Dobar dio mitoloških elemenata drevne bosanske mitologije krije se u narodnim bajkama koje su pojedini etnolozi zapisali i pohranili u anale Glasnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Upravo zahvaljujući njima danas znamo za boginju (ženskog demona) podzemlja “sa sisama preko ramena i zubima velikim kao kuke sa vage”, koja pomaže onima koji su joj naklonjeni i njene tri kćeri, koje se udaju za smrtnike, ljudoždersku demonicu, ponekad u liku krmače, koja proždire čitave gradove, a pobjeđuje je heroj “siromah” (nekada Nasrudin-hodža), babu koja jaše na jarcu, živi u kući "punoj dječijih prstiju". U okolini Srebrenice zapisane su bajke o demonici koja je cara Murata pretvorila u magarca, da bi je on, osvetivši se, pretvorio u svraku od koje su nastali sve svrake i gavranovi; o junaku Ćeli koji odlazi popevši se na džinovsko drvo u svijet astralnih (nebeskih) demona, gdje prebivaju nebeski djeda i baba, kao i podmukle vile (u drugoj verziji divovi) koje vade oči; u predanjima oko Bratunca pojavljuje se "vučiji pastir", šumski ili planinski duh koji predvodi kurjake i raspoređuje gdje će koji naći hranu (gospodar životinja).
Grupa mitoloških stvorenja koja je naročito interesantna jesu "bradati ljudi", koji žive u rijekama i "nabacuju lance onome ko se kupa". Emilian Lilek, profesor tadašnje Velike gimnazije u Sarajevu, je još 1985. u svom radu Vjerske starine iz Bosne Hercegovine zabilježio običaj "darivanja rijeke" hranom, odjećom i dragocjenostima, raširen jednako i kod kršćanskog i kod muslimanskog stanovništva - što predstavlja ostatak žrtvenog prinošenja starom ilirskom bogu izvora Bindu.
Sva spomenuta mitska bića i vjerovanja vrlo dobro se uklapaju i u oskudni okvir onoga što nam je poznato o vjerovanjima iliro-romanskog stanovništva, a posebno onoga što se smatra autentičnim dijelom ilirskih kultova gdje se između obožavanja raznih duhova prirode koji žive na zemlji, vodi i u zraku posebna pažnja posvećivala kultu nebeskog tijela koji je u cijelom ilirskom narodu nazivan “otac”, “djed” – Sunca. Jako je zanimljiv podatak kako se Sunce u narodu naziva Zvizdan (zvizda, zvijezda) što aludira na ilirski kult obožavanja zvijezda kao sjedišta ljudskih duša. Prema ovom podatku možemo zaključiti da se upravo Sunce ili Zvizdan smatra predvodnikom (vodičem, ocem ili vladarem) nad ostalim zvijezdama odnosno dušama. Dobar primjer posvećivanja pojedinih mjesta ovom božanstvu jeste i naziv srednjovjekovnog grada Podzvizda u Velikoj Kladuši, itd.
Dok je Sunce nazivano otac ili djed Mjesec je nosio naziv “majka” ili “baba”. U ilirsko-bosanskim legendama Mjesec se uvijek označava kao žensko biće, Velika Majka, kojoj se upućuju molitve za život novorođenih, a zabilježeno je da su katolici u Bosni pri pojavi mladog Mjeseca padali na koljena. Kako je 1982. zabilježio Šefik Bešlagić, jedan od najvećih izučavalaca bosanskog srednjovjekovlja, "jedna naša katolkinja je još prije 30 godina tražila savjet od svećenika da li se i dalje smije moliti mladom mjesecu" (Šefik Bešlagić, Stećci - kultura i umjetnost, IRO Veselin Masleša, Sarajevo 1982). Ma koliko vjerodostojnost ovakvog zaključivanja može biti upitna, prilično je izvjesno da je Mjesec, upravo kao mitsko ilirsko-pagansko "utočište duša", odnosno simbol plodnosti i regeneracije, dospio na bosansko-humsko srednjovjekovno mramorje (stećke), i to - u vidu polumjeseca - kao najčešći astralni motiv.
Za najpoznatiji stećak iz Radimlje - prikaz Radoja Miloradovića sa spuštenom desnom rukom, pored koje su luk, strijela, mač i štit i lijevom podignutom prema prikazu punog Mjeseca, veže se narodna legenda iz sjeverozapadne Bosne prema kojoj se u noćima punog Mjeseca na njegovoj površini može vidjeti divovska figura čovjeka kojeg je Bog kaznio kada je u bijesu podigao sjekiru na majku. Njegova kazna je bila ta što ga je Bog istog trena usmrtio i njegovo tijelo, sa podignutom rukom, postavio na mjesečevu površinu da tu vječno stoji kao opomena ljudima (sinovima – muškarcima) da moraju poštovati majku (ženu, boginju Veliku Majku).
Kod Ilira Mjesec je bio usko povezan sa kultom mrtvih te stoga stećak i legenda jasno predočavaju sliku napuštanja zemaljskog života i prelaska u zagrobni - Mjesečev svijet. Međutim, pošto je smrt sastavni dio kulta plodnosti Mjesec osim funkcije psihopompa (vodiča mrtvih), predstavlja plodnost ali i nosioca te plodnosti “babu” odnosno ženu.
U ovo se uklapa etimologija (historija značenja) slavenske riječi Mjesec, koja dolazi od praindoevropskog korijena *med - mjeriti, što podrazumijeva kalendarsko računanje vremena, poput mjerenja trudnoće, i znači da je ilirski mitski Mjesec dom i simbol božanskog predačkog bića koje upravlja periodičnim obnavljanjem, kako na kosmičkom tako i na zemaljskom, biljnom, životinjskom i ljudskom planu. U Bosni, što u reljefima srednjovjekovnih stećaka što u sačuvanim predanjima, nalazimo dragocjen materijal za rekonstrukciju ilirskog lunarnog mita.
Posebnu vrijednost ima bajka zapisana u sjevernoj Bosne, u selu Debeljaci, koja nam govori o povezanosti tri drevna mitska bića: "Čobaninu Ivi došao vuk i pitao ga da li voli da pojede njegove ovce ili njega. Ivo mu kaže da pojede njega, ali tek kada se oženi. Na dan vjenčanja Ivo pobjegne i dođe do Mjesečeve majke. Ona mu da magičnu maramu. Bježeći od vuka, dođe do majke toga vuka, koji je imao gvozdenu glavu. Usput, nađe tri psa koja mu pomažu. Majka vukova nagovori Ivu da joj bude čobanin ne bi li ga njen sin pojeo. Prevari ga da ostavi pse, ali ipak psi spasu Ivu od vuka." (Vlajko Palavestra, Radmila Fabijanić, Narodne pripovijetke iz Bosne, GZM, N.S. Etnografija, sv. XIII, Sarajevo 1962, str. 163). Prema tome, Mjesec je imao božansku majku, čarobnicu koja, poput boginje podzemlja, spašava one kojima je naklona. One su u bosanskoj mitologiji poznate kao vila Zlatna i Gorska vila.U ovom slučaju, ona je saveznica protiv demonskog vuka i njegove lukave majke (nejasno je da li se ovdje radi o mitskom biću, demonici, majci svih vukova).
Zanimljivo je da je sv. Ivan (tj. sv. Ivo), prema vjerovanjima bosanskih katolika koje je zabilježio Ivan Zvonko, dva puta rođen i dva puta umro: prvi put mu je Isus savjetovao da se spali i sav je izgorio osim srca koje je njegova majka progutala i, ostavši trudna, ponovo ga rodila (Ivan Zvonko, Vjerovanja iz Herceg-Bosne, u zbirci Život i običaji, sv. 6, str. 190 i 303).
