Islam. Namely, the cross originated from a swastika, ancient symbol of sun and fertility, while the crescent moon belongs to the cult of the goddess Mother or goddess of moon. The circle motif comes from the cult of sun which is analogous to the Illyrian practice of carrying staffs which had a disc or circle on top of it. A raised hand is a classic ancient symbol of supreme gods along the Mediterranean belt and it symbolises demonstration of divine power and strength. Sword and axe as weapons also have their origin in ancient times and they represent weapons which symbolised courage, strength and power. Among the Illyrian tribes numerous axes were known to have two blades which can visually represent the symbol of a moon i.e. the phase of rising and the phase of falling moon which again fully forms a circle which can symbolise a full moon.

Among the ancient Bosniaks (Illyrians) the axe was without a doubt a symbol of the goddess of moon. In support of this claim the legend about the punished son can serve the purpose, namely the son raised his axe on his mother and god punished him immediately by killing him and carrying his body, with the hand still raised holding an axe, onto the moon's surface in order to warn people during a full moon that they need to respect the woman i.e. mother. Illyrian warriors were especially known by wearing their war axe with which they caused mortal fear in their enemies. Probably because of the above mentioned the axe became a symbol of divine protection of the house and family among the Bosnian people, precisely the characteristic which was traditionally prescribed to the goddess Mother or the goddess of the moon. Images of ancient axes on the facades of Bosnian houses could be seen until the Second World War along eastern Bosnia and around Sarajevo. Among the Bosnian Christians a cross regularly replaced an axe.

Illyrian heritage in Bosnia and Herzegovina

The mystical world of Bosnian people has in itself, besides its uniqueness, a rich religious-magical concept infused with shamanism. When we analyse the majority of registered beliefs we come to a unique entity which reveals a fascinating fact of how much the Bosnian people were linked with nature and its forces throughout their long history. Since the ancient times Bosniaks believed that each man had his own star in the sky, headquarters of the soul, and on Earth a snake, guardian of the house and family, his/her tree and stream and in the underworld a zviždenjak. Some anthropologists tried to classify all of the above mentioned elements into a thesis about human doppelgangers (astral, vegetable and animal), regardless of the fact that their lives and existence are completely independent from that of the human and they have no connection to him except in certain situations, i.e. the ones that deal with death. For that fact this presumption is completely irrelevant and unfounded. However, in the mystical connection of mankind and nature we notice a dominant influence of fatalism, which is common to all Mediterranean people and cultures, in combination with the Illyrian cult of the snake.

Traditional legends about the close connection of certain reptiles with humans can be separated into 4 chapters after an analysis of Bosnian mythology:

-about the snake, guardian of the house and family,

-snake which can enter a human and live inside its body for certain amount of time,

-about sexual contacts between dragons and women and the birth of snijet, baby dragon,

-and about zviždenjak and its devouring of a human corpse.

All of the above mentioned chapters are actually segments of a single cult of snake, a totem animal of our ancestors. Besides serving as a totem symbol the snake represented to the Illyrians the highest deity whose spirit permeates the entire nature and universe which is especially well reflected in the belief that a large snake stretches around the entire globe, creating a ring with its body. According to ancient belief the snake was created 40 years prior to any other animal and human which is the reason that her role is especially prominent in the cult of the Grand Mother. Namely, a snake, or in its celestial form a dragon, is a classic symbol of fertility. In Bosnian tradition the connection of a snake with a dragon can be connected to the personified idea of vegetative cycles analogous to the ones from Greco-Roman mythology. A dragon actually makes a circular journey, he exits earth from water, flies through to another location where he enters a pit, a hole and reappears after a certain period

Cult of zviždenjak

Animism, which is inseparable from shamanism is evident in many segments of Bosnian folk religion in whose auspice the longest living cults, which got their religious sense from the Illyrians, embedded their beliefs into the collective consciousness of Bosniaks. The cult of zviždenjak (Salamandra salamandra) among the Bosnian people is closely linked to the cult of the snake and the belief in dragons. The name zviždenjak was given to this lizard since people believed that his scream or whistle could instantly make you deaf. He is also called družđ or diževnjak.

Based on the ancient Bosnian belief we can conclude that in fact zviždenjak is a miniature form of a dragon on earth. Its yellow colour with black spots faithfully depicts Illyrian legend about the god of evil, a large black dragon, who managed to swallow two suns in the sky while the third sun was saved by a swallow. People still today believe that the yellow colour between the black spots represents traces of the two suns that he swallowed. The concept of swallowing in this legend is analogous to the devouring of a dead human body by a zviždenjak and this imposes a conclusion that a dragon feeds of life energy which he gives back to nature in its vegetative or even reincarnating cycle, all the while waking new life in nature itself.

Although in its miniature form zviždenjak has the power to hurt any human that tries to hurt him. Namely, still today it is believed that if someone disturbs or steps on a zviždenjak he can become deaf from zviždenjak scream. It is also connected to rain among the folk since according to folk belief it appears before rain or immediately after it.

Besides obvious fear of seeing a zviždenjak and the belief that this reptile is the messenger of rain, there is no classic divination among the folk about a chance meeting with this animal according to which someone's fortune or misfortune is predicted, as is the case with the fox, rabbit, wolf and the like. Analogous with the snake, the beliefs about zviždenjak are also contradictory; in some, respect is shown to it and in others it is suggested that one should throw a curse on it: "God willing, if you are mine, you should die before me!" or to even undertake more rigorous measures i.e. to kill it. In Kakanj it is believed that it is best to kill zviždenjak 40 days prior to one's own death?! The reason for such behaviour according to belief stemming from Glamoč, Livno, Kupres and Mrkonjić Grad, is that a zviždenjak enters a dead man's body through his mouth and spoils his physical purity, and it is a good deed to kill it. Killing a zviždenjak is in opposition with the attempts of certain anthropologists and ethnologists to proclaim a zviždenjak as man's animal doppelganger, since if that was the case, killing this animal would be forbidden and would represent a great sin.

According to a belief among the Bosnian people each man has his own zviždenjak, although it remains an unknown if one gets him during birth or it appears during one's lifetime. When a man dies, the third day after the funeral, zviždenjak visits that man inside the grave. If the man was sinful during his lifetime, zviždenjak will start devouring him from his nose, but if the man was noble then it will only lay beside that person. That's why one shouldn't kill zviždenjak, if one sees him on a road it is advisable to take it with your hand and place it across the road or onto a meadow. This act of kindness can be connected with a human's attempt to propitiate his afterlife companion so that he will spare him.

In another belief it is mentioned that after a man's death a zviždenjak will visit his sahibija (master) in the grave to welcome him and he will start devouring the cadaver from his big toe. It is interesting to mention that among the Bosnian people it is believed that after a man dies and is buried, at one moment the soul returns into his dead body, entering through the toes, which results in resuscitation of the body but also shock and fear which cause a man to try and get up, he then hits his head on the wooden beams above his head and dies again. That's why we can presume that a zviždenjak starts devouring the body from the toes in order to stop him from reviving; or this act can have a mythological depiction as "life devouring" or taking away life energy from someone.

Besides eating humans from the toes, people in certain parts of Bosnia believe that a zviždenjak eats a man's nose or eyes as soon as he enters a grave. Since eyes are, according to belief, god's gift to humans and are as such holly, which also supports another belief which claims that there is no greater sin then a man swearing by his eyes, we can conclude then that a zviždenjak always goes after tabooed parts of the body. According to folk belief god had the most trouble with creating a nose, and that's why making fun of someone's nose is considered to be a great sin. Analysing the above we come to a conclusion that a zviždnejak's task is to devour a man's toes in the grave (in order to stop him from reviving), or nose and then drinks his eyes i.e. to take away his heavenly gift after which the body will be completely lifeless and without any divine sanctity. By that the human body becomes a clod of earth, from which it was created.

In the myth about the black dragon and his devouring of the sun or moon, we notice the hunger of this being for all that which sparks and has a divine characteristic. The attack of darkness and evil on light and good is an anthological tradition about two universal principles through whose interaction, creation, destruction, life and death are possible. As zviždenjak represents a miniature dragon his devouring of evil people inside a grave can be seen as an act of feeding a dragon who needs strength from evil. This is clearly visible in those parts of belief which accentuates that zviženjak starts devouring the body at the beginning or end of the body, i.e. at the places considered holly. Besides zviždenjak in the Bosnian tradition it is believed that a snake visits a dead person inside a grave and devours him and in such a way he becomes a part of it. This fits perfectly into the Illyrian myth about the great grandfather of the Illyrians which turns into a snake after he dies. 

WELCOME TO THE LAND OF THE ILLYRIANS!

Cultural anthropology which combines a few special disciplines such as ethnology, archaeology or linguistics, gives us a perfect insight into the history and heritage of a certain people, and it tries, fairly successfully, to show in a logical sense the evolutionary trend present throughout history among a certain people. Influences are, of course, socially multifaceted, and so with the cultural the religious influence was supplemented and the circle would be complete.

If we wish to monitor carefully that evolutionary sequence of events then we surely must reach out to mythology, its fantastic creatures and legends, mostly for the fact that mythology is the most archaic form of art which for the first time showed mankind's limitless imagination.  Inhabiting nature and the world around them with highly unusual and different beings and appearances, mankind first of all showed their social nature, but also the need to express its intimate fears, hopes, aspirations and frustrations. The tendency to express oneself in the best possible way resulted in the appearance of various stories, legends, drawings and sculptures about a different world where the principles of good and evil are highly accentuated, and what is more important, where they show their meaning and efficiency. Through those mediums we come across information about classic frustration with everyday life to which people were subject to in the old days as well as today. That's why mythology as a discipline always suggests that there is no one answer but that there are many.


Consistency of mythological legends is evident in various segments of a society in its entirety, even though it might not be so visible at first glance. Some of its parts, smaller or larger segments, are so incorporated in everyday life that no one pays attention to them, nor is their deeper meaning analysed. In more recent past mythology was present in social memory mostly when one wanted to achieve a political goal, which is always connected with nationalism and genocidal ideas, which we could witness during the end of the last century when the militant politics of Serbia specifically and deliberately used the historic event, defeat by the Ottomans at Kosovo, to start their military invasion on neighbouring republics which had catastrophic circumstances, such as the genocide in Srebrenica but also in other cities in BiH.

When we want to study the mythology of Bosnia and Herzegovina but also of the entire former Yugoslavia we have to start from the historical fact that southern Slavs don't exist. There are only people of southern Europe which use Slavic languages, but those people are not of Slavic descent but Illyrian, especially the people from Bosnia and Herzegovina and Croatia, which was proven a couple of times with the analysis of genetic origin. The mistake that historians made in their estimate of the origin of a certain people based solely on their language is catastrophic and, as we have witnessed, historically tragic. According to that theory todays Mexicans should be Spaniards, Brazilians or Portuguese, etc.

One of the studies on genetic origin of the inhabitants of former Yugoslav republics was implemented in cooperation with: Institute for Anthropological research in Zagreb, Medical University in Skopje, Clinical centre in Belgrade, Estonian Bio-centre at the Tart University, Medical University in Priština, Medical Faculty in Tuzla, Clinical hospital "Bijeli Brijeg" in Tuzla, Health centre in Zagreb and Medical school in Edinburgh - Scotland. For the results to be as close to reality in the field, the tests were gathered in all cities of the former Yugoslav republic.

The results showed that the most dominant were the haplogroup's on the territory of former Yugoslavia: 1lb, R1a, R1b and E3bl. Haplogroup l1b or so called "Illyrian gene" was the most widespread in all countries of former Yugoslavia, and the most interesting fact is that the group l1b was present even in 70% in Herzegovina, Dalmatia and other islands.  In Bosnia this group was present in 52, 20% while the Slavic group R1 on the entire territory of Bosnia and Herzegovina was present only in 24,60% of the cases.

Precisely those facts correspond with the ever present confusion of scientific circles, especially after genetic analysis, did the arrival of Slavic tribes to the Balkans really ever took place? There are indications which gain more authenticity, that such an event never took place, but that the Illyrians, after a difficult and long occupation by the Roman empire, created a pretty intelligent plan of survival and preservation through assimilation of languages of neighbouring Slavic countries in order to ensure some sort of peace and possibility for survival through a turbulent history.  

Many segments of Illyrian religion are still present today in all countries that made up the former Yugoslav republic such as the snake cult, belief in stars-guardians of souls, cult of fertility, and solar and lunar cults, worship of water through the cult of god Bindu, belief in spellbound eyes, the name spellbound (Urok) is an Illyrian word, etc.

Bošnjaci - narod zmije

Zmija je prema bosanskoj mitologiji prvo živo biće koje je stvorio Bog, ona se pojavila na 40 godina prije stvaranja čovjeka i životinja. Ovaj mitološki podatak posebno je zanimljiv iz aspekta sagledavanja mnogih drugih vjerovanja i legendi o zmiji u Bosni i Hercegovini jer nam upravo on pruža temelj za razumijevanje cijelog koncepta fenomena kulta zmije. Posebno treba istaći povezanost ovog kulta sa tradicijom našeg naroda čiji ilirski geni opravdavaju naziv Bošnjaka narodom zmije.

U mnoštvu različitih vjerovanja izdvaja se legenda o gigantskoj zmiji koja okružuje cijelu planetu Zemlju, oblikujući na taj način pojas oko nje, što geometrijski analizirano prikazuje kružnicu unutar koje se nalazi točka. Na taj način dobijamo simbol Sunca koji je neodvojiv od kulta zmije. Ne treba zanemariti niti osobitost ovog transcendentalnog mita koji nas upućuje na mističnu ideju kako zmija osim zemaljske ima i nebesku formu.

Narodno vjerovanje tvrdi da je zmija u svom originalnom obliku velika poput planine ali zahvaljujući svojim mističnim moćima uspijeva se pred ljudima prikazati u minijaturnoj veličini. Ona je, prema svemu rečenom, biće izuzetnih magijskih moći i jedna od najvećih sila koje postoje u svemiru. Kult planinskih vrhova, za koje su pojedini folkloristi i etnolozi pretpostavili da pripadaju solarnom kultu, može se jednostavnom logikom i kroz narodni opis zmije, kao gigantske pojave koja se upoređuje sa planinom, dovesti u direktnu vezu sa kultom zmije. I na ovaj način ponovo potvrđujemo tezu o neraskidivoj povezanosti sunca i zmije u narodnim vjerovanjima.

 

Utorak - sveti dan

Za zmije narod tvrdi da žive kao ljudi: imaju svoje familije ali i kraljevstvo te monarhe. Uvijek se okupljaju isključivo utorkom kako bi održale svoje sastanke i dogovore i tada ih, prema vjerovanju, ima stotine na jednom mjestu. Zavisno kojoj religiji pripadaju takva nose i imena koja su identična ljudskim.  Koliko je to vjerovanje i danas prisutno najbolje argumentira izjava stravarke Alije iz Velike Kladuše. Jedne prilike, kada je krenula do susjede, Alije je susrela na putu crnu zmiju koja je ležala i posmatrala je. Ugledavši zmiju na putu kojim je trebala proći Alije je stala i počela sa izgovaranjem svih ženski bosanskih imena kojih se mogla sjetiti: Mejra, Bejzo, Hanife, Fatime, Senada... i tek nakon što je izgovorila ime Katka zmije je iznenada reagirala i počela se kretati ka obližnjoj livadi, nestajući uskoro u gustoj travi. Prema Alijinom uvjerenju svaka zmija ima svoje ime, koje je identično ljudskom, i čim se ono pogodi zmija odlazi.

Iako narod izbjegava bliske kontakte sa zmijama u strahu od njenog napada  treba napomenuti kako se ujed zmije ipak ne doživljava u velikoj mjeri nesretnim slučajem. Naime, on se smatra božanskim darom jer ona osoba koju zmija ugrize, vjeruje se, postat će obdarena magijskom snagom – dobit će moć kletve. Alije, koju je u mladosti ujela zmija, tvrdila je da posjeduje moć bacanja kletve koju nije nikada htjela demonstrirati „jer je to veliki grijeh!“.

Sva ta bosanska vjerovanja plod su tradicije duge preko hiljadu godina, čije se ilirsko porijeklo uočava u svakom svom dijelu.  Ono je posebno prepoznatljivo u vjerovanjima vezanim za utorak – sveti dan zmija ali i bogumila. Zbog toga je ovaj dan od posebnog značaja za razumijevanje mnogih segmenata bosanske prošlosti ali i mitologije. Utorak je sveti dan koji je u skladu sa tim obilježen raznim tabuima, posebno onih koji se tiču muškaraca, što može upućivati na ideju o „ženskom“ danu odnosno da je on u prošlosti bio posvećen nekoj boginji, najvjerovatnije mjesečevoj boginji. Argumenata za tu tezu ima nekoliko, naime, u Visokom se vjeruje kako srna posti svakog utorka i da tada odbija nahraniti i svoje mladunče. Kako bi shvatili pozadinski smisao takvog vjerovanja trebamo posegnuti za mitologijom onog naroda koji je imao značajan utjecaj na naše ilirske pretke a to su Kelti.

U keltskoj mitologiji boginja Mjeseca je pretvorena čarolijom u srnu te u tom obličju ona se brine za  svoga sina Oisina. Mjesečeva boginja je istovremeno i vladarica mrtvih što je analogno bosanskom vjerovanju da utorkom muškarci ne treba da se briju ili da se pere njihova odjeće „pošto se prljava voda salijeva mrtvima u oči“. U pozadini ovog vjerovanja uočava se kult mjesečeve boginje Arianrhod,  prikazane na bosanskom stećku, koja se brine za ratnike i njihove duše.

 

Povezanost jelena odnosno srne sa podzemnim svijetom, posebno u kombinaciji sa prikazom ptice, bila je relativno često pojava na stećcima, navodi Šefik Bešlagić u knjizi „Stećci-kultura i umjetnost“, zbog čega vjerovanje o postu srne utorkom nije nimalo slučajno te je ono samo mali segment nekad velikog kulta plodnosti u Bosni i Hercegovini. Ne treba zaboraviti činjenicu da bez smrti nema ni novog života, niti novog ploda ukoliko se sjeme ne zakopa u zemlju, te da se na toj ideji bazira i cijeli koncept kulta mrtvi i plodnosti. I u drugim kulturama precima se uvijek obraća onda kada se želi njihova intervencija u vidu zaštite familije, omogućavanja plodnosti i prinova.

Kako je ovdje riječ o lunarnom božanstvu, koje ima arbitražnu ulogu nad vodom i vremenskim nepogodama, sasvim je logično da su sva okupljanja Bošnjaka utorkom na visokim lokalitetima, imala u svojoj pozadini kult mjesečeve boginje, vode i plodnosti. Njihova lokacija je pored mjesta koja su geopolitički bila značajna u hiljadugodišnjoj historiji Bosne. Sva dovišta se nalaze na proplancima i visoravnima sa bujnom vegetacijom i rastinjem, šumom i okolnim izvorima. Najvažnija karakteristike svih dovišta je da su ona u stvari bivša mjesta molitve bogumila, gdje su se oni okupljali i zajedno molili Bogu da im pošalje kišu i time osigura rodnu godinu, uspješnu odbranu od neprijatelja, zaštitu doma, plodnost žena, etc. Međutim, etnolozi su otkrili kako su ritualna žrtvovanja ovaca na tim mjestima dokaz kako dovišta nisu isključivo dio bogumilske tradicije već da su oni samo nastavili sa održavanjem mnogo starijih ilirski kultova, posebno astralnih kultova te kulta boga izvora i vode Binda.

Jedno od tih mjesta molitve je dovište Dobre vode kod Foče za koje je vezano turbe dvojice „dobri“, tojest oca i sina kojeg je maćeha htjela ubiti uz pomoć zmije,  idealan je primjer kulta vode. Posjeta ljekovitim izvorima koji se tu nalaze i gdje se obavlja molitva vrši se prvi utorak do Hidirleza i prvi utorak nakon njega.

Dolaskom Islama ili bolje rečeno preobraćenjem bogumila na islam uz utorak i petak dobija epitet svetog dana pa upravo zbog toga imamo mnoštvo zajedničkih vjerovanja i tabua vezanih za njih. Najdominatnije je vjerovanje da se ovim danima ne smije prati odjeća, posebno muška, kako ne bi udario grom u kuću ili čak umro vlasnik kuće, što je očigledan utjecaj kulta zmije, zaštitnice familije i doma. U Rogatici i Žepi vjeruje se da utorkom i petkom ne valja prati odjeću niti bilo što drugo raditi na rijeci ili potoku da se ne bi uzmutila voda i zbog toga ne bi padao grad.

Zmija u bogumilskim legendama

U mnogim bogumilskim legendama zmija igra glavnu ili sporednu ulogu poput one o  Didu Ravušu, kojeg narodno predanje opisuju kao starca duge bijele brade koji je redovito molitve, baš kao i svi drugi bogumilski svećenici, izvodio ispod stabla lipe.

Kćerka bega Džafera, bogumilskog plemića koji je prihvatio islam, bila je djevojka na udaju. Jedne prilike dođoše prosci i isprosiše njenu ruku za lijepog mladića iz Duvna. Vjenčanje je bilo planirano za petak,  a dan prije tog događaja djevojke pođe na livadu da nabere poljskog cvijeća sa kojim je htjela ukrasiti svadbenu povorku. Međutim, njena nećakinja je bila vrlo ljubomorna da nju i njenu udaju pa je tražila način kako da joj naudit  te vidjevši djevojku kako veselo odlazi na livadu brati cvijeće dosjeti se da joj podmetne zmije koja će je ujesti. Približivši se polako i neprimjetno svojoj rođakinji djevojka pusti zmiju iz ruku i brzo se udalji. Zmija čim je spazi krenu prema njoj ali u tom trenu odnekud se pojavi Did Ravuš i svojim štapom napravi krug oko nje, izgovori nekoliko magijski riječi od kojih se zmija pretvori u kamen.

U drugoj legendi iz srednjeg vijeka zmija je vezana za dva sveta čovjeka takozvane evlije kojima je kasnije podignuto turbe koje je postalo mjesto hodočašća. Kada je sultan Mehmed el Fatih osvojio Bosnu, svo bogomilsko stanovništvo u vrlo kratkom vremenu preobrazilo se na islam. Nova vjera i običaji nisu im bili toliko strani, koliko je to bilo kruto kršćanstvo kojem nisu htjeli nikako pripadati. Danas o mnogim događajima koji su se dešavali u srednjovjekovno doba Bosne vrlo malo znamo, jer legende skrivaju istinu. Jedna od njih je vezana za oca i sina koji se preobratiše u islamsku vjeru, a živjeli su u selu Kolunu kod Foče. Otac je bio izuzetno fizički jak čovjek, koji je prema legendi mogao medvjeda savladati, dok je sin bio nježnije građe. Razlog tome je bio što je kao malo dijete ostao bez majke i odrastao je uz hranu koju mu je nabavljao otac.

Kako nije mogao da bude bez žene, otac se nakon nekog vremena oženio sa ženom koja nije pokazivala ni malo osjećaja ni brige prema njegovom sinu, kojeg je tajno i mučila. Jedne mu je prilike, dok je spavao, stavila u usta malu zmiju, koja je ušla u njega, i sve ono što bi dječak pojeo ona je gutala prije njega. Dječak je mnogo jeo ali je bez obzira na to bio izrazito mršav i blijed. Tijelo mu je sve više slabilo. Navečer, pošto se pomolio, zamoli Allaha da mu pomogne i on tu večer usni svoju pokojnu majku, koja mu u snu reče da uđe u sobu gdje stoji kiselo mlijeko, a u koju mu je maćeha zabranila da ulazi.

Sutradan, dok je maćeha bila van kuće, dječak je ušao u sobu, pronašao kiselo mlijeko u drvenoj posudi i napio ga se. U tom momentu se onesvjestio. Desilo se čudo. Uznemirena od kiselog mlijeka zmija je izišla iz tijela dječaka i sakrila se iza police sa sirom. Ubrzo nakon toga dječak se probudio i pobjegao iz sobe. Bio je jako gladan. Čim je došla maćeha u kuću on joj reče da je gladan a ona mu odgovori da će mu dati nešto hrane. Uđe u sobu gdje je držala sir, a zmija iskoči i ujede je u lice. Maćeha pade mrtva a zmija pobježe. Kada je otac došao, shvatio je šta se zbilo, i obeća sinu da se više neće nikada oženiti.

Zmijari – ilirski svećenici

Zmijar je naziv za osobu koja ima moć nad zmijama te poznaje tajne liječenja od njihovog ugriza. Interesentno je da je zmijar uvijek muškarac i da nema zabilježenih podataka o tome da je to bila neka žena. Zbog svojih izvanrednih i nadnaravnih osobina zmijar predstavlja sve ono što je u ilirsko vrijeme označavalo svećenika ili vrača koji je poznavao sve tajne svijeta zmija a prvenstveno način komunikacije sa njima. Pošto se zmija smatrala vrhovnim božanstvom njoj su se prinosili različiti darovi, posebno oni u hrani, što je dio religijske prakse koji je u bosanskom narodu egzistirao sve do prošlog vijeka kroz običaj ostavljanja hrane za zmiju čuvara kuće. Prema kretanju zmije, njenim životnim navikama i reprodukcijskom ciklusu Iliri su određivali vrijeme za vršenje religijski obreda ali i onih društvenih, povezani sa plodnošću poput ženidbe. Tetoviranjem motiva zmije na koži svog tijela, naročito lica i ruku, Iliri su htjeli obezbjediti bliski kontakt sa božanstvom ali i povezati se sa svim svojim precima. Zbog toga je tetoviranje imalo svoj poseban značaj u tradiciji.

Ono što svaki zmijar mora posjedovati jeste plemenitost i hrabrost, te ne smije namjerno ubiti niti jedno živo biće, pa makar to bio pauk ili mrav. Zmije imaju svoj poseban jezik, koji ne sliči niti jednom koji postoji među ljudima.

Dautović Velaga poznatiji pod nadimkom Velija iz Marjanovca bio je za svog života najpoznatiji zmijar u Velikoj Kladuši. Njega su uvijek pozivali na intervenciju kada bi se desila neka najezda zmija ili bi neka od njih ušla u kuću. Moć nad zmijama Velija je stekao sasvim slučajno. U toku Drugog svjetskog rata on je u džepu poginulog vojnika pronašao list papira na kojem su bile napisane magijske formule čijim je izgovaranjem stjecao tajanstvenu moć nad zmijama. Tajnu komunikacije sa zmijama nije povjerio nikome te je ona umrla sa njim. No, još veću misteriju izazvao je pronalazak zakopane tegle u dvorištu u čijoj je unutrašnjosti bio amulet ispisan arapskim slovima i potpuno osušena zmija?! Ipak, najzanimljiviji detalj njegove sposobnosti jeste onaj da je Velija sa zmijama komunicirao telepatijom pa je tako mogao otjerati zmije iz nečije kuće udaljene od njega i trideset kilometara ležeći u svom krevetu.

Hajrudin Keran iz Jajca drugi je zmijar koji je moć kontakta sa zmijama stekao u djetinjstvu. Prema kazivanju zmije su ga spasile od čestog zlostavljanja njegovog oca. – Jedne prilike dok sam čuvao stado ovaca u planini moj otac je došao bijesan i bez ikakvog razloga me počeo divljački udarati. Hajrudin, tada dječak od osam godina, nekako mu je uspio pobjeći i sav uplašen i uplakan potrčao je u šumu. Bježeći molio je Boga da mu pomogne. Prema njegovim riječima iznenada su se pred njim pojavile zmije i prekrile ga svojim tijelima. – Ja drhtim, gledam oca kako me traži, ali on mene ne vidi. Tom prilikom sa zmijama je proveo nekoliko dana koje su ga za to vrijeme hranile i pazile. Nakon toga Hajrudin je stekao moć komunikacije sa zmijama kroz koju je otkrio mnoge tajne prirode. Svoju moć nikada nije zloupotrebljavao i uvijek je spreman pomoći u slučajevima kada treba neku zmiju otjerati od kuće ili imanja. Hajrudin to uvijek učini na svoj način, uz poštovanje prema zmiji.