Bosanska mitologija

 

 

Kulturalna antropologija koja u svom djelovanju ujedinjuje nekoliko posebnih disciplina poput etnologije, arheologije ili lingvistike daje nam savršen uvid u povijest i baštinu nekog naroda te relativno uspješno pokušava, na jedan logičan način, predstaviti evolucijski trend  kojem je kroz povijest bio izložen taj narod u cjelini. Utjecaji su, naravno, socijalno višestrani pa se tako uz onaj kulturni uvijek nadopunjavao religijskim kako bi se ciklus zaokružio u potpunosti.

Ako želimo pažljivo pratiti taj evolucijski slijed dešavanja onda svakako moramo posegnuti za mitologijom, njenim fantastičnim bićima i legendama, najviše zbog činjenice da je mitologija najarhaičniji oblik umjetnosti u kojoj je ljudska mašta prvi put pokazala svoje bezgranične dosege. Naseljavajući prirodu i svijet oko sebe jednim krajnje drugačijim bićima i pojavama čovjek je, prije svega, pokazao svoju urođenu socijalnu narav, ali i potrebu da iskaže intimne strahove, nade, težnje i frustracije. Tendencija da se izrazi na najbolji mogući način rezultirala je pojavom različitih priča, legendi, crteža i skultura  o jednom drugom svijetu gdje su načelo dobra i zla izuzetno naglašeni, i što je još važnije, gdje oni pokazuju svoj smisao i efikasnost. Na taj način dolazimo do informacije o klasičnoj frustraciji svakodnevnim životom kojoj je čovjek bio podložan kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Zbog toga nam mitologija kao disciplina stalno sugerira kako ne postoji jedan odgovor već da je on uvijek u množini.

Konzistencija mitoloških predaja uočljiva je u mnogim segmentima jednog društva u cjelini, iako se to možda na prvi pogled dovoljno ne vidi. Neki njeni dijelovi su u manjim ili većim segmentima toliko ukomponirani u svakodnevni život da se na njih i ne obraća pažnja niti im se analizira dublje značenje. U bližoj prošlosti  mitologija je bila prisutna u društvenoj memoriji prvenstveno onda kada se njome trebao  ispuniti neki politički cilj, koji je uvijek povezan sa nacionalizmom i genocidnim idejama, čemu smo se uvjerili krajem prošlog vijeka kada je militantna politika Srbije ciljano i planski iskoristila povijesni događaj,  poraz od strane Osmanlija na Kosovu, da pokrene vojnu invaziju na okolne republike što je rezultiralo  katastrofalnim posljedicama poput genocida u Srebrenici ali i drugim gradovima po BiH.

Kada želimo proučavati mitologiju Bosne i Hercegovine ali i cijele ex Yu mora se krenuti od povijesne činjenice da Južni Slaveni ne postoje. Postoje samo narodi Južne Europe koji govore slavenske jezike, ali ti narodi nisu slavenskog već ilirskog porijekla, posebno narodi Bosne i Hercegovine i Hrvatske, što je dokazano nekoliko puta analizom genetskog porijekla. Pogreška koju su povijesničari napravili u procjeni porijekla nekog naroda utemeljenoj isključivo na jeziku je katastrofalna i, kako smo se osvjedočili, povijesno tragična. Po toj teoriji današnji Meksikanci bi trebali biti Španjolci, Brazilci bi bili Portugalci, itd.

Jedna od studija o genetskom porijeklu stanovnika bivših jugoslovenskih republika realizirana je u suradnji: Instituta za antropološka istraživanja u Zagrebu, Medicinskog Univerziteta u Skoplju, Kliničkog Centra u Beogradu, estonskog Biocentra pri Tart Univerzitetu, Medicinskog Univerziteta u Prištini, Medicinskog Fakulteta u Tuzli, Kliničke Bolnice „Bijeli brijeg“ u Tuzli, Doma zdravlja u Zagrebu i Škole medicine u Edinburgu – Škotska. Kako bi rezultati bili što bliži realnoj situaciji na terenu, uzorci su skupljani i testirani u svim gradovima ex Ju.

Rezultati su pokazali da su najdominantnije haplogrupe na području ex-Yu: 1lb, R1a, R1b i E3bl. Haplogrupa l1b ili takozvani „ilirski gen“ je najzastupljenija u svim zemljama bivše Jugoslavije a najinteresantnija činjenica je da je l1b grupa u Hercegovini, Dalmaciji i otocima zastupljena čak i do 70%. U Bosni ova grupa je zastupljena 52, 20% dok je slavenska grupa R1a na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine zastupljena svega sa 24,60%.

Upravo te činjenice korespondiraju sa sve prisutnijom nedoumicom znanstvenih krugova, naročito nakon genetskih analiza, da li se ikada i desio dolazak slavenskih plemena na Balkan? Postoje indicije koje sve više dobijaju na autentičnosti da se taj događaj nikada nije ni desio nego te da su Iliri, nakon teške i dugotrajne okupacije od strane Rimskog carstva, napravili prilično inteligentan plan opstanka i očuvanja kroz asimilaciju jezika okolnih slavenskih zemalja kako bi sebi osigurali kakav takav mir i mogućnost preživljavanja kroz burnu povijest.

Mnogi segmenti ilirske religije i danas su prisutni u svim zemljama koje su činile teritorij ex Yu poput kulta zmije, vjerovanje u zvijezde-čuvare duše, kult plodnosti, te solarni i lunarni kult, obožavanje vode kroz kult boga Binda, vjerovanje u urokljive oči, i sam naziv urok je ilirska riječ, itd.

 

 

 

Kult zviždenjaka

Mistični svijet Bošnjaka krije u sebi, osim svoje jedinstvenosti, i bogat religijsko-magijski koncept prožet šamanizmom. Kada analiziramo mnoštvo registrovanih vjerovanja dolazimo do jedinstvene cjeline koja nam otkriva fascinantan podatak koliko je bosanski narod u svojoj dugoj povijesti bio povezan sa prirodom i njenim silama. Bošnjaci su još od antičkih vremena vjerovali kako svaki čovjek ima svoju zvijezdu na nebu, sjedište duše, a na zemlji  zmiju čuvara kuće i familije, svoje stablo i izvor te u podzemnom svijetu zviždenjaka. Pojedini antropolozi pokušali su sve navedene elemente svrstati u tezu o čovjekovim dvojnicima (astralnim, vegetabilnim i animalnim), bez obzira što su njihovi životi i postojanje sasvim nezavisni od čovjekovog života i nemaju sa njim nikakve dodirne veze osim u pojedinim situacijama, tojest onim koji se tiču smrti. Upravo zbog toga ova pretpostavka je sasvim pogrešna i neutemeljena. Međutim, u mističnoj povezanosti čovjeka i prirode uočavamo dominantan uticaj fatalizma, koji je zajednički svim mediteranskim narodima i kulturama, u kombinaciji sa ilirskim  kultom zmije.

 

Tradicionalna predanja o bliskoj vezi pojedinih reptila sa ljudima mogu  se analizom bosanske mitologije podijeliti u četiri poglavlja:

-o zmiji čuvaru kuće i familije,

-zmiji koja može ući u čovjeka i u njegovom tijelu živjeti određeno vrijeme,

-o seksualnim kontaktima između zmajeva i žena te rađanje snijeti, mladunčeta zmaja,

- i o zviždenjaku i njegovom jedenju mrtvog čovjeka.

Sva navedena poglavlja zapravo su segmenti jedinstvenog kulta zmije, životinje-totema naših predaka. Osim kao totemski simbol zmija je Ilirima predstavljala najveće božanstvo čiji duh prožima cjelokupnu prirodu i svemir što se posebno dobro reflektira u vjerovanju kako se oko cijele planete Zemlje proteže ogromna zmija koja na taj način tvori prsten. Zmija je prema drevnom vjerovanju stvorena 40 godina prije bilo koje druge životinje i čovjeka zbog čega je posebno naglašena njena uloga u kultu Velike Majke. Naime, zmija, ili u svom nebeskom obliku zmaj, klasični je simbol plodnosti. U bosanskoj tradiciji povezivanje zmije i zmaja može se vezati sa personificiranim predstavama vegetacijskog ciklusa analogno onom iz grčko-rimske mitologije. Zmaj u stvari pravi kružno putovanje, iz zemlje izlazi kroz vodu, prolazi ili leti do drugog lokaliteta gdje ulazi u jamu, rupu, nestaje u zemlji i opet se nakon nekog razdoblja pojavljuje.

 

Animizam, koji je neodvojiv od šamanizma, uočljiv je u mnogim segmentima bosanske narodne religije, u čijem su okrilju nastali najdugovječniji kultovi kojima su Iliri dali religijski smisao i na taj način ugradili ih u kolektivnu svijest Bošnjaka. Kult zviždenjaka (Salamandra salamandra) u bosanskom narodu usko je vezan za kult zmije i vjerovanje u zmaja. Naziv zviždenjak ovaj gušter je dobio zbog vjerovanja kako od njegovog zvižduka ili vriska čovjek može istog trena ostati gluh. Naziva se još i družđ ili diževnjak.
Na osnovu drevnog bosanskog vjerovanja može se konstatirati kako je upravo zviždenjak minijaturni oblik zmaja na zemlji. Njegova žuta boja sa crnim tačkama vjerno odslikava ilirsku legendu o bogu zla, velikom crnom zmaju, koji je uspio progutati dva sunca na nebu dok je treće spasila lastavica. Narod i danas vjeruje kako je upravo ta žuta boja između crne na njegovom tijelu tragovi dva sunca koje je progutao. Iako u svom minijaturnom obliku zviždenjak ima moć da našteti svakom čovjeku koji mu pokuša nauditi. Naime, i danas se vjeruje da ukoliko neko uznemirava ili stane na zviždenjaka može ostati gluh od njegovog vriska. Zviždenjak se u narodu povezuje sa kišom jer prema vjerovanju on se pojavljuje pred kišu ili nakon nje.
Osim očitog straha od susreta sa zviždenjakom i vjerovanja da je ovaj reptil glasnik kiše u narodu ne postoje ona klasična proricanja o slučajnom susretu sa životinjama po kojima se nekom čovjeku predviđa sreća ili nesreća, kao u slučaju susreta sa lisicom, zecom, vukom i slično. Analogno sa zmijom i vjerovanja vezana uz zviždenjaka su kontradiktorna; u nekim se iskazuje poštovanje prema njemu dok se  u drugim sugerira da se na njega baci kletva „Da Bog da, ako si moj, da umreš prije mene!“ ili čak da se poduzmu rigoroznije mjere tojest da se on ubije. Ubijanje zviždenjaka u velikoj je opoziciji sa pokušajem pojedinih antropologa i etnologa da zviždenjaka proglase čovjekovim animalnim dvojnikom, jer da je tako ubijanje te životinje bi bilo zabranjeno i označeno velikim grijehom.

Prema vjerovanju bosanskog naroda svaki čovjek ima svog zviždenjaka, mada ostaje nepoznanica da li ga on dobije svojim rođenjem ili se u njegovom životu pojavi u određenoj dobi?! Kad čovjek umre, treći dan nakon dženaze, zviždenjak mu dolazi u kabur. Ukoliko je čovjek za života bio griješan, zviždenjak ga počne jesti od nosa, a ako je čovjek bio plemenit, onda on samo leži pored njega u grobu. Zbog toga se zviždenjak ne smije ubiti; ako se vidi negdje na putu džaiz je uzeti ga u ruku pa prenijeti preko puta i ostaviti uz avliju ili na livadi. Ovakav čin pažnje može se dovesti u vezu sa pokušajem čovjeka da umilostivi svog zagrobnog pratioca da ga poštedi jedenja.
U drugom vjerovanju navodi se kako nakon čovjekove smrti zviždenjak dolazi u kabur svom sahibiji (vlasniku) da mu poželi dobrodošlicu te  ga počne jesti od velikog nožnog prsta. Zanimljivo je napomenuti kako se u bosanskom narodu vjeruje da nakon što čovjek umre i sahrane ga, u jednom trenutku u njegovo mrtvo tijelo vrati se duša, ulazeći kroz nožne prste, što rezultira oživljavanjem tijela ali i pojavom histerije zbog čega uskrsli čovjek pokuša ustati te tako udari glavom u daske iznad njega i opet umre. Zbog toga se može pretpostaviti kako zviždenjak prvo počne jesti nožne prste mrtvacu kako bi onemogućio njegovo ponovno oživljavanje ili se takav čin može mitološki prezentirati  kao „jedenje života“  ili oduzimanje životne energije.
Osim što počne jesti čovjeka od nožnih prstiju narod u pojedinim dijelovima BiH vjeruje da zviždenjak čim uđe u grob čovjeku prvo pojede oči ili nos. Kako su oči božanski dar ljudima i samim time nešto sveto, što potvrđuje vjerovanje koje tvrdi kako nema većeg grijeha od onog kada se čovjek zakune u svoje oči, može se zaključiti da zviždenjak uvijek ciljano napadne tabuirane dijelove ljudskog tijela. Isto tako, narod vjeruje kako je Bog najteže na čovjeku stvorio nos pa se zbog toga izrugivanje veličini ili obliku nečijeg nosa smatra velikim grijehom.

Analizom svega napisanog dolazimo do zaključka kako je zadatak zviždenjaka da čovjeku u grobu pojede nožne prste, kako bi spriječio da on oživi, ili nos te popije oči tojest da mu na taj način oduzme božanski dar nakon čega tijelo ostaje potpuno beživotno i lišeno svega onoga što ga može razlikovati od zemlje, od koje je prema mitološkom predanju potekao.

Kult mrtvih kod bosanskog naroda

Bošnjaci su vjerovatno jedini narod na Balkanu koji je najduže zadržao običaj zakopavanja mrtvih članova familije u neposrednoj blizini kuće. Iako postoje i zajednički mezarluci, obično u vlasništvu jedne familije ili sela, praksa zakopavanja predaka u dvorištu nije se izgubila sve do kraja prošlog vijeka. Tragove te tradicije koja potječe vjerovatno još iz neolitskog doba Stare Europe prisutni su još i danas u dvorištima mnogih starih kuća.

Naime, u neolitu članovi familije, posebno žene i djeca, pokapani su unutar kuće ili između kuća u naselju što je praksa koju je iznjedrio matrijarhat. Takav kodeks ponašanja usko je vezan za kult plodnosti i obožavanje Velike Majke koja je imala patronat nad kućom i familijom. Pokapanjem predaka u blizini kuće imalo je socijalno-magijsku pozadinu koja je njegovao kult mrtvih, poštovanje predaka, i slavljenje novog života.

 

Kod Bošnjaka se ne susreće klasičan strah od smrti ili groblja, kakav nalazimo kod okolnih naroda, što su zabilježili i pojedini povjesničari poput dr.Karla Steinera. Oni bilježi u prilogu „Bosanska narodna medicina“ kako svakog petka, ali i drugim danima u sedmici, Bošnjaci razni dobnih skupina okupljaju se na grobljima kako bi razgovarali i odmorili se. Izvješća posebno naglašavaju kako pri tim susretima kod prisutnih ljudi nema nikakvih vanjskih naznaka tuge i potištenosti već se ljudi prepuštaju odmoru u hladu krošnji lipe, akacija i drugih drveća te uživaju u mirisu jorgovana i cvrkutu ptica. Mlađa populacija provode na tom mjestu odmor zabavljajući se i uz šalu.

 

Ptica – simbol kulta mrtvih

Posebnu pažnju na groblju Bošnjaci poklanjaju pticama, trudeći se da im stvore pogodne uvjete za gradnju gnijezda. U toj bi namjeri na nadgrobnim spomenicima takozvanim nišanima pravili udubljenja u koje bi se skupljala kišnica i ostavljala hrana za ptice. Isto tako, bio je raširen običaj sadnje drveta trešnje pored groba kako bi se njenim plodovima hranile ptice i tim dobrim djelom pomoglo duši pokojnika.

Zbog čega je tolika pažnja posvećivana pticama najlakše ćemo saznati ukoliko analiziramo one segmente bosanske mitologije koja govori o religijsko-magijskoj ulozi ptica.  U mitskoj svijesti naroda ptica je simbol duše o čemu kazuje predanje o misterioznoj noćnoj ptici Plačo ili Meknjača koja, prema narodnom shvatanju, personificira dušu umrlog djeteta i čije oglašavanje najavljuje smrt. I u legendi o velikoj nebeskoj ptici primjetna je poveznica sa kultom mrtvih zbog ritualne prakse raširene među Bošnjacima koji su palili koru od plodova voća kako bi ti dimom nahranili prokletu pticu. Ona bez svake sumnje ima ulogu posrednika između ljudi i Boga zbog toga što je osuđena do kraja svijeta da ne smije sletjeti na zemlju već stalno mora da leti po nebu.  Hraneći veliku nebesku pticu dimom ljudi čine dobro djelo i tako se simbolično rješavaju svojih grijeha kako bi duša u trenutku smrti što lakše, oslobođena tereta grijeha, poletjela ka Bogu.

Ne treba zaboraviti navesti ni utve zlatokrilne, misteriozne žene-ptice, koje se mogu direktno dovesti u vezu sa kultom barskih ptica kod Ilira, koje vuku nebesku kočiju boga Sunca. Solarni kult je neodvojiv od kulta smrti zbog toga što Sunce predstavlja simbol smrti i novog života, koji se rađa iz tame mraka i donosi život cijelom svijetu.