Kult zviždenjaka

Mistični svijet Bošnjaka krije u sebi, osim svoje jedinstvenosti, i bogat religijsko-magijski koncept prožet šamanizmom. Kada analiziramo mnoštvo registrovanih vjerovanja dolazimo do jedinstvene cjeline koja nam otkriva fascinantan podatak koliko je bosanski narod u svojoj dugoj povijesti bio povezan sa prirodom i njenim silama. Bošnjaci su još od antičkih vremena vjerovali kako svaki čovjek ima svoju zvijezdu na nebu, sjedište duše, a na zemlji  zmiju čuvara kuće i familije, svoje stablo i izvor te u podzemnom svijetu zviždenjaka. Pojedini antropolozi pokušali su sve navedene elemente svrstati u tezu o čovjekovim dvojnicima (astralnim, vegetabilnim i animalnim), bez obzira što su njihovi životi i postojanje sasvim nezavisni od čovjekovog života i nemaju sa njim nikakve dodirne veze osim u pojedinim situacijama, tojest onim koji se tiču smrti. Upravo zbog toga ova pretpostavka je sasvim pogrešna i neutemeljena. Međutim, u mističnoj povezanosti čovjeka i prirode uočavamo dominantan uticaj fatalizma, koji je zajednički svim mediteranskim narodima i kulturama, u kombinaciji sa ilirskim  kultom zmije.

 

Tradicionalna predanja o bliskoj vezi pojedinih reptila sa ljudima mogu  se analizom bosanske mitologije podijeliti u četiri poglavlja:

-o zmiji čuvaru kuće i familije,

-zmiji koja može ući u čovjeka i u njegovom tijelu živjeti određeno vrijeme,

-o seksualnim kontaktima između zmajeva i žena te rađanje snijeti, mladunčeta zmaja,

- i o zviždenjaku i njegovom jedenju mrtvog čovjeka.

Sva navedena poglavlja zapravo su segmenti jedinstvenog kulta zmije, životinje-totema naših predaka. Osim kao totemski simbol zmija je Ilirima predstavljala najveće božanstvo čiji duh prožima cjelokupnu prirodu i svemir što se posebno dobro reflektira u vjerovanju kako se oko cijele planete Zemlje proteže ogromna zmija koja na taj način tvori prsten. Zmija je prema drevnom vjerovanju stvorena 40 godina prije bilo koje druge životinje i čovjeka zbog čega je posebno naglašena njena uloga u kultu Velike Majke. Naime, zmija, ili u svom nebeskom obliku zmaj, klasični je simbol plodnosti. U bosanskoj tradiciji povezivanje zmije i zmaja može se vezati sa personificiranim predstavama vegetacijskog ciklusa analogno onom iz grčko-rimske mitologije. Zmaj u stvari pravi kružno putovanje, iz zemlje izlazi kroz vodu, prolazi ili leti do drugog lokaliteta gdje ulazi u jamu, rupu, nestaje u zemlji i opet se nakon nekog razdoblja pojavljuje.

 

Animizam, koji je neodvojiv od šamanizma, uočljiv je u mnogim segmentima bosanske narodne religije, u čijem su okrilju nastali najdugovječniji kultovi kojima su Iliri dali religijski smisao i na taj način ugradili ih u kolektivnu svijest Bošnjaka. Kult zviždenjaka (Salamandra salamandra) u bosanskom narodu usko je vezan za kult zmije i vjerovanje u zmaja. Naziv zviždenjak ovaj gušter je dobio zbog vjerovanja kako od njegovog zvižduka ili vriska čovjek može istog trena ostati gluh. Naziva se još i družđ ili diževnjak.
Na osnovu drevnog bosanskog vjerovanja može se konstatirati kako je upravo zviždenjak minijaturni oblik zmaja na zemlji. Njegova žuta boja sa crnim tačkama vjerno odslikava ilirsku legendu o bogu zla, velikom crnom zmaju, koji je uspio progutati dva sunca na nebu dok je treće spasila lastavica. Narod i danas vjeruje kako je upravo ta žuta boja između crne na njegovom tijelu tragovi dva sunca koje je progutao. Iako u svom minijaturnom obliku zviždenjak ima moć da našteti svakom čovjeku koji mu pokuša nauditi. Naime, i danas se vjeruje da ukoliko neko uznemirava ili stane na zviždenjaka može ostati gluh od njegovog vriska. Zviždenjak se u narodu povezuje sa kišom jer prema vjerovanju on se pojavljuje pred kišu ili nakon nje.
Osim očitog straha od susreta sa zviždenjakom i vjerovanja da je ovaj reptil glasnik kiše u narodu ne postoje ona klasična proricanja o slučajnom susretu sa životinjama po kojima se nekom čovjeku predviđa sreća ili nesreća, kao u slučaju susreta sa lisicom, zecom, vukom i slično. Analogno sa zmijom i vjerovanja vezana uz zviždenjaka su kontradiktorna; u nekim se iskazuje poštovanje prema njemu dok se  u drugim sugerira da se na njega baci kletva „Da Bog da, ako si moj, da umreš prije mene!“ ili čak da se poduzmu rigoroznije mjere tojest da se on ubije. Ubijanje zviždenjaka u velikoj je opoziciji sa pokušajem pojedinih antropologa i etnologa da zviždenjaka proglase čovjekovim animalnim dvojnikom, jer da je tako ubijanje te životinje bi bilo zabranjeno i označeno velikim grijehom.

Prema vjerovanju bosanskog naroda svaki čovjek ima svog zviždenjaka, mada ostaje nepoznanica da li ga on dobije svojim rođenjem ili se u njegovom životu pojavi u određenoj dobi?! Kad čovjek umre, treći dan nakon dženaze, zviždenjak mu dolazi u kabur. Ukoliko je čovjek za života bio griješan, zviždenjak ga počne jesti od nosa, a ako je čovjek bio plemenit, onda on samo leži pored njega u grobu. Zbog toga se zviždenjak ne smije ubiti; ako se vidi negdje na putu džaiz je uzeti ga u ruku pa prenijeti preko puta i ostaviti uz avliju ili na livadi. Ovakav čin pažnje može se dovesti u vezu sa pokušajem čovjeka da umilostivi svog zagrobnog pratioca da ga poštedi jedenja.
U drugom vjerovanju navodi se kako nakon čovjekove smrti zviždenjak dolazi u kabur svom sahibiji (vlasniku) da mu poželi dobrodošlicu te  ga počne jesti od velikog nožnog prsta. Zanimljivo je napomenuti kako se u bosanskom narodu vjeruje da nakon što čovjek umre i sahrane ga, u jednom trenutku u njegovo mrtvo tijelo vrati se duša, ulazeći kroz nožne prste, što rezultira oživljavanjem tijela ali i pojavom histerije zbog čega uskrsli čovjek pokuša ustati te tako udari glavom u daske iznad njega i opet umre. Zbog toga se može pretpostaviti kako zviždenjak prvo počne jesti nožne prste mrtvacu kako bi onemogućio njegovo ponovno oživljavanje ili se takav čin može mitološki prezentirati  kao „jedenje života“  ili oduzimanje životne energije.
Osim što počne jesti čovjeka od nožnih prstiju narod u pojedinim dijelovima BiH vjeruje da zviždenjak čim uđe u grob čovjeku prvo pojede oči ili nos. Kako su oči božanski dar ljudima i samim time nešto sveto, što potvrđuje vjerovanje koje tvrdi kako nema većeg grijeha od onog kada se čovjek zakune u svoje oči, može se zaključiti da zviždenjak uvijek ciljano napadne tabuirane dijelove ljudskog tijela. Isto tako, narod vjeruje kako je Bog najteže na čovjeku stvorio nos pa se zbog toga izrugivanje veličini ili obliku nečijeg nosa smatra velikim grijehom.

Analizom svega napisanog dolazimo do zaključka kako je zadatak zviždenjaka da čovjeku u grobu pojede nožne prste, kako bi spriječio da on oživi, ili nos te popije oči tojest da mu na taj način oduzme božanski dar nakon čega tijelo ostaje potpuno beživotno i lišeno svega onoga što ga može razlikovati od zemlje, od koje je prema mitološkom predanju potekao.

Kult Velike Majke u Bosni i Hercegovini

Postojanje kulta Velike Majke nalazimo još u kamenom dobu. Smatrana je majkom ljudi i bogova a njen kult se prostirao duž Mediteranskog pojasa u koji je nekada spadalo i ilirsko kraljevstvo a danas, između ostalih zemalja, i moderna Bosna i Hercegovina. Kult Velike Majke prema svim dostupnim podacima potječe iz Sirije od kuda se proširio na druge zemlje pa ga nalazimo u Egiptu (Izida), Babilonu (Isthar), Mala Azija (Kibela), Grčka (Demetra), etc. Sirijski naziv Taschter ili Tir, iz kojeg je izveden naziv Astharte nalazimo u Bosni i Hercegovini u obliku Tur, Tir ili u ženskom obliku Tirinica.
Astharte je bila boginja mjeseca, plodnosti, majčinstva ali i rata, opisivana kao rogato božanstvo, sa glavom bika. Upravo ovaj podatak je ključan za povezivanje sa Ilirima i mitu o biku Garonji koji je poznat samo Bošnjacima, dok kod Srba i Hrvata ne postoji.


Ilirsko porijeklo

Govedo ili bik prema svim arheološkim nalazima kod ilirski plemena pripadao je kultu mjeseca. Zanimljivo je navesti kako je bik zajednički simbol kulta Majke kod svih antičkih naroda jer i kod perzijanaca postojao je mit o bogu Mitri koji je ubivši božanskog bika stvorio cijelu prirodu, posebno pšenicu, iz njegove krvi.
U Donjoj Dolini (Sanski Most) otkrivena je, prilikom iskopavanja tamošnjeg ilirskog naselja, lubanja prabika (Bos primigenius), koja je – kako nagađa Ć.Truhelka, bila pričvršćena na pročelje kuće i imala je funkciju bukranija. Poznato je da su se bikove glave u Grčkoj vješale o zidove hramova nakon što je bik bio žrtvovan bogovima i da je otuda i nastao običaj da se lik bukranija iskleše kao arhitektonski ukras na hramovima i drugim građevinama i spomenicima .
Iz kasnijeg su vremena brojni prikazi goveda, koji možda nisu uvijek tako eksplicitni u svojoj poruci, ali koji nisu sigurno imali samo dekorativnu funkciju. Pronađeni su najčešće u željeznodobnim lokalitetima u Sloveniji, ali se susreću i u Bosni i drugdje. Zanimljivo je da su nalazi ograničeni samo na sjeverna, a u mnogo manjoj mjeri i na središnja područja nastanjena Ilirima, premda je posve sigurno da je i u drugim krajevima postojao religiozni sustav u kojem je govedo kao lunarni simbol bio povezan sa kultom Velike Majke. Ovdje mislimo na područje što su ga zauzimali Liburni, pa Dalmati i plemena u južnim, a djelomice i u središnjim ilirskim. I u ovom slučaju, kao i u slučaju mnogih drugih simbola, uzroke nedostatka likovnih prikaza treba potražiti u sferi estetskih shvaćanja tadašnjeg čovjeka, a ne u hitno drukčijoj religioznoj podlozi, odnosno u nepostojanju kulta bika u pojedinim ilirskim krajevima.
Ritualno klanje bika kao simbola plodnosti i u vezi sa kultom Velike Majke bilo je, dakle, vrlo staro u ovim krajevima, a sačuvalo se, u osnovi nepromijenjeno, sve do današnjeg dana na Balkanu i drugdje.


Bosanski mit o biku Turu


U publikaciji“ Prilozi za orijentalnu filologiju: Revue de philologie orientale“ iz 1980 godine navodi se tekst na stranici 311 sljedećeg sadržaja: „ 1933.godine sam od jedne siromašne starice, Puhalovke Alijaginice, koja je stanovala u Čebedžijama u Sarajevu, doslovce zabilježio ovo: „Srijedom se klanja podne i pokloni se: Ognju i Ognjevom Piru, Turu, Hadži Dedi, Hadži Kasapi, Sitoj Nefisi, Vejsil Karaniji, njegovim roditeljima i bratu Mevlanu“. Provjeravajući da li se ova tradicija i sada negdje održala, saznao sam od Mahmuda Traljića (rođenog 1918. U Sarajevu) da je on nabrajanje ovih imena slušao od sarajevske bule Fatime hanume Hajrićke, koja je umrla 1961.ili 1962.godine u 102 godini.

Kako Oganj, Ognjev Pir i Tur ili Tir ne spadaju u islamske nazive svetaca vrlo je očito da su ovi nazivi zapravo narodna imena ilirskih božanstava. Po mom mišljenju riječ je isključivo o dva božanstva tojest bogu sunca Oganj (vatra) ili Ognjev Pir (vladar vatre) i boginji mjeseca Tur ili Tir. Drugim riječima, to znači da se među bosanskim muslimanima našlo osoba koje su iako nesvjesno, još pred drugi svjetski rat, molili starim antičkim bogovima. Potvrdu tome lako je pronaći i u činjenici da su ova božanstva prezentirana u jednom kontekstu.
Da je Tur-Tir žensko božanstvo potvrđuje i izjava jednog od ispitanika Seida Traljića koji navodi žensko kultno ime Tirinica, kojem je, kao i Ognju, islamizacija izbrisala božanski karakter, ali se sačuvalo ime do kraja drugog svjetskog rata u molitvama, a molilo se, jer se smatralo svetim.
Bosanski narod je od davnina vjerovao kako zemlju na svojim leđima drži veliki bik koji se ponegdje naziva Garonja. Prema vjerovanju kada on pomakne uši negdje se dogodi potres a onog dana kada se cijelim tijelom zatrese desit će se kraj svijeta. Etnolog Gržetić naveo je kratko ali još preciznije vjerovanje koje možda na najbolji način otkriva ko se krije iza naziva bik Garonja, a ono glasi: „narod u Bosni i danas vjeruje kako zemlja počiva na Turu, te kad se on zatrese, da će se pojaviti zemljotres“. Znači, originalni naziv bika je Tur a ne bik Garonja kako se to navodi u sjeverozapadnoj Bosni.
Prema svemu napisanom vrlo lako je zaključiti da se iza Tura ili Tira (Tirinica) nalazi antička boginja Majka, koju su Sirijci prikazivali sa glavom bika. Ona je majka plodnosti, dakle zemlje, te je logično da je predstavljena kao bik koji drži zemlju. Vrlo je vjerovatno i da sama latinska riječ za bika - taurus potječe od imena Tur.
O raširenosti kulta Velike Majke u Bosni i Hercegovini govore i sljedeći toponimi kao što su Turovo (ispod Jahorine), Turić (Gradačac), Turići (Vlahovići kod Travnika, Lugovi kod Fojnice, Banovići, Visoko), Turija (Bihać, Konjic, Tuzla, Visoko, Srebrenica), Turjak (Bosanska Gradiška, Dobrun kod Višegrada) i Turjačani (Bosanska Gradiška).