Ilirska religija se zasnivala na totemizmu – vjerovanju u svete životinje koje su svojim božanskim značajem i nadnaravnim osobinama predstavljale određeno božanstvo, njegovu manifestaciju ili pak duha prirode. Dok se pouzdano zna da je vrhovno božanstvo bila zmija, praotac svih Ilira, za druga mitska bića možemo pretpostaviti da se kriju u obličju pojedinačnih životinja koje su najzastupljenije u narodnim vjerovanjima. No, svakako, ono što se temeljem istraživanja i analiziranja pojedinih segmenata bosanske mitologije može pouzdano zaključiti je da sve one životinje koje su zastupljene kroz narodna vjerovanja i magijsku praksu pripadaju kultu plodnosti, izrazito bitnom dijelu ilirske religijske tradicije.
Prema tome, iako zmija u bosanskoj tradiciji i mitologiji ima supremaciju u odnosu na druge životinje, zviždenjak i žaba su više zastupljeni u narodnoj religiji, posebno kroz različita vjerovanja i rituale. U nekima vjerovanjima postoje identične tvrdnje poput one da se vještice pretvaraju u zmije i žabe, ili da u grobu tijelo mrtvaca jede zviždenjak ali i zmija, etc. Međutim, svaka pojedina životinja ima svoje individualne moći i karakteristike koje ih istovremeno čine povezanim ali i nezavisnim dijelom kulta plodnosti.
Dok u rimskoj tradiciji nailazimo na kult predaka - zaštitnika kuće, familije i hrane (Penati, Lari, Mani) kod Ilira tu kultnu ulogu preuzimaju pojedine životinje, poput zmije i žabe. Zbog čega su su Iliri izabrali animalne umjesto spritualnih zaštitnika nije teško dokučiti naročito zbog činjenice da je njihova religijska struktura u pojedinim segmentima prilično drugačija od grčko-rimske. Kako nam je svima poznato Grci i Rimljani su bili izrazito skloni podizanju grandioznih hramova i kipova njegujući na taj način zapravo kult čovjeka. Za razliku od njih Iliri su stremili što prisnijem kontaktu sa prirodom i njenim silama što je rezultiralo gradnjom hramova, ili bolje rečeno kapelica, koji su bili kako arhitektonski tako i dimenzionalno veoma skromni. Svoje sakralne obrede obavljali su na vrhovima brda ili planine, pored vode, šume ili nekog drugog ambijenta u okolini kako bi time svoje religijsko djelovanje podredili prirodnim ciklusima.
Prema tome, iako zmija u bosanskoj tradiciji i mitologiji ima supremaciju u odnosu na druge životinje, zviždenjak i žaba su više zastupljeni u narodnoj religiji, posebno kroz različita vjerovanja i rituale. U nekima vjerovanjima postoje identične tvrdnje poput one da se vještice pretvaraju u zmije i žabe, ili da u grobu tijelo mrtvaca jede zviždenjak ali i zmija, etc. Međutim, svaka pojedina životinja ima svoje individualne moći i karakteristike koje ih istovremeno čine povezanim ali i nezavisnim dijelom kulta plodnosti.
Dok u rimskoj tradiciji nailazimo na kult predaka - zaštitnika kuće, familije i hrane (Penati, Lari, Mani) kod Ilira tu kultnu ulogu preuzimaju pojedine životinje, poput zmije i žabe. Zbog čega su su Iliri izabrali animalne umjesto spritualnih zaštitnika nije teško dokučiti naročito zbog činjenice da je njihova religijska struktura u pojedinim segmentima prilično drugačija od grčko-rimske. Kako nam je svima poznato Grci i Rimljani su bili izrazito skloni podizanju grandioznih hramova i kipova njegujući na taj način zapravo kult čovjeka. Za razliku od njih Iliri su stremili što prisnijem kontaktu sa prirodom i njenim silama što je rezultiralo gradnjom hramova, ili bolje rečeno kapelica, koji su bili kako arhitektonski tako i dimenzionalno veoma skromni. Svoje sakralne obrede obavljali su na vrhovima brda ili planine, pored vode, šume ili nekog drugog ambijenta u okolini kako bi time svoje religijsko djelovanje podredili prirodnim ciklusima.
