Bogumilstvo se temeljilo na
perzijskom dualizmu: gospodar duhovnog svijeta bio je Bog, a materije, koja je prolazna,
bila je u vlasti zlog boga Satane. Isti princip pojavljuje se u kršćanstvu, islamu i
judaizmu gdje su jasno naglašena načela dobra i zla te da Bog, iz ovog ili onog
razloga, nikada nije pobjedio Sotonu pa stoga njih dvojica imaju svoja
kraljevsta i vječno suprostavljene vojske. Omjer snaga im je podjednak uz
religijsko obećanje kako će Sotona ipak na kraju biti pobjeđen i uništen.
Glavni element duhovnog
svijeta bila je duša, za koju su bogumili vjerovali, da seobom ili
metampsihozom teži ka vječnom savršenstvu ili nirvani – konačnom oslobođenju.
Prema bogumilskom nauku, bilo je zabranjeno ubijati životinje i ptice, pa čak i
uništavati njihova jaja, zbog toga što u svakoj životinji može biti ljudska
duša da čini pokoru za grijehe koje je neki čovjek napravio za vrijeme svog
života. Da su stara bogumilska vjerovanja ostavila dubok trag na bosanski narod
najbolje svjedoči još uvijek aktualno vjerovanje iz sjeverozapadne Bosne koje
tvrdi da se zle osobe nakon smrti pretvaraju u životinje poput svinje, krave,
konja....kako bi u svom novom životu služile ljudima i time platili svoje
grijehe.
Jedan značajan zapis, koji datira još iz vremena osmanlijske
okupacije BiH, pod nazivom „Slikama iz Bosne“ eksplicitno govori o vrlo raširenoj
ideji reinkarnacije kod bosanskog naroda. Autor Klement Božić komentarišući,
kao i niz drugih suvremenih posmatrača, čopore pasa koji se sasvim slobodno
kreću po četvrtima i ulicama Sarajeva piše: „Bošnjaci ih (pse) paze tako, što
im daju potpunu slobodu; kažu moglo bi biti da je u kome od njih ljudska duša
te ako po noći što neugodno sanjaju, kupe u jutro nekoliko kruhova pa njima
nahrane pse“.
Jedina životinja u kojoj ne može da bude ljudske duše jeste zmija, vjerovatno zbog ilirske legende kako je ona stvorena 40 godina prije bilo kojeg živog bića na zemlji. Ovo mitološko vjerovanje bosanskog naroda u potpunosti je analogno antičkoj predodžbi o praocu svih Ilira kojeg je još kao malo dijete omotala svojim tijelom zmija. Na mnoge načine zmiji je službeno dat povlašteni položaj te je ona i kod bogumila imala svoje posebno mjesto što se može primjetiti iz mnogobrojnih legendi nastali kroz srednji vijek u kojima je upravo ova životinja među glavnim akterima.
Bogumilima, za razliku od
drugih kršćanskih crkvi, zmija nije predstavljala inkarnaciju zla pošto je prema
njihovoj doktrini drvo spoznaje dobra i zla bila žena (Eva), a Adam je
sagriješio zbog tjelesnog općenja sa njom, te su zbog toga oboje protjerani iz
Raja. Zahvaljujući tome postojanje kulta zmije nije bilo niti u jednom dijelu
bosanske povijesti dovedeno u pitanje pa čak ni tokom turbolentnog srednjeg
vijeka. Odgovor na pitanje zbog čega je jedino zmija izuzeta iz karmičkog kruga
jeste da ona kao sveta životinja ne može biti nositelj ljudske griješne duše
već je njen zadatak da svojim mističnim moćima štiti svaku kuću i duše koje
žive u njoj.
Iako bogumili prema svom
vjerskom nauku nisu bili skloni pretjeranom uživanju u zemaljskim blagodetima,
oni su poput svih drugih, bili izloženi stalnim iskušenjima koja su vladala
zlim svijetom materijalnog što je svakako otežavalo duši da doživi prosvjetljenje.
Završetak reinkarnacijskog ciklusa kroz bogumilsko shvatanje bio je moguć samo
nakon primanja sakramenta na samrti sa kojim bi duša doživjela duhovnu
regeneraciju . Ona je bila izvediva jedino kroz ovakav oblik pročišćenja te
nakon odvajanja od materijalnog svijeta koji je pod kontrolom zla. Finalni cilj
je bilo osigurati ujedinjenje duše sa dobrim Bogom. U turinskoj
parnici od 1388.godine iznosi se tvrdnja da duša koja na samrti ne primi
consolamentum prelazi u prvo tijelo koje nađe bilo ljudsko ili životinjsko;
tako sve to traje sve dok na samrti ne bude blagoslovljeno od svog duhovnog
oca.
