Bosanski teritorij na karti o periodu iz 7. vijeka prije nove ere! Bosnia exists over 2700 years!

Karta Bosanskog tla iz 7 vijeka prije pojave Ise – Isusa Hrista, objavljena je u okviru kulturološkog predstavljanja Evrope, izdanje Francuske Nacionalne biblioteke u Atlasu “EVROPA KROZ VIJEKOVE”. Na vrhu lijevo, ove karte, stoji “ALTERE EISENZEIT 700 – 450 v. Chr.” Sami natpisi su starog Duch jezika, staronjemačkog – mada se danas ova dva jezika, Duch i Deutsch, dobro razlikuju radi pretrpljene modernizacije Njemačkog jezika. Teritorija Bosne označena je natpisom “BOSNISCHE” i zahvata geografsko područje od Jadranskog mora pa do u dubinu kopna dijelova današnjih drzava Bosne, Hrvatske, Srbije i dijelove teritorije Crne gore. Ako ovu kartu usporedimo sa kartom lokacija otkrivenih stećaka, one se potpuno podudaraju. Još je nešto veoma interesantno. U susjedstvu se pojavljuju natpisi Illyici, Hallstatty, Kullur.

U vrijeme kad povampirene snage, kako vanjskog neprijatelja tako i unutrašnjih izdajnika, nastoje da realizuju, na lažima strpljivo ispredanu, historiju Bosne zapjenjenih mučkova raznoraznih akademskih znanja, a posebno uljuljkanih lažohistoričara, u lice im bacamo ovaj dokument. Dokaz i izazov.

Kartu koja dokazuje da Bosna živi preko 2700 godina ili 27 vijekova. Pileći mozgovi skloni prepisivačinama domaćih zadataka i izvrtanjima napisanih nagađanja prema ćeifu naručioca, kitili su se oreolima znanstvenika ili neprikosnovenih akademskih veličina. Ogledalo istine pokazuje i dokazuje njihov karakter i suštinu.

Ko je rođen, živio i živi na Bosanskom tlu? Doseljenici, varvari, lažovi, krivotvorci, krivokletnici – ili Bosanski narod! Iako genetika dokazuje da se Bosanski čovjek razlikuje od izmišljenih nadrinaroda, laži i zataškavanja imaju za cilj sakriti istinu. Bez obzira čime se laz služila, ona je nemoćna pred istinom.

Lahko je ubijediti neuka Balkanca da je “sir nastao od snijega”, ali je teško sakriti tu laž od onih koji se drže prirodnih zakona i logički postavljaju pitanja ne mireći se sa tabu temama. Zakon materije i energije izrečen riječima “sve to što jeste, što je bilo kada bilo, ili što će bilo kada biti – nije nastalo iz ništa. Niti to što jeste, može da se pretvori u ništa”, zasvrbi žednog znanja i prirodno logičnog objašnjenja.

Bosna, geografski smještena kao raskrsnica puteva ali poprište borbe različitih kultura, ideologija, vjera, ekonomskih i vojnih sila, kroz svoju dugu historiju paljena, pljačkana, osvajana ali nikad porobljena, pretrpila je ogromne i neprocjenjive materijalne, kulturne i historijske štete. Iz nje su nosili historijsku i kulturnu baštinu šakom i kapom, osvajači, prijatelji i komšije. Iza sebe su ostavljali krvavu zemlju, pustoš i laž.

Upravo na tim lažima, vjekovima je pisana historijska priča, prema željama i apetitima naručilaca. a kako to vjernici kažu da zadovolje svoju dušu, “Bog je bio uvijek na strani istine i pravde”, tako su i dokazi o Bosni strpljivo poput stećaka čekali svoje vrijeme istine.

Istina o Bosni tek se počinje obznanjivati. Fascinantna i neprikosnovena. Počev od revolucionarnog otkrića Bosanskih piramida do obznanjivanja karte o postojanju “termina i teritorije” Bosne. Ono što je posebno interesantno, ova karta objavljena je u zemlji koja se nije pokazala baš kao veliki prijatelj Bosne i Bosanaca, ali je nemoćna da prikrije istinu kako zbog same sebe, tako i zbog drugih oko sebe.

Senad Sprečić

Bosansko-ilirska tradicija: četvrtak, sveti dan boga Vidasusa

„U jajačkom kotaru, u općini Sipovac, selu Vražići, postoji jedan narodni običaj, koji se drži za veliku svetinju. Taj se običaj sastoji u ovom: stanovnici sela Vražića, bez razlike vjeroispovijesti, muslimanii i kršćani, drže četvrtak kao najveći praznik. Oni, kada nastupi proljeće, pa sve dok se žito ne požanje, neće da rade četvrtkom nikakvih poljskih poslova, a taj običaj zovu „uvjet“. Kada i kojim je povodom narodni praznik posta, nijesam mogao doći u kraj, samo znam to, kako su mi Jajčani pričali, da narod misli, kada bi u taj dan radio u polju, onda neka se ne nada da će išta sa njive u kuću unijeti; dakle oni to čine u ime spasa zemaljskih proizvoda. Ta svetkovina traje od proljeća do žetve, a čim se žito požnje, prestaje i „uvjet“, pa onda narod radi kao i obično. Nije mi za čudo, što se kršćani drže tog običaja, jer u njih ima i drugih svetkovina, da im je zabranjeno raditi ma kakav posao, ali jest za muslimane, kojima je slobodno raditi i na sami Bajram, najveću njihovu svetkovinu, svakovrsne poslove. Kažu, da je bilo hodža, koji su nastojali iskorijeniti taj običaj. Ali sve zaludu jer „utamani prvo selo, pa onda običaje“. Jedan hodža, koji je prilično bio upoznat sa vjerom, znajući da se to nikako ne slaže sa šerijatom, upotrijebi sva sredstva, da to jednoć ukine, ali umalo ne nastrada, jer se na njega diže kuka i motika, pače bilo ih je i taki, koji odoše u Travnik tražiti fetvu od muftije, da im se taj običaj ne ukida. Pa zbilja i isposlovaše Vražićani takovu fetvu, po kojoj smiju i nadalje obdržavati taj svoj običaj. Od tada imaju seljaci sela Vražića mir i svetkuju svoj četvrtak.“

Četvrtak - dan boga Jupitera i Vidasusa

Opisani običaj "uvjet" predstavlja savršeno dobro očuvan segment naše ilirske tradicije, koja se sudeći po svemu, održala dugo, čak i nakon dolaska Osmanlije u BiH i pojavom islama. Ovaj ali i drugi slični tekstovi veoma dobro predočavaju kako se stanovništvo Bosne i Hercegovine, unatoč kršćanstvu i islamu, nikada u potpunosti nije odreklo svoje antičke religijske prakse i vjerovanja.
Zahvaljujući običaju "uvjet" ali i nekim drugim segmentima ilirske tradicije sačuvane do današnjih dana relativno je lako analizom rimsko-ilirske tradicija na prostoru BiH dokučiti povijesne činjenice i povezati ih u jednu cjelinu, kao u slučaju poštivanja četvrtka, dana posvećenog Jupiteru, te tako na što bolji način upoznati se sa našim precima. Ali, krenimo od početka.

 

Bosanski (ilirski) bog Vidasus

Vrhovni ilirski bog bilo je šumsko božanstvo koga su poštivali kao zaštitnika pastira, stada i šuma. Opisivan je kao muško stvorenje obraslo u gustu dlaku sa kozijim nogama i rogovima. Na natpisima uvijek nosi naziv Silvan, pošto je bio poistovjećivan s rimskim Silvanom, odnosno grčkim Panom, koji su imali isti izgled i funkciju. U Topuskom je pronađen jedan spomenik u kojem se ovaj bog naziva Vidasus, a njegova pratilja Thana. Njihovih spomenika se najviše pronašlo na području Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog polja, te u srednjoj Bosni. Vidasus se kod Ilira poštovao pod nekoliko imena: Magla, Cor, Messor, etc. Zanimljivo je da se isti skraćeni oblik (Cor...) dolazi jednom na spomenicima iz naših krajeva i uz Jupiterovo ime.

Kada su Iliri pali pod okupaciju Rimskog Carstva došlo je do romanizacije stanovništva što se odrazilo i na ilirsku religiju i nazive božanstava. Arheološka iskopavanja poduzeta u prošlosti, naročito tokom prošlog vijeka, otkrila su ostatke rimskih hramova i spomenike bogova za koje se smatra da su od kraja prvog stoljeća n.e.postali sve češći i prisutniji na teritoriju Bosne i Hercegovine, posebno Jupiteru, Neptunu, Liberu, Dijani, Asklipeju, etc.

Vidasus, koji je prema mišljenju nekih istraživača prvo ilirsko božanstvo, preimenovan je u  Silvan. No, njegova omiljenost među Ilirima, koju nisu ni Rimljani mogli uništiti, rezultiralo je relativno brzo time da je Vidasus/Silvan izjednačen sa Jupiterom, čime mu se priznalo neosporno pravo na ulogu vrhovnog božanstva. Ovime se još jednom dokazalo da je Vidasus bio božanstvo plodnosti ali i kiše, pošto bez vode ne može biti niti sjetve niti uroda.

Zanimljiv je natpis iz Kartage koji sadrži popis jednog kolegija, a posvećen je božanstvu koje nosi natpis: „Jupiter Hammon Barbarus Silvanus“. To bi značilo da se ovdje Silvan izjednačen sa vrhovnim libijskim bogom Amonom, a ovaj, pak, s rimskim Jupiterom. Potvrdu da se Silvan izjednačuje sa Jupiter Amonom imamo također na jednom natpisu iz Rima koji se završava sa: „Sacerdos dei Barbari Silvani“, pa se uzima da je to njegov epitet.

Jupiter je kod Rimljana bio vrhovno božanstvo, on je bog munja, groma i kiše. Kao Iuppiter Pluvius šalje kišu, koja oplođuje polja, te biva davateljem plodnosti /Liber/, a štiti posebno poljioprivredu, stočarstvo i mladež. Posvećen mu je četvrtak.

Bijeli četvrtak

Da nije riječ o izoliranom običaju dovoljno govori i podatak kako i u Cazinskoj krajini  nailazimo tragove o takozvanom kultu četvrtka koji je, kako vidimo, još iz ilirsko-rimskog perioda bio posvećen rimskom bogu oluja, groma i munja, sa čime korenspodira vjerovanje iz Velike Kladuše i Cazina da se četvrtak od proljeća nazivao "bijeli četvrtak" i u tom danu je bilo zabranjeno prati rublje, posebno ono bijele boje, sve dok ne započne košnja trave, a sve u strahu da nevrijeme ne uništi pšenicu i druge poljoprivredne kulture. Iza epiteta bijeli četvrtak krije se simbolika bijele boje koja označava sveto ili svetost, tako da je "bijeli četvrtak" isto što i "sveti četvrtak".

Ilirska mitologija - kratak uvod

Arheološki spomenici otkrivaju, a antički istoriografski izvori potvrđuju prisustvo Ilira na Balkanu od samih početaka prvog milenija stare ere. Prema tome Iliri se pojavljuju na povijesnoj pozornici jugoistočne Europe uporedo sa Grcima. Pravo na postavljanje ove historijske paralele pruža najranije Homer, koji u Ilijadi na desetak mjesta pominje ilirsko pleme Pajonaca, saveznika Trojanaca.
Iliri, kao i drugi narodi, dugo su poštovali bezlične duhove u obliku prirodnih pojava poput oblaka, kiše, šume, mjeseca, drveta, šume, izvora...Varon je zabilježio za Rimljane da su bogove poštovali bez kipova i da su ih počeli antropomorfizirati tek u doba etrurskih kraljeva.
Pod rimskom okupacijom Iliri su zajedno sa jezikom i kulturom postepeno prihvatili i neke segmente rimske religije, ali su i novoj formi i dalje obožavali svoja drevna božanstva, kao što su Vidasus i Tana. Osim Rimljana na Ilire su imali jak uticaj Kelti i donekle Grci.
Iako prema dostupnim podacima nikada nisu uspjeli uspostaviti jedinstvenu religiju na cijelom području gdje su živjeli (Ilirikuma) sva plemena su pored svojih tradicionalnih božanstava štovala sunce, mjesec, zmiju - inkarnaciju Velike Majke, šume, drveće i vodu.
Božanstva naših predaka Bind, Tana, Vidas, Anzotika, Ika, Jutosika, Eja, Melesokus, Borija, Irija, Medaur, Crni nebeski zmaj samo su neka iz ilirskog panteona kojima su se molili i klanjali. Pored ilirskih autohtoni božanstava na tlu Bosne i Hercegovine pojavljuju se rimski i perzijski bogovi i boginje, naročito je prodoran uticaj astralnih božanstava, prvenstveno solarnog boga Mitre i Tira, boga kiše i plodnosti.

Naši predaci Iliri - potomci smo najstarijeg naroda Europe

Kult zviždenjaka

Mistični svijet Bošnjaka krije u sebi, osim svoje jedinstvenosti, i bogat religijsko-magijski koncept prožet šamanizmom. Kada analiziramo mnoštvo registrovanih vjerovanja dolazimo do jedinstvene cjeline koja nam otkriva fascinantan podatak koliko je bosanski narod u svojoj dugoj povijesti bio povezan sa prirodom i njenim silama. Bošnjaci su još od antičkih vremena vjerovali kako svaki čovjek ima svoju zvijezdu na nebu, sjedište duše, a na zemlji  zmiju čuvara kuće i familije, svoje stablo i izvor te u podzemnom svijetu zviždenjaka. Pojedini antropolozi pokušali su sve navedene elemente svrstati u tezu o čovjekovim dvojnicima (astralnim, vegetabilnim i animalnim), bez obzira što su njihovi životi i postojanje sasvim nezavisni od čovjekovog života i nemaju sa njim nikakve dodirne veze osim u pojedinim situacijama, tojest onim koji se tiču smrti. Upravo zbog toga ova pretpostavka je sasvim pogrešna i neutemeljena. Međutim, u mističnoj povezanosti čovjeka i prirode uočavamo dominantan uticaj fatalizma, koji je zajednički svim mediteranskim narodima i kulturama, u kombinaciji sa ilirskim  kultom zmije.

 

Tradicionalna predanja o bliskoj vezi pojedinih reptila sa ljudima mogu  se analizom bosanske mitologije podijeliti u četiri poglavlja:

-o zmiji čuvaru kuće i familije,

-zmiji koja može ući u čovjeka i u njegovom tijelu živjeti određeno vrijeme,

-o seksualnim kontaktima između zmajeva i žena te rađanje snijeti, mladunčeta zmaja,

- i o zviždenjaku i njegovom jedenju mrtvog čovjeka.

Sva navedena poglavlja zapravo su segmenti jedinstvenog kulta zmije, životinje-totema naših predaka. Osim kao totemski simbol zmija je Ilirima predstavljala najveće božanstvo čiji duh prožima cjelokupnu prirodu i svemir što se posebno dobro reflektira u vjerovanju kako se oko cijele planete Zemlje proteže ogromna zmija koja na taj način tvori prsten. Zmija je prema drevnom vjerovanju stvorena 40 godina prije bilo koje druge životinje i čovjeka zbog čega je posebno naglašena njena uloga u kultu Velike Majke. Naime, zmija, ili u svom nebeskom obliku zmaj, klasični je simbol plodnosti. U bosanskoj tradiciji povezivanje zmije i zmaja može se vezati sa personificiranim predstavama vegetacijskog ciklusa analogno onom iz grčko-rimske mitologije. Zmaj u stvari pravi kružno putovanje, iz zemlje izlazi kroz vodu, prolazi ili leti do drugog lokaliteta gdje ulazi u jamu, rupu, nestaje u zemlji i opet se nakon nekog razdoblja pojavljuje.

 

Animizam, koji je neodvojiv od šamanizma, uočljiv je u mnogim segmentima bosanske narodne religije, u čijem su okrilju nastali najdugovječniji kultovi kojima su Iliri dali religijski smisao i na taj način ugradili ih u kolektivnu svijest Bošnjaka. Kult zviždenjaka (Salamandra salamandra) u bosanskom narodu usko je vezan za kult zmije i vjerovanje u zmaja. Naziv zviždenjak ovaj gušter je dobio zbog vjerovanja kako od njegovog zvižduka ili vriska čovjek može istog trena ostati gluh. Naziva se još i družđ ili diževnjak.
Na osnovu drevnog bosanskog vjerovanja može se konstatirati kako je upravo zviždenjak minijaturni oblik zmaja na zemlji. Njegova žuta boja sa crnim tačkama vjerno odslikava ilirsku legendu o bogu zla, velikom crnom zmaju, koji je uspio progutati dva sunca na nebu dok je treće spasila lastavica. Narod i danas vjeruje kako je upravo ta žuta boja između crne na njegovom tijelu tragovi dva sunca koje je progutao. Iako u svom minijaturnom obliku zviždenjak ima moć da našteti svakom čovjeku koji mu pokuša nauditi. Naime, i danas se vjeruje da ukoliko neko uznemirava ili stane na zviždenjaka može ostati gluh od njegovog vriska. Zviždenjak se u narodu povezuje sa kišom jer prema vjerovanju on se pojavljuje pred kišu ili nakon nje.
Osim očitog straha od susreta sa zviždenjakom i vjerovanja da je ovaj reptil glasnik kiše u narodu ne postoje ona klasična proricanja o slučajnom susretu sa životinjama po kojima se nekom čovjeku predviđa sreća ili nesreća, kao u slučaju susreta sa lisicom, zecom, vukom i slično. Analogno sa zmijom i vjerovanja vezana uz zviždenjaka su kontradiktorna; u nekim se iskazuje poštovanje prema njemu dok se  u drugim sugerira da se na njega baci kletva „Da Bog da, ako si moj, da umreš prije mene!“ ili čak da se poduzmu rigoroznije mjere tojest da se on ubije. Ubijanje zviždenjaka u velikoj je opoziciji sa pokušajem pojedinih antropologa i etnologa da zviždenjaka proglase čovjekovim animalnim dvojnikom, jer da je tako ubijanje te životinje bi bilo zabranjeno i označeno velikim grijehom.

Prema vjerovanju bosanskog naroda svaki čovjek ima svog zviždenjaka, mada ostaje nepoznanica da li ga on dobije svojim rođenjem ili se u njegovom životu pojavi u određenoj dobi?! Kad čovjek umre, treći dan nakon dženaze, zviždenjak mu dolazi u kabur. Ukoliko je čovjek za života bio griješan, zviždenjak ga počne jesti od nosa, a ako je čovjek bio plemenit, onda on samo leži pored njega u grobu. Zbog toga se zviždenjak ne smije ubiti; ako se vidi negdje na putu džaiz je uzeti ga u ruku pa prenijeti preko puta i ostaviti uz avliju ili na livadi. Ovakav čin pažnje može se dovesti u vezu sa pokušajem čovjeka da umilostivi svog zagrobnog pratioca da ga poštedi jedenja.
U drugom vjerovanju navodi se kako nakon čovjekove smrti zviždenjak dolazi u kabur svom sahibiji (vlasniku) da mu poželi dobrodošlicu te  ga počne jesti od velikog nožnog prsta. Zanimljivo je napomenuti kako se u bosanskom narodu vjeruje da nakon što čovjek umre i sahrane ga, u jednom trenutku u njegovo mrtvo tijelo vrati se duša, ulazeći kroz nožne prste, što rezultira oživljavanjem tijela ali i pojavom histerije zbog čega uskrsli čovjek pokuša ustati te tako udari glavom u daske iznad njega i opet umre. Zbog toga se može pretpostaviti kako zviždenjak prvo počne jesti nožne prste mrtvacu kako bi onemogućio njegovo ponovno oživljavanje ili se takav čin može mitološki prezentirati  kao „jedenje života“  ili oduzimanje životne energije.
Osim što počne jesti čovjeka od nožnih prstiju narod u pojedinim dijelovima BiH vjeruje da zviždenjak čim uđe u grob čovjeku prvo pojede oči ili nos. Kako su oči božanski dar ljudima i samim time nešto sveto, što potvrđuje vjerovanje koje tvrdi kako nema većeg grijeha od onog kada se čovjek zakune u svoje oči, može se zaključiti da zviždenjak uvijek ciljano napadne tabuirane dijelove ljudskog tijela. Isto tako, narod vjeruje kako je Bog najteže na čovjeku stvorio nos pa se zbog toga izrugivanje veličini ili obliku nečijeg nosa smatra velikim grijehom.

Analizom svega napisanog dolazimo do zaključka kako je zadatak zviždenjaka da čovjeku u grobu pojede nožne prste, kako bi spriječio da on oživi, ili nos te popije oči tojest da mu na taj način oduzme božanski dar nakon čega tijelo ostaje potpuno beživotno i lišeno svega onoga što ga može razlikovati od zemlje, od koje je prema mitološkom predanju potekao.

Kult Velike Majke u Bosni i Hercegovini

Postojanje kulta Velike Majke nalazimo još u kamenom dobu. Smatrana je majkom ljudi i bogova a njen kult se prostirao duž Mediteranskog pojasa u koji je nekada spadalo i ilirsko kraljevstvo a danas, između ostalih zemalja, i moderna Bosna i Hercegovina. Kult Velike Majke prema svim dostupnim podacima potječe iz Sirije od kuda se proširio na druge zemlje pa ga nalazimo u Egiptu (Izida), Babilonu (Isthar), Mala Azija (Kibela), Grčka (Demetra), etc. Sirijski naziv Taschter ili Tir, iz kojeg je izveden naziv Astharte nalazimo u Bosni i Hercegovini u obliku Tur, Tir ili u ženskom obliku Tirinica.
Astharte je bila boginja mjeseca, plodnosti, majčinstva ali i rata, opisivana kao rogato božanstvo, sa glavom bika. Upravo ovaj podatak je ključan za povezivanje sa Ilirima i mitu o biku Garonji koji je poznat samo Bošnjacima, dok kod Srba i Hrvata ne postoji.


Ilirsko porijeklo

Govedo ili bik prema svim arheološkim nalazima kod ilirski plemena pripadao je kultu mjeseca. Zanimljivo je navesti kako je bik zajednički simbol kulta Majke kod svih antičkih naroda jer i kod perzijanaca postojao je mit o bogu Mitri koji je ubivši božanskog bika stvorio cijelu prirodu, posebno pšenicu, iz njegove krvi.
U Donjoj Dolini (Sanski Most) otkrivena je, prilikom iskopavanja tamošnjeg ilirskog naselja, lubanja prabika (Bos primigenius), koja je – kako nagađa Ć.Truhelka, bila pričvršćena na pročelje kuće i imala je funkciju bukranija. Poznato je da su se bikove glave u Grčkoj vješale o zidove hramova nakon što je bik bio žrtvovan bogovima i da je otuda i nastao običaj da se lik bukranija iskleše kao arhitektonski ukras na hramovima i drugim građevinama i spomenicima .
Iz kasnijeg su vremena brojni prikazi goveda, koji možda nisu uvijek tako eksplicitni u svojoj poruci, ali koji nisu sigurno imali samo dekorativnu funkciju. Pronađeni su najčešće u željeznodobnim lokalitetima u Sloveniji, ali se susreću i u Bosni i drugdje. Zanimljivo je da su nalazi ograničeni samo na sjeverna, a u mnogo manjoj mjeri i na središnja područja nastanjena Ilirima, premda je posve sigurno da je i u drugim krajevima postojao religiozni sustav u kojem je govedo kao lunarni simbol bio povezan sa kultom Velike Majke. Ovdje mislimo na područje što su ga zauzimali Liburni, pa Dalmati i plemena u južnim, a djelomice i u središnjim ilirskim. I u ovom slučaju, kao i u slučaju mnogih drugih simbola, uzroke nedostatka likovnih prikaza treba potražiti u sferi estetskih shvaćanja tadašnjeg čovjeka, a ne u hitno drukčijoj religioznoj podlozi, odnosno u nepostojanju kulta bika u pojedinim ilirskim krajevima.
Ritualno klanje bika kao simbola plodnosti i u vezi sa kultom Velike Majke bilo je, dakle, vrlo staro u ovim krajevima, a sačuvalo se, u osnovi nepromijenjeno, sve do današnjeg dana na Balkanu i drugdje.


Bosanski mit o biku Turu


U publikaciji“ Prilozi za orijentalnu filologiju: Revue de philologie orientale“ iz 1980 godine navodi se tekst na stranici 311 sljedećeg sadržaja: „ 1933.godine sam od jedne siromašne starice, Puhalovke Alijaginice, koja je stanovala u Čebedžijama u Sarajevu, doslovce zabilježio ovo: „Srijedom se klanja podne i pokloni se: Ognju i Ognjevom Piru, Turu, Hadži Dedi, Hadži Kasapi, Sitoj Nefisi, Vejsil Karaniji, njegovim roditeljima i bratu Mevlanu“. Provjeravajući da li se ova tradicija i sada negdje održala, saznao sam od Mahmuda Traljića (rođenog 1918. U Sarajevu) da je on nabrajanje ovih imena slušao od sarajevske bule Fatime hanume Hajrićke, koja je umrla 1961.ili 1962.godine u 102 godini.

Kako Oganj, Ognjev Pir i Tur ili Tir ne spadaju u islamske nazive svetaca vrlo je očito da su ovi nazivi zapravo narodna imena ilirskih božanstava. Po mom mišljenju riječ je isključivo o dva božanstva tojest bogu sunca Oganj (vatra) ili Ognjev Pir (vladar vatre) i boginji mjeseca Tur ili Tir. Drugim riječima, to znači da se među bosanskim muslimanima našlo osoba koje su iako nesvjesno, još pred drugi svjetski rat, molili starim antičkim bogovima. Potvrdu tome lako je pronaći i u činjenici da su ova božanstva prezentirana u jednom kontekstu.
Da je Tur-Tir žensko božanstvo potvrđuje i izjava jednog od ispitanika Seida Traljića koji navodi žensko kultno ime Tirinica, kojem je, kao i Ognju, islamizacija izbrisala božanski karakter, ali se sačuvalo ime do kraja drugog svjetskog rata u molitvama, a molilo se, jer se smatralo svetim.
Bosanski narod je od davnina vjerovao kako zemlju na svojim leđima drži veliki bik koji se ponegdje naziva Garonja. Prema vjerovanju kada on pomakne uši negdje se dogodi potres a onog dana kada se cijelim tijelom zatrese desit će se kraj svijeta. Etnolog Gržetić naveo je kratko ali još preciznije vjerovanje koje možda na najbolji način otkriva ko se krije iza naziva bik Garonja, a ono glasi: „narod u Bosni i danas vjeruje kako zemlja počiva na Turu, te kad se on zatrese, da će se pojaviti zemljotres“. Znači, originalni naziv bika je Tur a ne bik Garonja kako se to navodi u sjeverozapadnoj Bosni.
Prema svemu napisanom vrlo lako je zaključiti da se iza Tura ili Tira (Tirinica) nalazi antička boginja Majka, koju su Sirijci prikazivali sa glavom bika. Ona je majka plodnosti, dakle zemlje, te je logično da je predstavljena kao bik koji drži zemlju. Vrlo je vjerovatno i da sama latinska riječ za bika - taurus potječe od imena Tur.
O raširenosti kulta Velike Majke u Bosni i Hercegovini govore i sljedeći toponimi kao što su Turovo (ispod Jahorine), Turić (Gradačac), Turići (Vlahovići kod Travnika, Lugovi kod Fojnice, Banovići, Visoko), Turija (Bihać, Konjic, Tuzla, Visoko, Srebrenica), Turjak (Bosanska Gradiška, Dobrun kod Višegrada) i Turjačani (Bosanska Gradiška).