Obredi prizivanja plodnosti

Iz dosta rjetkih opisa ipak je moguće pretpostaviti kako su naši ilirski preci zamišljali ili predstavljali si Veliku Majku. Ona je bila utjelovljena u crnoj zemlji te je vizuelno njen izgled bio izgled žene tamne boje kože, što i nije iznenađujuće zbog pojedinih arheoloških istraživanja prema kojima su stručnjaci dokazali da su na našim prostorima u davnoj prošlosti živjeli tamnoputi stanovnici, popularno nazvani balkanski crnci. Sam prostor Balkana izuzetno je bitan u cjelokupnom istraživanju povijesti Europe pošto on, bez ikakvog pretjerivanja, predstavlja samu kolijevku kontinenta. Postoji velika mogućnost da su Iliri, usljed migracija, svojim dolaskom asimilirali zatečena religijsko-magijska vjerovanja i na njima izgradili svoje kultove, posebno onaj posvećen plodnosti.



Kult plodnosti se u načelu bazira na raznim seksualnim aktivnostima. Upotreba energije koju proizvodi spolno uzbuđenje, naročitog pred i tokom orgazma, pokreće sile prirode koje, ako ih se tada usmjeri u željenom pravcu, mogu prizvati sve one aspekte sreće potrebne za izvršenje nekog cilja. Proučavajući dostupne podatke uoči sam kako primarno svi oni ritualni pokreti i geste u bosanskom kultu plodnosti imaju za cilj prvenstveno povezati što intimnije čovjeka sa samom prirodom, njegovim  izvorištem, i u tom spoju polučiti plodnost sa obje strane. Zdrav spolni organ, intimna higijena, kao i uostalom čistota cijelog tijela predstavljali su garanciju da će poduzeti obred polučiti pozitivan rezultat te svojim stanjem odraziti se i, na primjer, na čistoću žita, odnosno da u njemu neće biti kukolja. Želja za plodnošću neupitno je pobjeđivala sve krute društvene norme ponašanja, koje su čak u ruralnim sredinama bile izraženije nego u urbanim, i time prkosile konzervativnom odgoju neprijateljski usmjerenom ka svakom obliku seksualnosti u čemu je vidio isključivo nemoral i demonsko djelovanje.

Na određeni način arhaični postupci intimnog dodirivanja ljudskog spolovila sa elementima prirode, prvenstveno zemljom, drvećem i sjemenjem, praiskonsko je povezivanje čovjeka sa onim što je od stvaranja urođeno u njemu. Mišljenja sam da se sav živi svijet u prirodi raspoznaje i komunicira upravo preko plodnosti i svega onog što ona u svom dubljem značenju predstavlja. Rituali plodnosti nisu bitni samo u pogledu održavanja fertiliteta  već i same brige o ljudskom tijelu. Primjetno je to svakako u onim ritualnim postupcima u kojima se muškarac obraća svom penisu otkrivaju stvarnu brigu za taj dio tijela, njegovu vitalnost. Naravno, da su benefiti takvog ponašanja mnogostruki, a među najvažnijim je to što je muškarac tog vremena upoznavao ali i razvijao svijest o svojoj seksualnosti i učvršćivao pripadnost zajednici.

Bosansko-ilirska tradicija: četvrtak, sveti dan boga Vidasusa

„U jajačkom kotaru, u općini Sipovac, selu Vražići, postoji jedan narodni običaj, koji se drži za veliku svetinju. Taj se običaj sastoji u ovom: stanovnici sela Vražića, bez razlike vjeroispovijesti, muslimanii i kršćani, drže četvrtak kao najveći praznik. Oni, kada nastupi proljeće, pa sve dok se žito ne požanje, neće da rade četvrtkom nikakvih poljskih poslova, a taj običaj zovu „uvjet“. Kada i kojim je povodom narodni praznik posta, nijesam mogao doći u kraj, samo znam to, kako su mi Jajčani pričali, da narod misli, kada bi u taj dan radio u polju, onda neka se ne nada da će išta sa njive u kuću unijeti; dakle oni to čine u ime spasa zemaljskih proizvoda. Ta svetkovina traje od proljeća do žetve, a čim se žito požnje, prestaje i „uvjet“, pa onda narod radi kao i obično. Nije mi za čudo, što se kršćani drže tog običaja, jer u njih ima i drugih svetkovina, da im je zabranjeno raditi ma kakav posao, ali jest za muslimane, kojima je slobodno raditi i na sami Bajram, najveću njihovu svetkovinu, svakovrsne poslove. Kažu, da je bilo hodža, koji su nastojali iskorijeniti taj običaj. Ali sve zaludu jer „utamani prvo selo, pa onda običaje“. Jedan hodža, koji je prilično bio upoznat sa vjerom, znajući da se to nikako ne slaže sa šerijatom, upotrijebi sva sredstva, da to jednoć ukine, ali umalo ne nastrada, jer se na njega diže kuka i motika, pače bilo ih je i taki, koji odoše u Travnik tražiti fetvu od muftije, da im se taj običaj ne ukida. Pa zbilja i isposlovaše Vražićani takovu fetvu, po kojoj smiju i nadalje obdržavati taj svoj običaj. Od tada imaju seljaci sela Vražića mir i svetkuju svoj četvrtak.“

Četvrtak - dan boga Jupitera i Vidasusa

Opisani običaj "uvjet" predstavlja savršeno dobro očuvan segment naše ilirske tradicije, koja se sudeći po svemu, održala dugo, čak i nakon dolaska Osmanlije u BiH i pojavom islama. Ovaj ali i drugi slični tekstovi veoma dobro predočavaju kako se stanovništvo Bosne i Hercegovine, unatoč kršćanstvu i islamu, nikada u potpunosti nije odreklo svoje antičke religijske prakse i vjerovanja.
Zahvaljujući običaju "uvjet" ali i nekim drugim segmentima ilirske tradicije sačuvane do današnjih dana relativno je lako analizom rimsko-ilirske tradicija na prostoru BiH dokučiti povijesne činjenice i povezati ih u jednu cjelinu, kao u slučaju poštivanja četvrtka, dana posvećenog Jupiteru, te tako na što bolji način upoznati se sa našim precima. Ali, krenimo od početka.

 

Bosanski (ilirski) bog Vidasus

Vrhovni ilirski bog bilo je šumsko božanstvo koga su poštivali kao zaštitnika pastira, stada i šuma. Opisivan je kao muško stvorenje obraslo u gustu dlaku sa kozijim nogama i rogovima. Na natpisima uvijek nosi naziv Silvan, pošto je bio poistovjećivan s rimskim Silvanom, odnosno grčkim Panom, koji su imali isti izgled i funkciju. U Topuskom je pronađen jedan spomenik u kojem se ovaj bog naziva Vidasus, a njegova pratilja Thana. Njihovih spomenika se najviše pronašlo na području Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog polja, te u srednjoj Bosni. Vidasus se kod Ilira poštovao pod nekoliko imena: Magla, Cor, Messor, etc. Zanimljivo je da se isti skraćeni oblik (Cor...) dolazi jednom na spomenicima iz naših krajeva i uz Jupiterovo ime.

Kada su Iliri pali pod okupaciju Rimskog Carstva došlo je do romanizacije stanovništva što se odrazilo i na ilirsku religiju i nazive božanstava. Arheološka iskopavanja poduzeta u prošlosti, naročito tokom prošlog vijeka, otkrila su ostatke rimskih hramova i spomenike bogova za koje se smatra da su od kraja prvog stoljeća n.e.postali sve češći i prisutniji na teritoriju Bosne i Hercegovine, posebno Jupiteru, Neptunu, Liberu, Dijani, Asklipeju, etc.

Vidasus, koji je prema mišljenju nekih istraživača prvo ilirsko božanstvo, preimenovan je u  Silvan. No, njegova omiljenost među Ilirima, koju nisu ni Rimljani mogli uništiti, rezultiralo je relativno brzo time da je Vidasus/Silvan izjednačen sa Jupiterom, čime mu se priznalo neosporno pravo na ulogu vrhovnog božanstva. Ovime se još jednom dokazalo da je Vidasus bio božanstvo plodnosti ali i kiše, pošto bez vode ne može biti niti sjetve niti uroda.

Zanimljiv je natpis iz Kartage koji sadrži popis jednog kolegija, a posvećen je božanstvu koje nosi natpis: „Jupiter Hammon Barbarus Silvanus“. To bi značilo da se ovdje Silvan izjednačen sa vrhovnim libijskim bogom Amonom, a ovaj, pak, s rimskim Jupiterom. Potvrdu da se Silvan izjednačuje sa Jupiter Amonom imamo također na jednom natpisu iz Rima koji se završava sa: „Sacerdos dei Barbari Silvani“, pa se uzima da je to njegov epitet.

Jupiter je kod Rimljana bio vrhovno božanstvo, on je bog munja, groma i kiše. Kao Iuppiter Pluvius šalje kišu, koja oplođuje polja, te biva davateljem plodnosti /Liber/, a štiti posebno poljioprivredu, stočarstvo i mladež. Posvećen mu je četvrtak.

Bijeli četvrtak

Da nije riječ o izoliranom običaju dovoljno govori i podatak kako i u Cazinskoj krajini  nailazimo tragove o takozvanom kultu četvrtka koji je, kako vidimo, još iz ilirsko-rimskog perioda bio posvećen rimskom bogu oluja, groma i munja, sa čime korenspodira vjerovanje iz Velike Kladuše i Cazina da se četvrtak od proljeća nazivao "bijeli četvrtak" i u tom danu je bilo zabranjeno prati rublje, posebno ono bijele boje, sve dok ne započne košnja trave, a sve u strahu da nevrijeme ne uništi pšenicu i druge poljoprivredne kulture. Iza epiteta bijeli četvrtak krije se simbolika bijele boje koja označava sveto ili svetost, tako da je "bijeli četvrtak" isto što i "sveti četvrtak".

Ilirska mitologija - kratak uvod

Arheološki spomenici otkrivaju, a antički istoriografski izvori potvrđuju prisustvo Ilira na Balkanu od samih početaka prvog milenija stare ere. Prema tome Iliri se pojavljuju na povijesnoj pozornici jugoistočne Europe uporedo sa Grcima. Pravo na postavljanje ove historijske paralele pruža najranije Homer, koji u Ilijadi na desetak mjesta pominje ilirsko pleme Pajonaca, saveznika Trojanaca.
Iliri, kao i drugi narodi, dugo su poštovali bezlične duhove u obliku prirodnih pojava poput oblaka, kiše, šume, mjeseca, drveta, šume, izvora...Varon je zabilježio za Rimljane da su bogove poštovali bez kipova i da su ih počeli antropomorfizirati tek u doba etrurskih kraljeva.
Pod rimskom okupacijom Iliri su zajedno sa jezikom i kulturom postepeno prihvatili i neke segmente rimske religije, ali su i novoj formi i dalje obožavali svoja drevna božanstva, kao što su Vidasus i Tana. Osim Rimljana na Ilire su imali jak uticaj Kelti i donekle Grci.
Iako prema dostupnim podacima nikada nisu uspjeli uspostaviti jedinstvenu religiju na cijelom području gdje su živjeli (Ilirikuma) sva plemena su pored svojih tradicionalnih božanstava štovala sunce, mjesec, zmiju - inkarnaciju Velike Majke, šume, drveće i vodu.
Božanstva naših predaka Bind, Tana, Vidas, Anzotika, Ika, Jutosika, Eja, Melesokus, Borija, Irija, Medaur, Crni nebeski zmaj samo su neka iz ilirskog panteona kojima su se molili i klanjali. Pored ilirskih autohtoni božanstava na tlu Bosne i Hercegovine pojavljuju se rimski i perzijski bogovi i boginje, naročito je prodoran uticaj astralnih božanstava, prvenstveno solarnog boga Mitre i Tira, boga kiše i plodnosti.

Naši predaci Iliri - potomci smo najstarijeg naroda Europe

Ilirska mitologija: VILE

Iliri su poštovali i gorske vile - nimfe, čuvarice izvora, potoka, planinskih proplanaka i pećina. Na spomenicima se uvijek prikazuju kao mlade i razdragane djevojke, često u kolu, kojima uz sviralu svira bog Vidasus.

Bogovi i boginje ilirskog panteona

Kako bi dokučili paganski svijet naših predaka, posebno onaj koji je vezan za njihov religijski život, moramo skupiti sve nazive bogova i boginja ilirskog panteona sa cijelog područja Ilirikuma od Albanije preko Bosne i Hercegovine do Slovenije. Pojedina božanstva imaju nekoliko naziva ali identičnu funkciju čemu je razlog što Iliri nisu nikada uspjeli na cijelom teritoriju Ilirikuma uspostaviti jedinstvenu religiju već se ona dijelila na mnoge kultove. No, po svim raspoloživim podacima, obožavanje zmije inkarnacije Velike Majke, Thane i Vidasusa bili su zajednički svim ilirskim plemenima najviše zbog toga što su se ova božanstva vezivala za kult poljoprivrede i plodnosti. Draconi i Draccena: božanski par. Nutrika: boginja zaštitnica djece. Sentona - boginja koja se vezivala uz kult zemljoradnje. Ika - boginja plodnosti. Histrija (Histria) - boginja zaštitnica cijelog zemljopisnog područja Istre. Boria - bog vjetra. Nebra - boginja oluje i magle. Trita - boginja zdravlja. Njeno ime nema pripadnost istarskom području već se može prepoznati u nazivima sa područja Bosne i Hercegovine, u oblicima Tritan, Tritanon ili Traitano. Smatra se da sam naziv božice ima ilirsko-keltsko porijeklo. Melosok - lokalni ilirski bog zaštitnik. Anzotika, Irija ili Prende: boginja ljubavi. Boa: božanska zmija. Verbti: bog vatre i sjevernog vjetra koji izaziva požare. Lijepi nebesnici (na albanskom: Bukuri i qiellit) u drevno ilirsko vrijeme tri boga koja su dijelila svijet na nebo, more i podzemlje. Thana, Tana, Thiana ili Zana (kod Albanaca): ilirska boginja izjednačena sa rimskom Dianom. Prate je tri koze sa zlatnim rogovima. U albanskim planinama Zana živi kao vila koju krasi hrabrost i ljepota. Kod Bošnjaka Zana ili Tana je Gorska vila (Zlatna) koja živi u bosanskim šumama i pomaže velikim ratnicima, poput Muje Hrnjice. Duboka povezanost boginje Tane uočljiva je i kroz narodne pjesme gdje se opisuje scena kada se Mujo Hrnjica susreće sa vilama prerušenim u koze i svojom mudrošću ih uspijeva razotkriti i potčiniti svojoj volji. Iako se u bosanskoj mitologiji smatra da su Gorska vila i Zlatna zapravo dvije vile odnosno majka i kćerka vjerovatno je riječ o jednoj vili koja na dva različita područja Bosne i Hercegovine nosi drugačije ime. Identifikacija ilirske boginje u imenu kraljice vila Zlatne je i više nego očito u samom imenu, naime, ukoliko oduzmemo od imena Zlatana prva tri slova dobit ćemo ime Tana ili ako oduzmemo drugo, treće i četvrto slovo - Zana. Zlatna se u sjeverozapadnom dijelu BiH naziva Gorska ili vila Zagorka sa jasnim značenjem gorske odnosno šumske vile ili Šumske majke. Njen epitet kraljice potvrđuje povlašteni položaj koji ima kao boginja naših ilirskih predaka. Medauros ili Armatos: bog rata. Prikazivan kako jaše na konju, sa kopljem u lijevoj ruci. Redon: zaštitnik pomoraca. Bog u obličju dječaka pored kojeg se pojavljuje delfin. En: jedan od tri vrhovna boga. Perendi ili Shurdi: bog groma, muž boginje Prende. Zanimljiva je sličnost između naziva "slavenskog" boga groma Peruna i ilirskog Perendi. Ako uzmemo u obzir da su Iliri, pored Grka, najstariji narod na Balkanu onda je vrlo lako zaključiti kako je Perendi ili Perun ništa drugo nego drevno ilirsko božanstvo koje se pogrešno povezuje sa slavenskim panteonom.

 

Zmija i kult plodnosti

Ilirska religija se zasnivala na totemizmu – vjerovanju u svete životinje koje su svojim božanskim značajem i nadnaravnim osobinama predstavljale određeno božanstvo, njegovu manifestaciju ili pak duha prirode. Dok se pouzdano zna da je vrhovno božanstvo bila zmija, praotac svih Ilira, za druga mitska bića možemo pretpostaviti da se kriju u obličju pojedinačnih  životinja koje su najzastupljenije u narodnim vjerovanjima. No, svakako, ono što se temeljem istraživanja i analiziranja pojedinih segmenata bosanske mitologije može pouzdano zaključiti je da sve one životinje koje su zastupljene kroz narodna vjerovanja i magijsku praksu pripadaju kultu plodnosti, izrazito bitnom dijelu ilirske religijske tradicije.

Prema tome, iako zmija u bosanskoj tradiciji i mitologiji ima supremaciju u odnosu na druge životinje, zviždenjak i žaba su više zastupljeni u narodnoj religiji, posebno kroz različita vjerovanja i rituale. U nekima vjerovanjima postoje identične tvrdnje poput one da se vještice pretvaraju u zmije i žabe, ili da u grobu tijelo mrtvaca jede zviždenjak ali i zmija, etc. Međutim, svaka pojedina životinja ima svoje individualne  moći i karakteristike koje ih istovremeno čine povezanim ali i nezavisnim dijelom kulta plodnosti.

Dok u rimskoj tradiciji nailazimo na kult predaka - zaštitnika kuće, familije i hrane (Penati, Lari, Mani) kod Ilira tu kultnu ulogu preuzimaju pojedine životinje, poput zmije i žabe. Zbog čega su su Iliri izabrali animalne umjesto spritualnih zaštitnika nije teško dokučiti naročito zbog činjenice da je njihova religijska struktura u pojedinim segmentima prilično drugačija od grčko-rimske. Kako nam je svima poznato Grci i Rimljani su bili izrazito skloni podizanju grandioznih hramova i kipova njegujući na taj način zapravo kult čovjeka. Za razliku od njih Iliri su stremili što prisnijem kontaktu sa prirodom i njenim silama što je rezultiralo gradnjom hramova, ili bolje rečeno kapelica, koji su bili kako arhitektonski tako i dimenzionalno veoma skromni. Svoje sakralne obrede obavljali su na vrhovima brda ili planine, pored vode, šume ili nekog drugog ambijenta u okolini kako bi time  svoje religijsko djelovanje podredili prirodnim ciklusima.

Zmija kao spasitelj svijeta

Zašto je tako možda je najbolje objašnjeno u legendama o zmiji čija uloga zaštitnika, kako to impliciraju pojedini mitovi, nije slučajna već ju je ona zaslužila svojim zalaganjem da pomogne prirodi i ljudima. Na svim lokalitetima gdje obitava zmija (planina, šuma, livada, voda) mi uočavamo religijsku praksu Ilira pa time nedvojbeno možemo zaključiti da su oni dobrim dijelom utemeljeni na želji za blizinom ali i blagoslovom vrhovnog božanstva.

U kosmogonijskom mitu Ilira navodi se kako su nekada davno na nebu postojala tri sunca zbog čega je na zemlji vladala suša i neplodnost. Jednog dana je ogromna zmija (zmaj) koja je obitavala na velikoj planini na istoku progutala dva sunca. Vidjevši šta se događa lastavica je treće sunce, možda u korelaciji sa zmijom, na svojim leđima uzdigla visoko u nebo dajući mu na taj način novi smjer putanje. Nakon tog događaja sa neba je počela padati kiša i probudila se plodnost u prirodi.

Pojavom kršćanstva, koje je na sve načine pokušalo demonizirati kult zmije, namjerno se izostavljao dio legende o pogubnom utjecaju tri sunca na zemlju kako bi se prikrila zasluga zmije za spašavanje prirode i života u njoj. Ova legenda međutim na vrlo jasan i direktan način prezentira zmiju spasiteljem cjelokupnog života na zemlji što je mitološka ideja uočljiva i u legendi iz Velike Kladuše. U toj legendi se kazuje kako je na dnu Nojine Arke miš probušio rupu kroz koju je počela nadirati voda. Jedina od svih životinja to je primjetila zmija te za kaznu progutala miša i sklupčala se nad rupom spriječavajući na taj način ulazak vode.

Ova dva mita idealan su primjer dugog kontinuiteta njegovanja ilirske baštine čiji je dominantni simbol oduvijek bila zmija – sveti zaštitnik kuće i familije. Pošto je pisanje o kultu zmije vrlo zahvalan posao, prvenstveno zbog velikog broja etnoloških podataka, nekome se može učiniti da je time više manje sve napisano no svaki put kada se započne sa istraživanjem pojave se nove informacije koje otkrivaju fascinantan mitološki svijet naših slavnih predaka.

WELCOME TO THE LAND OF THE ILLYRIANS!

Cultural anthropology which combines a few special disciplines such as ethnology, archaeology or linguistics, gives us a perfect insight into the history and heritage of a certain people, and it tries, fairly successfully, to show in a logical sense the evolutionary trend present throughout history among a certain people. Influences are, of course, socially multifaceted, and so with the cultural the religious influence was supplemented and the circle would be complete.

If we wish to monitor carefully that evolutionary sequence of events then we surely must reach out to mythology, its fantastic creatures and legends, mostly for the fact that mythology is the most archaic form of art which for the first time showed mankind's limitless imagination.  Inhabiting nature and the world around them with highly unusual and different beings and appearances, mankind first of all showed their social nature, but also the need to express its intimate fears, hopes, aspirations and frustrations. The tendency to express oneself in the best possible way resulted in the appearance of various stories, legends, drawings and sculptures about a different world where the principles of good and evil are highly accentuated, and what is more important, where they show their meaning and efficiency. Through those mediums we come across information about classic frustration with everyday life to which people were subject to in the old days as well as today. That's why mythology as a discipline always suggests that there is no one answer but that there are many.


Consistency of mythological legends is evident in various segments of a society in its entirety, even though it might not be so visible at first glance. Some of its parts, smaller or larger segments, are so incorporated in everyday life that no one pays attention to them, nor is their deeper meaning analysed. In more recent past mythology was present in social memory mostly when one wanted to achieve a political goal, which is always connected with nationalism and genocidal ideas, which we could witness during the end of the last century when the militant politics of Serbia specifically and deliberately used the historic event, defeat by the Ottomans at Kosovo, to start their military invasion on neighbouring republics which had catastrophic circumstances, such as the genocide in Srebrenica but also in other cities in BiH.

When we want to study the mythology of Bosnia and Herzegovina but also of the entire former Yugoslavia we have to start from the historical fact that southern Slavs don't exist. There are only people of southern Europe which use Slavic languages, but those people are not of Slavic descent but Illyrian, especially the people from Bosnia and Herzegovina and Croatia, which was proven a couple of times with the analysis of genetic origin. The mistake that historians made in their estimate of the origin of a certain people based solely on their language is catastrophic and, as we have witnessed, historically tragic. According to that theory todays Mexicans should be Spaniards, Brazilians or Portuguese, etc.

One of the studies on genetic origin of the inhabitants of former Yugoslav republics was implemented in cooperation with: Institute for Anthropological research in Zagreb, Medical University in Skopje, Clinical centre in Belgrade, Estonian Bio-centre at the Tart University, Medical University in Priština, Medical Faculty in Tuzla, Clinical hospital "Bijeli Brijeg" in Tuzla, Health centre in Zagreb and Medical school in Edinburgh - Scotland. For the results to be as close to reality in the field, the tests were gathered in all cities of the former Yugoslav republic.

The results showed that the most dominant were the haplogroup's on the territory of former Yugoslavia: 1lb, R1a, R1b and E3bl. Haplogroup l1b or so called "Illyrian gene" was the most widespread in all countries of former Yugoslavia, and the most interesting fact is that the group l1b was present even in 70% in Herzegovina, Dalmatia and other islands.  In Bosnia this group was present in 52, 20% while the Slavic group R1 on the entire territory of Bosnia and Herzegovina was present only in 24,60% of the cases.

Precisely those facts correspond with the ever present confusion of scientific circles, especially after genetic analysis, did the arrival of Slavic tribes to the Balkans really ever took place? There are indications which gain more authenticity, that such an event never took place, but that the Illyrians, after a difficult and long occupation by the Roman empire, created a pretty intelligent plan of survival and preservation through assimilation of languages of neighbouring Slavic countries in order to ensure some sort of peace and possibility for survival through a turbulent history.  

Many segments of Illyrian religion are still present today in all countries that made up the former Yugoslav republic such as the snake cult, belief in stars-guardians of souls, cult of fertility, and solar and lunar cults, worship of water through the cult of god Bindu, belief in spellbound eyes, the name spellbound (Urok) is an Illyrian word, etc.

Zmijari – ilirski svećenici

Zmijar je naziv za osobu koja ima moć nad zmijama te poznaje tajne liječenja od njihovog ugriza. Interesentno je da je zmijar uvijek muškarac i da nema zabilježenih podataka o tome da je to bila neka žena. Zbog svojih izvanrednih i nadnaravnih osobina zmijar predstavlja sve ono što je u ilirsko vrijeme označavalo svećenika ili vrača koji je poznavao sve tajne svijeta zmija a prvenstveno način komunikacije sa njima. Pošto se zmija smatrala vrhovnim božanstvom njoj su se prinosili različiti darovi, posebno oni u hrani, što je dio religijske prakse koji je u bosanskom narodu egzistirao sve do prošlog vijeka kroz običaj ostavljanja hrane za zmiju čuvara kuće. Prema kretanju zmije, njenim životnim navikama i reprodukcijskom ciklusu Iliri su određivali vrijeme za vršenje religijski obreda ali i onih društvenih, povezani sa plodnošću poput ženidbe. Tetoviranjem motiva zmije na koži svog tijela, naročito lica i ruku, Iliri su htjeli obezbjediti bliski kontakt sa božanstvom ali i povezati se sa svim svojim precima. Zbog toga je tetoviranje imalo svoj poseban značaj u tradiciji.

Ono što svaki zmijar mora posjedovati jeste plemenitost i hrabrost, te ne smije namjerno ubiti niti jedno živo biće, pa makar to bio pauk ili mrav. Zmije imaju svoj poseban jezik, koji ne sliči niti jednom koji postoji među ljudima.

Dautović Velaga poznatiji pod nadimkom Velija iz Marjanovca bio je za svog života najpoznatiji zmijar u Velikoj Kladuši. Njega su uvijek pozivali na intervenciju kada bi se desila neka najezda zmija ili bi neka od njih ušla u kuću. Moć nad zmijama Velija je stekao sasvim slučajno. U toku Drugog svjetskog rata on je u džepu poginulog vojnika pronašao list papira na kojem su bile napisane magijske formule čijim je izgovaranjem stjecao tajanstvenu moć nad zmijama. Tajnu komunikacije sa zmijama nije povjerio nikome te je ona umrla sa njim. No, još veću misteriju izazvao je pronalazak zakopane tegle u dvorištu u čijoj je unutrašnjosti bio amulet ispisan arapskim slovima i potpuno osušena zmija?! Ipak, najzanimljiviji detalj njegove sposobnosti jeste onaj da je Velija sa zmijama komunicirao telepatijom pa je tako mogao otjerati zmije iz nečije kuće udaljene od njega i trideset kilometara ležeći u svom krevetu.

Hajrudin Keran iz Jajca drugi je zmijar koji je moć kontakta sa zmijama stekao u djetinjstvu. Prema kazivanju zmije su ga spasile od čestog zlostavljanja njegovog oca. – Jedne prilike dok sam čuvao stado ovaca u planini moj otac je došao bijesan i bez ikakvog razloga me počeo divljački udarati. Hajrudin, tada dječak od osam godina, nekako mu je uspio pobjeći i sav uplašen i uplakan potrčao je u šumu. Bježeći molio je Boga da mu pomogne. Prema njegovim riječima iznenada su se pred njim pojavile zmije i prekrile ga svojim tijelima. – Ja drhtim, gledam oca kako me traži, ali on mene ne vidi. Tom prilikom sa zmijama je proveo nekoliko dana koje su ga za to vrijeme hranile i pazile. Nakon toga Hajrudin je stekao moć komunikacije sa zmijama kroz koju je otkrio mnoge tajne prirode. Svoju moć nikada nije zloupotrebljavao i uvijek je spreman pomoći u slučajevima kada treba neku zmiju otjerati od kuće ili imanja. Hajrudin to uvijek učini na svoj način, uz poštovanje prema zmiji.

Bosanska mitologija

 

 

Kulturalna antropologija koja u svom djelovanju ujedinjuje nekoliko posebnih disciplina poput etnologije, arheologije ili lingvistike daje nam savršen uvid u povijest i baštinu nekog naroda te relativno uspješno pokušava, na jedan logičan način, predstaviti evolucijski trend  kojem je kroz povijest bio izložen taj narod u cjelini. Utjecaji su, naravno, socijalno višestrani pa se tako uz onaj kulturni uvijek nadopunjavao religijskim kako bi se ciklus zaokružio u potpunosti.

Ako želimo pažljivo pratiti taj evolucijski slijed dešavanja onda svakako moramo posegnuti za mitologijom, njenim fantastičnim bićima i legendama, najviše zbog činjenice da je mitologija najarhaičniji oblik umjetnosti u kojoj je ljudska mašta prvi put pokazala svoje bezgranične dosege. Naseljavajući prirodu i svijet oko sebe jednim krajnje drugačijim bićima i pojavama čovjek je, prije svega, pokazao svoju urođenu socijalnu narav, ali i potrebu da iskaže intimne strahove, nade, težnje i frustracije. Tendencija da se izrazi na najbolji mogući način rezultirala je pojavom različitih priča, legendi, crteža i skultura  o jednom drugom svijetu gdje su načelo dobra i zla izuzetno naglašeni, i što je još važnije, gdje oni pokazuju svoj smisao i efikasnost. Na taj način dolazimo do informacije o klasičnoj frustraciji svakodnevnim životom kojoj je čovjek bio podložan kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Zbog toga nam mitologija kao disciplina stalno sugerira kako ne postoji jedan odgovor već da je on uvijek u množini.

Konzistencija mitoloških predaja uočljiva je u mnogim segmentima jednog društva u cjelini, iako se to možda na prvi pogled dovoljno ne vidi. Neki njeni dijelovi su u manjim ili većim segmentima toliko ukomponirani u svakodnevni život da se na njih i ne obraća pažnja niti im se analizira dublje značenje. U bližoj prošlosti  mitologija je bila prisutna u društvenoj memoriji prvenstveno onda kada se njome trebao  ispuniti neki politički cilj, koji je uvijek povezan sa nacionalizmom i genocidnim idejama, čemu smo se uvjerili krajem prošlog vijeka kada je militantna politika Srbije ciljano i planski iskoristila povijesni događaj,  poraz od strane Osmanlija na Kosovu, da pokrene vojnu invaziju na okolne republike što je rezultiralo  katastrofalnim posljedicama poput genocida u Srebrenici ali i drugim gradovima po BiH.

Kada želimo proučavati mitologiju Bosne i Hercegovine ali i cijele ex Yu mora se krenuti od povijesne činjenice da Južni Slaveni ne postoje. Postoje samo narodi Južne Europe koji govore slavenske jezike, ali ti narodi nisu slavenskog već ilirskog porijekla, posebno narodi Bosne i Hercegovine i Hrvatske, što je dokazano nekoliko puta analizom genetskog porijekla. Pogreška koju su povijesničari napravili u procjeni porijekla nekog naroda utemeljenoj isključivo na jeziku je katastrofalna i, kako smo se osvjedočili, povijesno tragična. Po toj teoriji današnji Meksikanci bi trebali biti Španjolci, Brazilci bi bili Portugalci, itd.

Jedna od studija o genetskom porijeklu stanovnika bivših jugoslovenskih republika realizirana je u suradnji: Instituta za antropološka istraživanja u Zagrebu, Medicinskog Univerziteta u Skoplju, Kliničkog Centra u Beogradu, estonskog Biocentra pri Tart Univerzitetu, Medicinskog Univerziteta u Prištini, Medicinskog Fakulteta u Tuzli, Kliničke Bolnice „Bijeli brijeg“ u Tuzli, Doma zdravlja u Zagrebu i Škole medicine u Edinburgu – Škotska. Kako bi rezultati bili što bliži realnoj situaciji na terenu, uzorci su skupljani i testirani u svim gradovima ex Ju.

Rezultati su pokazali da su najdominantnije haplogrupe na području ex-Yu: 1lb, R1a, R1b i E3bl. Haplogrupa l1b ili takozvani „ilirski gen“ je najzastupljenija u svim zemljama bivše Jugoslavije a najinteresantnija činjenica je da je l1b grupa u Hercegovini, Dalmaciji i otocima zastupljena čak i do 70%. U Bosni ova grupa je zastupljena 52, 20% dok je slavenska grupa R1a na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine zastupljena svega sa 24,60%.

Upravo te činjenice korespondiraju sa sve prisutnijom nedoumicom znanstvenih krugova, naročito nakon genetskih analiza, da li se ikada i desio dolazak slavenskih plemena na Balkan? Postoje indicije koje sve više dobijaju na autentičnosti da se taj događaj nikada nije ni desio nego te da su Iliri, nakon teške i dugotrajne okupacije od strane Rimskog carstva, napravili prilično inteligentan plan opstanka i očuvanja kroz asimilaciju jezika okolnih slavenskih zemalja kako bi sebi osigurali kakav takav mir i mogućnost preživljavanja kroz burnu povijest.

Mnogi segmenti ilirske religije i danas su prisutni u svim zemljama koje su činile teritorij ex Yu poput kulta zmije, vjerovanje u zvijezde-čuvare duše, kult plodnosti, te solarni i lunarni kult, obožavanje vode kroz kult boga Binda, vjerovanje u urokljive oči, i sam naziv urok je ilirska riječ, itd.

 

 

 

Vile i vilenjaci

Vile su mlade i lijepe djevojke sa dugom zlatnom kosom. Vjerovanje u njih seže sve do ilirskih vremena kada su naši preci obožavali boga šuma i planina Vidasusa u čijem su se društvu redovito nalazile vile. One imaju nadnaravnu ljepotu i umiljat glas. Žive po velikim šumama i oko jezera, lete po drveću i vole igrati noću kolo po zelenoj travi. Tom prilikom obično pjevaju neku od svojih mnogobrojnih pjesmica čije riječi upozoravaju ljude na neku opasnost. U narodu se vjeruje da će ono dijete koje vila nahrani svojim mlijekom postati veliki junak, o čemu najbolje kazuje legenda o Muji Hrnjici.

Ako ih ljudi povrijede na bilo koji način, slučajno ili namjerno, vile će se istog trena osvetiti tako što će tu osobu učiniti psihički poremećenom. Vila su se naročito u prošlosti plašile majke. Prema turskoj narodnoj predaji koja se udomaćila među bosanskim narodom ljudi su u davnoj prošlosti ukrali prvo vilinsko dijete i od tada im se vile svete tako što za odmazdu kradu ljudsku djecu ili ih zamjene sa svojom. Iz tog razloga su bosanske žene svaki put kada bi morale napustiti malo dijete zbog obavljanja nekog posla u njegovu kolijevku, pored nogu, ostavljale neki metalni predmet poput kašike kako bi spriječile vile da joj ukradu dijete.

U Bosni i Hercegovini najpoznatije su Bosanska vila, Gorska vila i kraljica vila Zlatna. Za Zlatnu se vjerovalo da je gospodarica šume i vode. Predaja navodi kako je svaku večer vila Zlatna u pratnji drugih vila dolazila na rijeku da se kupa a nakon toga bi na nekom brežuljku cijelu noć igrale kolo i pjevale. Bosanci vjeruju da vile mogu sanjati samo dobre i plemenite osobe.

Osim vila postoje i muški pripadnici ovih mitološki bića koji se nazivaju vilenjaci. Najpoznatiji od njih je Ušušur. Prema legendi iz Doboja Ušušur se zaljubio u jednu djevojku koja se udala za drugoga. Očajan i bijesan zbog toga Ušušur je upotrijebio svoje magične moći kako bi natjerao djevojku da se utopi u rijeci. Shvativši kakvo je zlo uradio u očaju se bacio u vodu za djevojkom ali nijese mogao utopiti jer je besmrtan. Zbog toga sam sebe osudi na kaznu i zaveza se željeznim lancima za dno rijeke koja mu od tada postade dom. U narodu se Ušušur opisiva kao zeleni čovjek, sav čupav i obrastao u mahovinu.

U bosanskom narodu naziv vukodlak se često koristi za vampira, iako je riječ o dva različita mitološka bića. Prema legendi, vukodlak postaje zao čovjek kojeg opsjedne demon pa se onda onda pretvori u dlakavo noćno čudovište koje ubija stoku, najviše ovce, a ponekad napadne i čovjeka. Korjen vjerovanja u vukodlaka seže daleko u prošlost, u vrijeme kada su Bosnu naseljavali naši preci Iliri koji su obožavali boga šuma i planina Vidasusa kojeg legende opisuju kao muškarca čije tijelo u potpunosti prekriva gusta dlaka.
Čovjek može postati vukodlak isključivo zbog intervencije nekog demona ili uz pomoć magijskih rituala. U Trebinju se, prema etnološkim podacima, desio na kraju 19.vijeka slučaj likantropije, žena koja je praktikovala obred preobrazbe bila je vještica i vladala je tajnim paganskim znanjima transformacije. Svaki put kada se htjela preobraziti u vukodlaka uzimala je uže i od njega napravila krug na zemlji. Potom bi skinula svu odjeću sa sebe i stavila je u sredinu tog kruga. Zatim bi napravila tri puta kolut naprijed, tvoreći tako krug svojim tijelom, i u međuvremenu pretvorila se u velikog vuka. Isti postupak je ponavljala kada bi se htjela vratiti u ljudski oblik. Ovaj slučaj bi, poput mnogih drugih, ostao nezabilježen da ta ista vještica u obličju vukodlaka nije nekom begu poklala 40 ovaca pa je on slučaj prijavio lokalnoj vlasti koja je provela istragu i otkrila krivca te način na koji se krivično djelo odigralo.

Bošnjačke vještice su umijele prizivati smrtonosnu moć vukodlaka tako što bi otišle na groblje ponavljajući formulu: "Adali ada da sačuva mene!" pa bi žmireći sjele pored nekog groba, uzele jednu šaku zemlje sa groba i odnijele je kući. Tu bi zemlju čuvale dok ne bi neko od njihovih neprijatelja umro pa bi je tajno podmetnule na njegova ulazna vrata bas u trenutku dok bi mrtvaca iznosili iz kuce. To su činile u namjeri da ubrzo opet neko umre u toj kući.

Vile

Vile su najkraće rečeno antički duhovi prirode ili personifikacija njenih snaga. O njima su znali još stari Iliri, Rimljani, Grci... Vjerovanje u vile nailazimo duž cijele Europe ali i Bliskog istoka. U Iranu i Turskoj vile se nazivaju periler i imaju identične funkcije i opise kao i u europskoj tradiciji. Opisuju se kao vječito mlade djevojke, izvanredne ljepote, sa dugom crvenom ili zlatnom kosom. Veliki dio vila posjeduje i krila.

Prema bosanskoj mitologiji vile se rađaju iz rose koja pada po lišću velikog stabla koje raste na tajanstvenom, nepoznatom brdu. Posjeduju magijske moći koje mogu upotrebljavati za dobre i loše svrhe o čemu svjedoče brojni događaji opjevani u narodnim pjesmama gdje se opisuje kako su vile pojedinim junacima poput Alije Đerzeleza, Muje Hrnjice ili Halila postajale majke, sestre ili ljubavnice. Ako bi se prema budućem velikom ratniku ponijela majčinski vila bi ga darovala velikom fizičkom snagom i inteligencijom a ukoliko je taj odnos bio sličan odnosu brata i sestre tada bi mu liječila svaku ranu zadobijenu u bitkama čarolijama i ljekovitim biljkama ili ga obavještavala o planovima neprijatelja. U slučaju da se vila zaljubi u junaka onda bi mu postajala ljubavnicom i majkom budućeg djeteta koje bi nakon porođaja ostavljala ocu i vraćala se svojim sestrama vilama u prirodu.

Upravo ovo vjerovanje o ostavljenoj vilinskoj djeci rezultiralo je nastankom jedne humane prakse zbrinjavanja siročadi koja je spasila od sigurne smrti na hiljade ostavljene djece u najranijoj životnoj dobi. Naime, bosanski narod je vjerovao kako su ostavljena djeca nakon porođaja zapravo dijete neke vile te su ga vrlo rado usvajali i odgajali kao svoje vlastito. Vjerovalo se da ta djeca donose sreću i blagostanje familiji koja je od tada pod zaštitom vile. Kako u prošlim vijekovima u BiH nije bilo sirotišta ili neke druge državne ustanove koja bi preuzela brigu o napuštenoj djeci ovo vjerovanje je uvelike pomoglo u zbrinjavanju mnoge siročadi koje su neodgovorni roditelji ostavljali u šumi ili na ulici.

Kako smo već rekli vile su se posebno interesovale za bosanske junake, pomagale im u borbi, liječile im rane, tugovale za njima, postajale im ljubavnice i majke njihove djece a nekada i sestre. No, iz prethodnog dijela teksta vidimo da vile nisu isključivo pomagale samo narodnim junacima već i običnim ljudima, posebno djeci. Njihova se pomoć izuzetno cjenila kod naroda o čemu svjedoče i mnoge epske pjesme poput one iz Jablanice pod naslovom „Halil traži Mujinog konja Đogata“ u kojoj je od 347 stihova 41 stih posvećen vilinom sudjelovanju u ulozi pomoćnice. Njihova specijalnost osim magije jeste i liječenje biljem. Smatra se da su većinu znanja o ljekovitim svojstvima biljaka ljudi stekli zahvaljujući intervenciji upravo ovih bića. U jednoj pjesmi se govori kako majka Omera Hrnjice po savjetu vile nalazi biljku kunicu (Achillea millefolium L.) i cijedi njen sok iznad rane svog sina i zamotava je platnom.

„I sok cidi iz kunice trave,

Sok uliva, rane zamotava.“

U narodnim pjesmama ranjenog Muju Hrnjicu liječe vile koje žive u planinama i šumama. Osim na taj način vile u namjeri da pomognu najvećem bosanskom junaku izvode različite čarolije poput one da njegov konj Đogat dobije krila i pobjedi u svakoj utrci.

Vile najčešće obitavaju po planinama i velikim šumama te oko jezera. Najviše vremena provode u letenju sa drveta na drvo, kupanju, češljanju kose i igranju kola. Kosa u kojoj leži sva vilina moć dosta puta se prema narodnim pričama pokazala velikom opasnošću za samu vilu jer se znalo dogoditi da joj se ona zapetlja u neki grm te da ona tako svojom nespretnošću postajala lak plijen za slučajnog prolaznika. Navodno, ko bi god pomogao vili da iščupa kosu iz grma mogao je od vile tražiti da mu pomogne u nečem ili čak postane supruga. Niti jednu želju nije smjela odbiti. Vile, posebno one koje obitavaju po planinama i šumama, su jako zaljubljive naravi. Postoji na desetine priča u kojima se neka vila zaljubila u određenog muškarca te ga kindapovala i sa njim živjela po nekoliko godina u nekoj šumi ili pećini.

Za razliku od njih vodene vile su neprijateljski raspoložene prema ljudima. One obitavaju pored izvora, rijeka, jezera ili mora. Skoro svo vrijeme provode u kupanju i zabavljaju se tako da svojom pjesmom opčine onog koga žele udaviti u vodi. Zbog toga narod je svaki put kada bi se noću približio rijeci ili potoku sa sobom nosio nekoliko žeravica sa ognjišta kako bi se na taj način zaštitio od njih.

U pojedinim narodnim pričama Mujo Hrnjica i Alija Đerzelez su braća mada to u stvarnom životu nisu bili. Pretpostavka je da se ideja za pojmom braće upravo stvorila na informaciji kako je obojicu velikih bosanskih junaka svojim mlijekom nahranila vila pa se zbog toga postala „braća po mlijeku“. Prema bosanskom vjerovanju ukoliko majka izgubi mlijeko pa druga žena podoji njeno dijete ta žena se smatra njegovom drugom majkom ili „majkom po mlijeku“ i tom djetetu i djeci te žene zabranjeno je da između sebe sklope brak.

U narodnoj pjesmi o Muji i Aliji navodi se kako su oni išli u lov te nakon njega sjeli pored jezera da se odmore i na kraju zaspali. Za to vrijeme posmatrale su ih tri bijele vile ljute zbog toga što su ubili nekoliko ptica. Najstarija od njih ponudi drugim dvjema stotinu dukata koja uspije zavaditi Muju i Aliju. Najmlađa vila pojavi se pored zaspalog Muje i zaplače. Njen plač probudi Muju koji pored sebe ugleda predivnu mladu djevojku. On odmah probudi brata Aliju koji umjesto jedne vidi dvije djevojke i ljutito govori kako nije pošteno da on ima tako dvije krasne djevojke a on niti jednu. Tu se posvadiše te Mujo izvuče nož i probode brata. Zatim djevojku vilu postavi na bratova konja a on sjede na svog i krenuše kući. Putem Mujo ugleda crnu vranu bez desnog krila pa je začuđeno upita kako ona živi bez desnog krila na što mu ona odgovori da živi kao brat koji brata nema. Te riječi ražalostiše Muju i on se pokaja što je ranio brata a djevojka vila mu reče da se brzo vrate jer ona je nekada liječila bolesne pa će tako izlječiti i Aliju. No, kada se vratiše brat već bude mrtav te se Mujo od velike tuge sam kazni smrću.

Međutim ni vodene vile nisu nedodirljive te im im njihova vječita potreba za kupanjem može dovesti u opasnu situaciju. Naime, ukoliko ih neki muškarac opazi dok se kupaju može se tiho prišunjati i ukrasti nekoj od njih odjeću. Po vjerovanju vila čiju odjeću muškarac ukrade mora se udati za njega. U etnografskim knjigama ostalo si zabilježeni slučajevi kako su se vile redovito sastajale na Vilenici u selu Seoce pored Visokog. Navodno su pojedini mladići uspjeli ukrasti njihovu odjeću te su se neke vile i udale za njih. Pošto su one besmrtne nakon smrti muža vila bi postajala slobodna i vraćala bi se u prirodu.

Sva vilina moć nalazi se u njenoj kosi koju one njeguju do savršenstva. Dok se češljaju vile pjevaju i tom prilikom izgovaraju zagonetne stihove u kojima se krije puno mudrosti. Kosu koja im otpadne prilikom češljanja obavijaju oko paprati (Pteridophyta). Naročito vole noću obilaziti konje sa bujnom grivom i plesti im sitne pletenice koje teško koji čovjek da može rasplesti. Takvi konji smatrali su se posebnim jer su ih dodirivale vile.

Ukoliko se vile naročito brinu za nekog čovjeka, to znači da ovaj u sebi nosi neku dublju vezu sa njihovim svijetom. Takve će se osobe isticati u životu prosvjetiteljskom mudrošću. Biti miljenik vila, tojest ako je plemenit i dopadne im se, znači imati sposobnost čuti njihovu pjesmu ili čak razaznati njihove zagonentne stihove u glasanju vjetra. Takav čovjek cjenit će istinu jer su mnoge vile čuvari istine i tjeraju laž. Međutim, desi li se susret vile i nekog zlonamjernog čovjeka onda ta osoba riskira da psihički oboli.

Kult Velike Majke u Bosni i Hercegovini

Postojanje kulta Velike Majke nalazimo još u kamenom dobu. Smatrana je majkom ljudi i bogova a njen kult se prostirao duž Mediteranskog pojasa u koji je nekada spadalo i ilirsko kraljevstvo a danas, između ostalih zemalja, i moderna Bosna i Hercegovina. Kult Velike Majke prema svim dostupnim podacima potječe iz Sirije od kuda se proširio na druge zemlje pa ga nalazimo u Egiptu (Izida), Babilonu (Isthar), Mala Azija (Kibela), Grčka (Demetra), etc. Sirijski naziv Taschter ili Tir, iz kojeg je izveden naziv Astharte nalazimo u Bosni i Hercegovini u obliku Tur, Tir ili u ženskom obliku Tirinica.
Astharte je bila boginja mjeseca, plodnosti, majčinstva ali i rata, opisivana kao rogato božanstvo, sa glavom bika. Upravo ovaj podatak je ključan za povezivanje sa Ilirima i mitu o biku Garonji koji je poznat samo Bošnjacima, dok kod Srba i Hrvata ne postoji.


Ilirsko porijeklo

Govedo ili bik prema svim arheološkim nalazima kod ilirski plemena pripadao je kultu mjeseca. Zanimljivo je navesti kako je bik zajednički simbol kulta Majke kod svih antičkih naroda jer i kod perzijanaca postojao je mit o bogu Mitri koji je ubivši božanskog bika stvorio cijelu prirodu, posebno pšenicu, iz njegove krvi.
U Donjoj Dolini (Sanski Most) otkrivena je, prilikom iskopavanja tamošnjeg ilirskog naselja, lubanja prabika (Bos primigenius), koja je – kako nagađa Ć.Truhelka, bila pričvršćena na pročelje kuće i imala je funkciju bukranija. Poznato je da su se bikove glave u Grčkoj vješale o zidove hramova nakon što je bik bio žrtvovan bogovima i da je otuda i nastao običaj da se lik bukranija iskleše kao arhitektonski ukras na hramovima i drugim građevinama i spomenicima .
Iz kasnijeg su vremena brojni prikazi goveda, koji možda nisu uvijek tako eksplicitni u svojoj poruci, ali koji nisu sigurno imali samo dekorativnu funkciju. Pronađeni su najčešće u željeznodobnim lokalitetima u Sloveniji, ali se susreću i u Bosni i drugdje. Zanimljivo je da su nalazi ograničeni samo na sjeverna, a u mnogo manjoj mjeri i na središnja područja nastanjena Ilirima, premda je posve sigurno da je i u drugim krajevima postojao religiozni sustav u kojem je govedo kao lunarni simbol bio povezan sa kultom Velike Majke. Ovdje mislimo na područje što su ga zauzimali Liburni, pa Dalmati i plemena u južnim, a djelomice i u središnjim ilirskim. I u ovom slučaju, kao i u slučaju mnogih drugih simbola, uzroke nedostatka likovnih prikaza treba potražiti u sferi estetskih shvaćanja tadašnjeg čovjeka, a ne u hitno drukčijoj religioznoj podlozi, odnosno u nepostojanju kulta bika u pojedinim ilirskim krajevima.
Ritualno klanje bika kao simbola plodnosti i u vezi sa kultom Velike Majke bilo je, dakle, vrlo staro u ovim krajevima, a sačuvalo se, u osnovi nepromijenjeno, sve do današnjeg dana na Balkanu i drugdje.


Bosanski mit o biku Turu


U publikaciji“ Prilozi za orijentalnu filologiju: Revue de philologie orientale“ iz 1980 godine navodi se tekst na stranici 311 sljedećeg sadržaja: „ 1933.godine sam od jedne siromašne starice, Puhalovke Alijaginice, koja je stanovala u Čebedžijama u Sarajevu, doslovce zabilježio ovo: „Srijedom se klanja podne i pokloni se: Ognju i Ognjevom Piru, Turu, Hadži Dedi, Hadži Kasapi, Sitoj Nefisi, Vejsil Karaniji, njegovim roditeljima i bratu Mevlanu“. Provjeravajući da li se ova tradicija i sada negdje održala, saznao sam od Mahmuda Traljića (rođenog 1918. U Sarajevu) da je on nabrajanje ovih imena slušao od sarajevske bule Fatime hanume Hajrićke, koja je umrla 1961.ili 1962.godine u 102 godini.

Kako Oganj, Ognjev Pir i Tur ili Tir ne spadaju u islamske nazive svetaca vrlo je očito da su ovi nazivi zapravo narodna imena ilirskih božanstava. Po mom mišljenju riječ je isključivo o dva božanstva tojest bogu sunca Oganj (vatra) ili Ognjev Pir (vladar vatre) i boginji mjeseca Tur ili Tir. Drugim riječima, to znači da se među bosanskim muslimanima našlo osoba koje su iako nesvjesno, još pred drugi svjetski rat, molili starim antičkim bogovima. Potvrdu tome lako je pronaći i u činjenici da su ova božanstva prezentirana u jednom kontekstu.
Da je Tur-Tir žensko božanstvo potvrđuje i izjava jednog od ispitanika Seida Traljića koji navodi žensko kultno ime Tirinica, kojem je, kao i Ognju, islamizacija izbrisala božanski karakter, ali se sačuvalo ime do kraja drugog svjetskog rata u molitvama, a molilo se, jer se smatralo svetim.
Bosanski narod je od davnina vjerovao kako zemlju na svojim leđima drži veliki bik koji se ponegdje naziva Garonja. Prema vjerovanju kada on pomakne uši negdje se dogodi potres a onog dana kada se cijelim tijelom zatrese desit će se kraj svijeta. Etnolog Gržetić naveo je kratko ali još preciznije vjerovanje koje možda na najbolji način otkriva ko se krije iza naziva bik Garonja, a ono glasi: „narod u Bosni i danas vjeruje kako zemlja počiva na Turu, te kad se on zatrese, da će se pojaviti zemljotres“. Znači, originalni naziv bika je Tur a ne bik Garonja kako se to navodi u sjeverozapadnoj Bosni.
Prema svemu napisanom vrlo lako je zaključiti da se iza Tura ili Tira (Tirinica) nalazi antička boginja Majka, koju su Sirijci prikazivali sa glavom bika. Ona je majka plodnosti, dakle zemlje, te je logično da je predstavljena kao bik koji drži zemlju. Vrlo je vjerovatno i da sama latinska riječ za bika - taurus potječe od imena Tur.
O raširenosti kulta Velike Majke u Bosni i Hercegovini govore i sljedeći toponimi kao što su Turovo (ispod Jahorine), Turić (Gradačac), Turići (Vlahovići kod Travnika, Lugovi kod Fojnice, Banovići, Visoko), Turija (Bihać, Konjic, Tuzla, Visoko, Srebrenica), Turjak (Bosanska Gradiška, Dobrun kod Višegrada) i Turjačani (Bosanska Gradiška).