Mistični svijet Bošnjaka krije u sebi, osim svoje
jedinstvenosti, i bogat religijsko-magijski koncept prožet šamanizmom. Kada
analiziramo mnoštvo registrovanih vjerovanja dolazimo do jedinstvene cjeline
koja nam otkriva fascinantan podatak koliko je bosanski narod u svojoj dugoj
povijesti bio povezan sa prirodom i njenim silama. Bošnjaci su još od antičkih
vremena vjerovali kako svaki čovjek ima svoju zvijezdu na nebu, sjedište duše,
a na zemlji zmiju čuvara kuće i familije,
svoje stablo i izvor te u podzemnom svijetu zviždenjaka. Pojedini antropolozi pokušali su sve
navedene elemente svrstati u tezu o čovjekovim dvojnicima (astralnim,
vegetabilnim i animalnim), bez obzira što su njihovi životi i postojanje sasvim
nezavisni od čovjekovog života i nemaju sa njim nikakve dodirne veze osim u
pojedinim situacijama, tojest onim koji se tiču smrti. Upravo zbog toga ova
pretpostavka je sasvim pogrešna i neutemeljena. Međutim, u mističnoj povezanosti
čovjeka i prirode uočavamo dominantan uticaj fatalizma, koji je zajednički svim
mediteranskim narodima i kulturama, u kombinaciji sa ilirskim kultom zmije.
Tradicionalna predanja o bliskoj vezi pojedinih reptila sa
ljudima mogu se analizom bosanske mitologije podijeliti u četiri poglavlja:
-o zmiji čuvaru kuće i familije,
-zmiji koja može ući u čovjeka i u njegovom tijelu živjeti
određeno vrijeme,
-o seksualnim kontaktima između zmajeva i žena te rađanje
snijeti, mladunčeta zmaja,
- i o zviždenjaku i njegovom jedenju mrtvog čovjeka.
Sva navedena poglavlja zapravo su segmenti jedinstvenog
kulta zmije, životinje-totema naših predaka. Osim kao totemski simbol zmija je
Ilirima predstavljala najveće božanstvo čiji duh prožima cjelokupnu prirodu i
svemir što se posebno dobro reflektira u vjerovanju kako se oko cijele planete
Zemlje proteže ogromna zmija koja na taj način tvori prsten. Zmija je prema
drevnom vjerovanju stvorena 40 godina prije bilo koje druge životinje i čovjeka
zbog čega je posebno naglašena njena uloga u kultu Velike Majke. Naime, zmija,
ili u svom nebeskom obliku zmaj, klasični je simbol plodnosti. U bosanskoj
tradiciji povezivanje zmije i zmaja može se vezati sa personificiranim
predstavama vegetacijskog ciklusa analogno onom iz grčko-rimske mitologije.
Zmaj u stvari pravi kružno putovanje, iz zemlje izlazi kroz vodu, prolazi ili
leti do drugog lokaliteta gdje ulazi u jamu, rupu, nestaje u zemlji i opet se
nakon nekog razdoblja pojavljuje.
Animizam, koji je neodvojiv od šamanizma, uočljiv je u mnogim segmentima bosanske narodne religije, u čijem su okrilju nastali najdugovječniji kultovi kojima su Iliri dali religijski smisao i na taj način ugradili ih u kolektivnu svijest Bošnjaka. Kult zviždenjaka (Salamandra salamandra) u bosanskom narodu usko je vezan za kult zmije i vjerovanje u zmaja. Naziv zviždenjak ovaj gušter je dobio zbog vjerovanja kako od njegovog zvižduka ili vriska čovjek može istog trena ostati gluh. Naziva se još i družđ ili diževnjak.
Na osnovu drevnog bosanskog vjerovanja može se konstatirati kako je upravo zviždenjak minijaturni oblik zmaja na zemlji. Njegova žuta boja sa crnim tačkama vjerno odslikava ilirsku legendu o bogu zla, velikom crnom zmaju, koji je uspio progutati dva sunca na nebu dok je treće spasila lastavica. Narod i danas vjeruje kako je upravo ta žuta boja između crne na njegovom tijelu tragovi dva sunca koje je progutao. Iako u svom minijaturnom obliku zviždenjak ima moć da našteti svakom čovjeku koji mu pokuša nauditi. Naime, i danas se vjeruje da ukoliko neko uznemirava ili stane na zviždenjaka može ostati gluh od njegovog vriska. Zviždenjak se u narodu povezuje sa kišom jer prema vjerovanju on se pojavljuje pred kišu ili nakon nje.
Osim očitog straha od susreta sa zviždenjakom i vjerovanja da je ovaj reptil glasnik kiše u narodu ne postoje ona klasična proricanja o slučajnom susretu sa životinjama po kojima se nekom čovjeku predviđa sreća ili nesreća, kao u slučaju susreta sa lisicom, zecom, vukom i slično. Analogno sa zmijom i vjerovanja vezana uz zviždenjaka su kontradiktorna; u nekim se iskazuje poštovanje prema njemu dok se u drugim sugerira da se na njega baci kletva „Da Bog da, ako si moj, da umreš prije mene!“ ili čak da se poduzmu rigoroznije mjere tojest da se on ubije. Ubijanje zviždenjaka u velikoj je opoziciji sa pokušajem pojedinih antropologa i etnologa da zviždenjaka proglase čovjekovim animalnim dvojnikom, jer da je tako ubijanje te životinje bi bilo zabranjeno i označeno velikim grijehom.
Na osnovu drevnog bosanskog vjerovanja može se konstatirati kako je upravo zviždenjak minijaturni oblik zmaja na zemlji. Njegova žuta boja sa crnim tačkama vjerno odslikava ilirsku legendu o bogu zla, velikom crnom zmaju, koji je uspio progutati dva sunca na nebu dok je treće spasila lastavica. Narod i danas vjeruje kako je upravo ta žuta boja između crne na njegovom tijelu tragovi dva sunca koje je progutao. Iako u svom minijaturnom obliku zviždenjak ima moć da našteti svakom čovjeku koji mu pokuša nauditi. Naime, i danas se vjeruje da ukoliko neko uznemirava ili stane na zviždenjaka može ostati gluh od njegovog vriska. Zviždenjak se u narodu povezuje sa kišom jer prema vjerovanju on se pojavljuje pred kišu ili nakon nje.
Osim očitog straha od susreta sa zviždenjakom i vjerovanja da je ovaj reptil glasnik kiše u narodu ne postoje ona klasična proricanja o slučajnom susretu sa životinjama po kojima se nekom čovjeku predviđa sreća ili nesreća, kao u slučaju susreta sa lisicom, zecom, vukom i slično. Analogno sa zmijom i vjerovanja vezana uz zviždenjaka su kontradiktorna; u nekim se iskazuje poštovanje prema njemu dok se u drugim sugerira da se na njega baci kletva „Da Bog da, ako si moj, da umreš prije mene!“ ili čak da se poduzmu rigoroznije mjere tojest da se on ubije. Ubijanje zviždenjaka u velikoj je opoziciji sa pokušajem pojedinih antropologa i etnologa da zviždenjaka proglase čovjekovim animalnim dvojnikom, jer da je tako ubijanje te životinje bi bilo zabranjeno i označeno velikim grijehom.
Prema vjerovanju bosanskog naroda svaki čovjek ima svog zviždenjaka, mada ostaje nepoznanica da li ga on dobije svojim rođenjem ili se u njegovom životu pojavi u određenoj dobi?! Kad čovjek umre, treći dan nakon dženaze, zviždenjak mu dolazi u kabur. Ukoliko je čovjek za života bio griješan, zviždenjak ga počne jesti od nosa, a ako je čovjek bio plemenit, onda on samo leži pored njega u grobu. Zbog toga se zviždenjak ne smije ubiti; ako se vidi negdje na putu džaiz je uzeti ga u ruku pa prenijeti preko puta i ostaviti uz avliju ili na livadi. Ovakav čin pažnje može se dovesti u vezu sa pokušajem čovjeka da umilostivi svog zagrobnog pratioca da ga poštedi jedenja.
U drugom vjerovanju navodi se kako nakon čovjekove smrti zviždenjak dolazi u kabur svom sahibiji (vlasniku) da mu poželi dobrodošlicu te ga počne jesti od velikog nožnog prsta. Zanimljivo je napomenuti kako se u bosanskom narodu vjeruje da nakon što čovjek umre i sahrane ga, u jednom trenutku u njegovo mrtvo tijelo vrati se duša, ulazeći kroz nožne prste, što rezultira oživljavanjem tijela ali i pojavom histerije zbog čega uskrsli čovjek pokuša ustati te tako udari glavom u daske iznad njega i opet umre. Zbog toga se može pretpostaviti kako zviždenjak prvo počne jesti nožne prste mrtvacu kako bi onemogućio njegovo ponovno oživljavanje ili se takav čin može mitološki prezentirati kao „jedenje života“ ili oduzimanje životne energije.
Osim što počne jesti čovjeka od nožnih prstiju narod u pojedinim dijelovima BiH vjeruje da zviždenjak čim uđe u grob čovjeku prvo pojede oči ili nos. Kako su oči božanski dar ljudima i samim time nešto sveto, što potvrđuje vjerovanje koje tvrdi kako nema većeg grijeha od onog kada se čovjek zakune u svoje oči, može se zaključiti da zviždenjak uvijek ciljano napadne tabuirane dijelove ljudskog tijela. Isto tako, narod vjeruje kako je Bog najteže na čovjeku stvorio nos pa se zbog toga izrugivanje veličini ili obliku nečijeg nosa smatra velikim grijehom.
Analizom svega napisanog dolazimo do zaključka kako je zadatak zviždenjaka da čovjeku u grobu pojede nožne prste, kako bi spriječio da on oživi, ili nos te popije oči tojest da mu na taj način oduzme božanski dar nakon čega tijelo ostaje potpuno beživotno i lišeno svega onoga što ga može razlikovati od zemlje, od koje je prema mitološkom predanju potekao.
U drugom vjerovanju navodi se kako nakon čovjekove smrti zviždenjak dolazi u kabur svom sahibiji (vlasniku) da mu poželi dobrodošlicu te ga počne jesti od velikog nožnog prsta. Zanimljivo je napomenuti kako se u bosanskom narodu vjeruje da nakon što čovjek umre i sahrane ga, u jednom trenutku u njegovo mrtvo tijelo vrati se duša, ulazeći kroz nožne prste, što rezultira oživljavanjem tijela ali i pojavom histerije zbog čega uskrsli čovjek pokuša ustati te tako udari glavom u daske iznad njega i opet umre. Zbog toga se može pretpostaviti kako zviždenjak prvo počne jesti nožne prste mrtvacu kako bi onemogućio njegovo ponovno oživljavanje ili se takav čin može mitološki prezentirati kao „jedenje života“ ili oduzimanje životne energije.
Osim što počne jesti čovjeka od nožnih prstiju narod u pojedinim dijelovima BiH vjeruje da zviždenjak čim uđe u grob čovjeku prvo pojede oči ili nos. Kako su oči božanski dar ljudima i samim time nešto sveto, što potvrđuje vjerovanje koje tvrdi kako nema većeg grijeha od onog kada se čovjek zakune u svoje oči, može se zaključiti da zviždenjak uvijek ciljano napadne tabuirane dijelove ljudskog tijela. Isto tako, narod vjeruje kako je Bog najteže na čovjeku stvorio nos pa se zbog toga izrugivanje veličini ili obliku nečijeg nosa smatra velikim grijehom.
Analizom svega napisanog dolazimo do zaključka kako je zadatak zviždenjaka da čovjeku u grobu pojede nožne prste, kako bi spriječio da on oživi, ili nos te popije oči tojest da mu na taj način oduzme božanski dar nakon čega tijelo ostaje potpuno beživotno i lišeno svega onoga što ga može razlikovati od zemlje, od koje je prema mitološkom predanju potekao.
