Ilirska mitologija: CRNI NEBESKI ZMAJ

Zmaj je jedan od originalni predstavnika bosanske mitologija čiji je kult bio raširenim među našim ilirskim precima uobličen u vjerovanje u crnog nebeskog zmaja koji za vrijeme pomračine proždire Sunce ili Mjesec. Zbog toga je vrijeme pomračine ulijevalo histeričan strah od kraja svijeta te su se Iliri na sve načine željeli spasiti lupajući pri tom u razne metalne kante stvarajući veliku buku u namjeri da uplaše i otjeraju zmaja. Crni nebeski zmaj kod ilirskih plemena smatran je bogom zla a vjerovanje u njega se održalo sve do današnjih dana kroz različite priče i predanja. Sanjati zmaja, vjeruje se i danas u narodu, predskazuje zlo što je identično drevnom vjerovanju naših predaka.

Zmija kao spasitelj svijeta

Zašto je tako možda je najbolje objašnjeno u legendama o zmiji čija uloga zaštitnika, kako to impliciraju pojedini mitovi, nije slučajna već ju je ona zaslužila svojim zalaganjem da pomogne prirodi i ljudima. Na svim lokalitetima gdje obitava zmija (planina, šuma, livada, voda) mi uočavamo religijsku praksu Ilira pa time nedvojbeno možemo zaključiti da su oni dobrim dijelom utemeljeni na želji za blizinom ali i blagoslovom vrhovnog božanstva.

U kosmogonijskom mitu Ilira navodi se kako su nekada davno na nebu postojala tri sunca zbog čega je na zemlji vladala suša i neplodnost. Jednog dana je ogromna zmija (zmaj) koja je obitavala na velikoj planini na istoku progutala dva sunca. Vidjevši šta se događa lastavica je treće sunce, možda u korelaciji sa zmijom, na svojim leđima uzdigla visoko u nebo dajući mu na taj način novi smjer putanje. Nakon tog događaja sa neba je počela padati kiša i probudila se plodnost u prirodi.

Pojavom kršćanstva, koje je na sve načine pokušalo demonizirati kult zmije, namjerno se izostavljao dio legende o pogubnom utjecaju tri sunca na zemlju kako bi se prikrila zasluga zmije za spašavanje prirode i života u njoj. Ova legenda međutim na vrlo jasan i direktan način prezentira zmiju spasiteljem cjelokupnog života na zemlji što je mitološka ideja uočljiva i u legendi iz Velike Kladuše. U toj legendi se kazuje kako je na dnu Nojine Arke miš probušio rupu kroz koju je počela nadirati voda. Jedina od svih životinja to je primjetila zmija te za kaznu progutala miša i sklupčala se nad rupom spriječavajući na taj način ulazak vode.

Ova dva mita idealan su primjer dugog kontinuiteta njegovanja ilirske baštine čiji je dominantni simbol oduvijek bila zmija – sveti zaštitnik kuće i familije. Pošto je pisanje o kultu zmije vrlo zahvalan posao, prvenstveno zbog velikog broja etnoloških podataka, nekome se može učiniti da je time više manje sve napisano no svaki put kada se započne sa istraživanjem pojave se nove informacije koje otkrivaju fascinantan mitološki svijet naših slavnih predaka.

Tradicijska vjerovanja

 U nekim dijelovima BiH kućnu zmiju nazivaju blazna. Iako ona neće nikada nanijeti zlo nekom od ukućana u slučaju da se vidi u kući istjeravala se napolje uz pomoć kađenje, obično, bi se zapalila neka stara krpa ili nešto drugo što stvara veliki dim i time bi se natjerala na izlazak. U Ljubinju ako nađu zmiju u kući neće je ubiti, već je izgone dimljenjem. U Mostaru kažu da kućnu zmiju ne treba ubiti nego je iz kuće otjerati kadovima ili je uhvatiti u procjep, te je daleko do kuće odnijeti i pustiti govoreći: „Blazno moja, blazno, ti ćeš meni i otolen kuću čuvati“.

U Mostaru vjeruju da će onaj ko ubije kućnu zmiju umrijeti ili da će umrijeti domaćin kuće iz koje je zmija. Mostarci pričaju za nekog Glavaša da je ubio blaznu, pa da je iste godine umro i da se cijela kuća kroz nekoliko godina zatrla.

U bosanskom narodu se nekada vjerovalo kako zmija može ući u čovjeka kroz usta i nastaniti mu se u stomaku. To bi se dešavala najčešće onda kada bi neki čovjek zaspao napolju, na livadi ili u šumi, i u tom trenutku nepažnje zmija bi mu ušla u tijelo kroz otvorena usta. Prema vjerovanju, zmija bi u stomaku čovjeka jela sve ono što bi on pojeo ili popio te je on zbog toga bio mršav i blijed u licu. Kako bi istjerali zmiju iz ljudskog tijela poduzimali su se sljedeće metode; prokuhalo bi se mlijeko pa bi bolesnik nad tom posudom otvorio širom usta kako bi zmija osjetila miris mlijeka i privučena njime izišla iz tijela. Ili se pored zaspalog čovjeka stavljala pečena kokoš, kako bi i u ovom slučaju zmija privučena mirisom izišla van.

Isto tako, narod vjeruje kako zmija ima moć da zapuhne čovjeka i životinju, tojest, da svojim dahom napuhne ljudsko ili životinjsko tijelo do te mjere da mu ozbiljno ugrozi zdravstveno stanje. Svaki slučaj koji se ljeti dogodi, kada bi se neka krava nadula, smatra se zmijskom intervencijom tojest da ju je ona zapuhnula. Zanimljivo je uporediti ovo vjerovanje sa legendom o zmaju koji svako jutro pokušava napasti izlazeće sunce ali biva u tome osujećen te on u znak osvete puše prema suncu i time, kako narod vjeruje, stvara se vjetar koji se potom širi po cijelom svijetu.

Za kraj treba navesti još jedno vjerovanje o zmijama koje tvrdi kako svaka krava ima svoju zmiju, koja je njen čuvar i koja se redovito noću hrani njenim mlijeko. Tu zmiju vlasnik stoke ne smije ubiti jer će mu u protivnom umrijeti krava ili tele. Zmija kao čuvar čovjeka i krave te zmija koja ulazi u tijelo čovjeka direktno je vezano za mitološko vjerovanje bosanskog naroda o snijeti – mladunčetu zmaja, kojeg može roditi samo žena ili krava.

Kult zviždenjaka

Mistični svijet Bošnjaka krije u sebi, osim svoje jedinstvenosti, i bogat religijsko-magijski koncept prožet šamanizmom. Kada analiziramo mnoštvo registrovanih vjerovanja dolazimo do jedinstvene cjeline koja nam otkriva fascinantan podatak koliko je bosanski narod u svojoj dugoj povijesti bio povezan sa prirodom i njenim silama. Bošnjaci su još od antičkih vremena vjerovali kako svaki čovjek ima svoju zvijezdu na nebu, sjedište duše, a na zemlji  zmiju čuvara kuće i familije, svoje stablo i izvor te u podzemnom svijetu zviždenjaka. Pojedini antropolozi pokušali su sve navedene elemente svrstati u tezu o čovjekovim dvojnicima (astralnim, vegetabilnim i animalnim), bez obzira što su njihovi životi i postojanje sasvim nezavisni od čovjekovog života i nemaju sa njim nikakve dodirne veze osim u pojedinim situacijama, tojest onim koji se tiču smrti. Upravo zbog toga ova pretpostavka je sasvim pogrešna i neutemeljena. Međutim, u mističnoj povezanosti čovjeka i prirode uočavamo dominantan uticaj fatalizma, koji je zajednički svim mediteranskim narodima i kulturama, u kombinaciji sa ilirskim  kultom zmije.

 

Tradicionalna predanja o bliskoj vezi pojedinih reptila sa ljudima mogu  se analizom bosanske mitologije podijeliti u četiri poglavlja:

-o zmiji čuvaru kuće i familije,

-zmiji koja može ući u čovjeka i u njegovom tijelu živjeti određeno vrijeme,

-o seksualnim kontaktima između zmajeva i žena te rađanje snijeti, mladunčeta zmaja,

- i o zviždenjaku i njegovom jedenju mrtvog čovjeka.

Sva navedena poglavlja zapravo su segmenti jedinstvenog kulta zmije, životinje-totema naših predaka. Osim kao totemski simbol zmija je Ilirima predstavljala najveće božanstvo čiji duh prožima cjelokupnu prirodu i svemir što se posebno dobro reflektira u vjerovanju kako se oko cijele planete Zemlje proteže ogromna zmija koja na taj način tvori prsten. Zmija je prema drevnom vjerovanju stvorena 40 godina prije bilo koje druge životinje i čovjeka zbog čega je posebno naglašena njena uloga u kultu Velike Majke. Naime, zmija, ili u svom nebeskom obliku zmaj, klasični je simbol plodnosti. U bosanskoj tradiciji povezivanje zmije i zmaja može se vezati sa personificiranim predstavama vegetacijskog ciklusa analogno onom iz grčko-rimske mitologije. Zmaj u stvari pravi kružno putovanje, iz zemlje izlazi kroz vodu, prolazi ili leti do drugog lokaliteta gdje ulazi u jamu, rupu, nestaje u zemlji i opet se nakon nekog razdoblja pojavljuje.

 

Animizam, koji je neodvojiv od šamanizma, uočljiv je u mnogim segmentima bosanske narodne religije, u čijem su okrilju nastali najdugovječniji kultovi kojima su Iliri dali religijski smisao i na taj način ugradili ih u kolektivnu svijest Bošnjaka. Kult zviždenjaka (Salamandra salamandra) u bosanskom narodu usko je vezan za kult zmije i vjerovanje u zmaja. Naziv zviždenjak ovaj gušter je dobio zbog vjerovanja kako od njegovog zvižduka ili vriska čovjek može istog trena ostati gluh. Naziva se još i družđ ili diževnjak.
Na osnovu drevnog bosanskog vjerovanja može se konstatirati kako je upravo zviždenjak minijaturni oblik zmaja na zemlji. Njegova žuta boja sa crnim tačkama vjerno odslikava ilirsku legendu o bogu zla, velikom crnom zmaju, koji je uspio progutati dva sunca na nebu dok je treće spasila lastavica. Narod i danas vjeruje kako je upravo ta žuta boja između crne na njegovom tijelu tragovi dva sunca koje je progutao. Iako u svom minijaturnom obliku zviždenjak ima moć da našteti svakom čovjeku koji mu pokuša nauditi. Naime, i danas se vjeruje da ukoliko neko uznemirava ili stane na zviždenjaka može ostati gluh od njegovog vriska. Zviždenjak se u narodu povezuje sa kišom jer prema vjerovanju on se pojavljuje pred kišu ili nakon nje.
Osim očitog straha od susreta sa zviždenjakom i vjerovanja da je ovaj reptil glasnik kiše u narodu ne postoje ona klasična proricanja o slučajnom susretu sa životinjama po kojima se nekom čovjeku predviđa sreća ili nesreća, kao u slučaju susreta sa lisicom, zecom, vukom i slično. Analogno sa zmijom i vjerovanja vezana uz zviždenjaka su kontradiktorna; u nekim se iskazuje poštovanje prema njemu dok se  u drugim sugerira da se na njega baci kletva „Da Bog da, ako si moj, da umreš prije mene!“ ili čak da se poduzmu rigoroznije mjere tojest da se on ubije. Ubijanje zviždenjaka u velikoj je opoziciji sa pokušajem pojedinih antropologa i etnologa da zviždenjaka proglase čovjekovim animalnim dvojnikom, jer da je tako ubijanje te životinje bi bilo zabranjeno i označeno velikim grijehom.

Prema vjerovanju bosanskog naroda svaki čovjek ima svog zviždenjaka, mada ostaje nepoznanica da li ga on dobije svojim rođenjem ili se u njegovom životu pojavi u određenoj dobi?! Kad čovjek umre, treći dan nakon dženaze, zviždenjak mu dolazi u kabur. Ukoliko je čovjek za života bio griješan, zviždenjak ga počne jesti od nosa, a ako je čovjek bio plemenit, onda on samo leži pored njega u grobu. Zbog toga se zviždenjak ne smije ubiti; ako se vidi negdje na putu džaiz je uzeti ga u ruku pa prenijeti preko puta i ostaviti uz avliju ili na livadi. Ovakav čin pažnje može se dovesti u vezu sa pokušajem čovjeka da umilostivi svog zagrobnog pratioca da ga poštedi jedenja.
U drugom vjerovanju navodi se kako nakon čovjekove smrti zviždenjak dolazi u kabur svom sahibiji (vlasniku) da mu poželi dobrodošlicu te  ga počne jesti od velikog nožnog prsta. Zanimljivo je napomenuti kako se u bosanskom narodu vjeruje da nakon što čovjek umre i sahrane ga, u jednom trenutku u njegovo mrtvo tijelo vrati se duša, ulazeći kroz nožne prste, što rezultira oživljavanjem tijela ali i pojavom histerije zbog čega uskrsli čovjek pokuša ustati te tako udari glavom u daske iznad njega i opet umre. Zbog toga se može pretpostaviti kako zviždenjak prvo počne jesti nožne prste mrtvacu kako bi onemogućio njegovo ponovno oživljavanje ili se takav čin može mitološki prezentirati  kao „jedenje života“  ili oduzimanje životne energije.
Osim što počne jesti čovjeka od nožnih prstiju narod u pojedinim dijelovima BiH vjeruje da zviždenjak čim uđe u grob čovjeku prvo pojede oči ili nos. Kako su oči božanski dar ljudima i samim time nešto sveto, što potvrđuje vjerovanje koje tvrdi kako nema većeg grijeha od onog kada se čovjek zakune u svoje oči, može se zaključiti da zviždenjak uvijek ciljano napadne tabuirane dijelove ljudskog tijela. Isto tako, narod vjeruje kako je Bog najteže na čovjeku stvorio nos pa se zbog toga izrugivanje veličini ili obliku nečijeg nosa smatra velikim grijehom.

Analizom svega napisanog dolazimo do zaključka kako je zadatak zviždenjaka da čovjeku u grobu pojede nožne prste, kako bi spriječio da on oživi, ili nos te popije oči tojest da mu na taj način oduzme božanski dar nakon čega tijelo ostaje potpuno beživotno i lišeno svega onoga što ga može razlikovati od zemlje, od koje je prema mitološkom predanju potekao.

Rodila se snijet....

U prošlosti Bosne i Hercegovine tokom devetnaestog i do polovine dvadeset vijeka među bošnjačkim narodom zabilježeni su brojni slučajevi da su trudnice rađale čudna stvorenja nazvana u narodu "Snijet" (Mola hydalidora). Ovdje je sa medicinskog stajališta riječ o abnormanlnom produktu začeća u kom se ne razvija plod nego samo proliferira posteljično embrionalno tkivo u tumoroznu tvorbu koju medicina naziva mola. Trbuh žene bi rastao i imitirao normalnu trudnoću. Pošto se danas Mola smatra tumorom i normalno je za pretpostaviti kako su takva stanja za ženu bila opasna po život. Vjerovatno zbog toga većina snijeti rađala se već u prvom tromjesečju trudnoće.

Većina etnoloških dokumenata slaže se da je snijet izlazila iz trudnice tokom trećeg ili četvrtog mjeseca trudnoće mada pojedini dokumenti kojim raspolaže Zemaljski Muzej BiH kazuju kako se snijet mogla roditi i nakon devet mjeseci. Čim bi se porođaj odužio ili zakomplicirao babica je posumnjala da se radi o snijeti pošto usljed takvog poroda žena obilno krvari i treba joj više vremena za oporavak. Iako se smatralo sevapom roditi snijet ona se standardno nakon poroda ubijala metlom i zakopavala u mjesto gdje se odlagao stajski gnoj. Po vjerovanju zabilježenom među bošnjačkim narodom ona žena koja tokom života rodi tri snijeti nakon smrti direktno će ući u dženet.

Snijet su babice koje su obavljale porođaje opisivale kao živo stvorenje koje je živo i mora se brzo ubiti. Bilo je u crvenoj boji i groznog oblika. U prošlosti se pod izlikom da se rodila snijet dešavale su se razne kriminalne radnje (čedomorstvo) kada bi se djevojka ili žena htjela rješiti izvanbračnog ili neželjenog djeteta.

U pojedinim etnološkim dokumentima snijet se često dovodi i u vezu sa zmajevima. Naime, u Bosni se vjerovalo da zmajevi mogu dok žena ili djevojka spava sa njom voditi ljubav i kao razultat tog odnosa rađali su se djeca zmajeva. Osim sa ženama zmajevi su oplođavali i krave. U oba slučaja dijete zmaj čim bi se rodilo odletjelo bi prije nego bi ga dotakla ljudska ruka. No vraćalo bi se svake noći kako bi dok njegova majka spava nahranio se njenim mlijekom. Po zapisanim svjedočenjima žena koje su tvrdile da su rodile zmaja govori se o normalnoj trudnoći tokom devet mjeseci da bi žena jednog se jutra probudila sa praznim stomakom i bez djeteta. Takav slučaj odmah bi u narodu bio tabuisan i o njemu se nije rado govorilo. Narod je takvo ponašanje smatra primjerenim ne želeći navući na sebe bijes i osvetu zmaja.

Bošnjački narod zmajeve opisuje kao krilate zmije koje lete u nebo obično onda kada pada kiša usred sunčanog dana. U bošnjačkom narodu sjećanje na zmajeve oživljeno je i kroz jednog od najvećih boraca za slobodu i neovisnost Bosne i Hercegovine kapetana Huseina Gradašćevića zvanog Zmaj od Bosne. No da sve ne ostaje samo u slavnoj prošlosti već da se vjerovanja nastavljaju i potvrđuje stara bosanska vjerovanja u zmaja simbol moći, snage i slobode dokazuje i naziv današnje najbolje bosanske nogometne momčadi nazvane Zmajevi.