Drevni obredi plodnosti

U etnografskim bilješkama sa početka dvadesetog vijeka mogu se pronaći opisi rituala podsticanja plodnosti, koji su se, kako je evidentno, potpuno izgubili u prvoj polovini prošlog vijeka, što dokazuje koliko dugo se uspio očuvati ilirski kult plodnosti, baziran na paganskim vjerovanjima, u našem narodu. U njima je naglašena uloga muškarca i žene, odnosno onoga što se u drevnom vještičarstvu/paganizmu nazivalo Veliki svećenik i Velika svećenica, koji su kroz seksualni odnos blagosiljali prirodu i prizivali njene sile.

Iako se dolaskom monoteizma znatno potisnula paganska vjera, ili bolje rečeno, religija prirode, to nije presudno označavalo i njen kraj, prvenstveno zbog toga što su paganski obredi bili sastavni dio poljoprivrede, odnosno kulta plodnosti, bez kojeg ljudi nisu mogli živjeti. Baš zato nastaje otpor prema nametnutoj religiji i stvara se njen poseban, paralelni oblik, kojeg danas poznajemo pod pojmom "narodna religija" baziran na paganskim vjerovanjima i običajima, čija starost datira od najranijeg vremena postojanja našeg naroda, tako da često ni sami etnolozi, i antropolozi ne mogu proniknuti u potpunosti u njihovo porijeklo i simboliku.



Najgore zlo koje se moglo desiti pojavom monoteizma, prvenstveno kršćanstva i islama, jeste nasilno udaljavanje čovjeka od prirode. No, to je zapravo i bio jedini način da Crkva, unatoč prisilnom pokrštavanju i demoniziranju svega paganskog, u značajnoj mjeri potisne religiju prirode, ili preciznije - marginalizira je. Međutim, i u takvom osakaćenom obliku, bez slobode i religijske ravnopravnosti muškarca i žene, kult plodnosti je nastavio egzistirati, a supstrat nekadašnjem Velikom svećeniku i Velikoj svećenici pronađen je u braku, odnosno muž i žena su mogli u intimi svog doma ili imanja, bez ikakve osude nastaviti sa ritualnom praksom podsticanja plodnosti i očuvanju samog života.

Rogovi boga Vidasusa

Paganizam se temelji na vjerovanju kako su muškarac i žena ravnopravni te da je prvo i najstarije božanstvo u ljudskoj povijesti bila Velika Majka, ona koja je podarila život svemu, a čije tragove obožavanja nailazimo još u neolitu. Muškarac i žena također označavaju dva spola bez kojih je nemoguć život u prirodi i čije tjelesno spajanje je ništa drugo nego sam blagoslov prirode. Zbog toga su simbol paganizma oduvijek bili simboli seksualnosti i plodnosti, posebno rogovi, zmija, štap, krug, etc.

Najpouzdaniji tragovi o ilirskom kultu plodnosti vidljivi su u pojedinim dijelovima bosanske ljubavne magije, usko vezane za stimulisanje fertilnosti, gdje se jasno uočava fokus na pojedine sile stvaranja. Primjetno je kako se u magijskoj praksi potencira nagost pri izvođenju rituala naročito ako se djevojka ili žena hvataju rukama za "rogove" kuće, odnosno strehu, i tom prilikom ponavljaju magijsku formulu. Dok izgovara zakletvu ona se čvrsto drži rukama za strehu, ili je pak trese, želeći na taj način privući pažnju nikog drugog nego li samog boga Vidasusa.

Rogovi su, kako je poznato, antički simbol plodnosti i moći ali i drevno obilježje mjesečeve boginje. Prema okultnoj definiciji krov predstavlja nebeski dio kuće, kao i krošnje drveća ( grede ili "rogovi" krova su izrađeni od drveta), dok je kućni prag usko povezan sa zemljom, njegova je funkcija da označava granicu između vanjskog i unutarnjeg svijeta, kroz koji se ulazi ili izlazi, i zbog toga u narodnoj religiji BiH on označava vaginu - "ne valja da djevojka sjedi na kućnom pragu jer će teško se poroditi", etc.

U ovoj kratkoj analizi nikako se ne smije ignorirati jedan iznimno bitan podatak koji se tiče samog opisa Vidasusa, boga plodnosti i prirode, čiji su statusni simboli bili veliki rogovi na glavi, te upravo ritualni postupak hvatanja za "rogove" ima u tome svoje objašnjenje. Nagost je, isto tako, jedna od ključnih sekvenci paganskih obreda plodnosti, gdje ne postoji lažni moral, već se slavi ljepota i seksualna moć ljudskog tijela. U sačuvanim reljefnim prikazima oko boga Vidasusa uvijek plešu nage djevojke (vile, nimfe) duge raspletene kose.

Postoji još sačuvanih podataka koji potvrđuju tezu kako je riječ o Vidasusu i ritualima posvećenim upravo njemu. Naime, da bi podčinila svojoj volji muškarca, prije svega muža, žena ga diskretno pogleda kroz prste svoje ruke i tri puta ponovi formulu sa naglašenim seksualnim prizvukom: "Ti svoje roge među moje noge!". Navedeni ritual je ništa drugo nego imitacija zavođenja Vidasusa od strane njegove pratilje boginje Tane, vjerovatno u nekom od obreda obnavljanja ciklusa plodnosti. Time bi se moglo konstatirati kako se sva ljubavna magija bazira na oponašanju drevnih sila prirode ili aludiranju na njihove božanske moći, a sve u cilju spajanja i harmoniziranja sa vječnim krugom plodnosti i života. Dokaz toga su i počeci svih magijski formula koji se uvijek temelje na aludiranju "kako ja...tako da.."

Kult Velike Majke u Bosni i Hercegovini

Postojanje kulta Velike Majke nalazimo još u kamenom dobu. Smatrana je majkom ljudi i bogova a njen kult se prostirao duž Mediteranskog pojasa u koji je nekada spadalo i ilirsko kraljevstvo a danas, između ostalih zemalja, i moderna Bosna i Hercegovina. Kult Velike Majke prema svim dostupnim podacima potječe iz Sirije od kuda se proširio na druge zemlje pa ga nalazimo u Egiptu (Izida), Babilonu (Isthar), Mala Azija (Kibela), Grčka (Demetra), etc. Sirijski naziv Taschter ili Tir, iz kojeg je izveden naziv Astharte nalazimo u Bosni i Hercegovini u obliku Tur, Tir ili u ženskom obliku Tirinica.
Astharte je bila boginja mjeseca, plodnosti, majčinstva ali i rata, opisivana kao rogato božanstvo, sa glavom bika. Upravo ovaj podatak je ključan za povezivanje sa Ilirima i mitu o biku Garonji koji je poznat samo Bošnjacima, dok kod Srba i Hrvata ne postoji.


Ilirsko porijeklo

Govedo ili bik prema svim arheološkim nalazima kod ilirski plemena pripadao je kultu mjeseca. Zanimljivo je navesti kako je bik zajednički simbol kulta Majke kod svih antičkih naroda jer i kod perzijanaca postojao je mit o bogu Mitri koji je ubivši božanskog bika stvorio cijelu prirodu, posebno pšenicu, iz njegove krvi.
U Donjoj Dolini (Sanski Most) otkrivena je, prilikom iskopavanja tamošnjeg ilirskog naselja, lubanja prabika (Bos primigenius), koja je – kako nagađa Ć.Truhelka, bila pričvršćena na pročelje kuće i imala je funkciju bukranija. Poznato je da su se bikove glave u Grčkoj vješale o zidove hramova nakon što je bik bio žrtvovan bogovima i da je otuda i nastao običaj da se lik bukranija iskleše kao arhitektonski ukras na hramovima i drugim građevinama i spomenicima .
Iz kasnijeg su vremena brojni prikazi goveda, koji možda nisu uvijek tako eksplicitni u svojoj poruci, ali koji nisu sigurno imali samo dekorativnu funkciju. Pronađeni su najčešće u željeznodobnim lokalitetima u Sloveniji, ali se susreću i u Bosni i drugdje. Zanimljivo je da su nalazi ograničeni samo na sjeverna, a u mnogo manjoj mjeri i na središnja područja nastanjena Ilirima, premda je posve sigurno da je i u drugim krajevima postojao religiozni sustav u kojem je govedo kao lunarni simbol bio povezan sa kultom Velike Majke. Ovdje mislimo na područje što su ga zauzimali Liburni, pa Dalmati i plemena u južnim, a djelomice i u središnjim ilirskim. I u ovom slučaju, kao i u slučaju mnogih drugih simbola, uzroke nedostatka likovnih prikaza treba potražiti u sferi estetskih shvaćanja tadašnjeg čovjeka, a ne u hitno drukčijoj religioznoj podlozi, odnosno u nepostojanju kulta bika u pojedinim ilirskim krajevima.
Ritualno klanje bika kao simbola plodnosti i u vezi sa kultom Velike Majke bilo je, dakle, vrlo staro u ovim krajevima, a sačuvalo se, u osnovi nepromijenjeno, sve do današnjeg dana na Balkanu i drugdje.


Bosanski mit o biku Turu


U publikaciji“ Prilozi za orijentalnu filologiju: Revue de philologie orientale“ iz 1980 godine navodi se tekst na stranici 311 sljedećeg sadržaja: „ 1933.godine sam od jedne siromašne starice, Puhalovke Alijaginice, koja je stanovala u Čebedžijama u Sarajevu, doslovce zabilježio ovo: „Srijedom se klanja podne i pokloni se: Ognju i Ognjevom Piru, Turu, Hadži Dedi, Hadži Kasapi, Sitoj Nefisi, Vejsil Karaniji, njegovim roditeljima i bratu Mevlanu“. Provjeravajući da li se ova tradicija i sada negdje održala, saznao sam od Mahmuda Traljića (rođenog 1918. U Sarajevu) da je on nabrajanje ovih imena slušao od sarajevske bule Fatime hanume Hajrićke, koja je umrla 1961.ili 1962.godine u 102 godini.

Kako Oganj, Ognjev Pir i Tur ili Tir ne spadaju u islamske nazive svetaca vrlo je očito da su ovi nazivi zapravo narodna imena ilirskih božanstava. Po mom mišljenju riječ je isključivo o dva božanstva tojest bogu sunca Oganj (vatra) ili Ognjev Pir (vladar vatre) i boginji mjeseca Tur ili Tir. Drugim riječima, to znači da se među bosanskim muslimanima našlo osoba koje su iako nesvjesno, još pred drugi svjetski rat, molili starim antičkim bogovima. Potvrdu tome lako je pronaći i u činjenici da su ova božanstva prezentirana u jednom kontekstu.
Da je Tur-Tir žensko božanstvo potvrđuje i izjava jednog od ispitanika Seida Traljića koji navodi žensko kultno ime Tirinica, kojem je, kao i Ognju, islamizacija izbrisala božanski karakter, ali se sačuvalo ime do kraja drugog svjetskog rata u molitvama, a molilo se, jer se smatralo svetim.
Bosanski narod je od davnina vjerovao kako zemlju na svojim leđima drži veliki bik koji se ponegdje naziva Garonja. Prema vjerovanju kada on pomakne uši negdje se dogodi potres a onog dana kada se cijelim tijelom zatrese desit će se kraj svijeta. Etnolog Gržetić naveo je kratko ali još preciznije vjerovanje koje možda na najbolji način otkriva ko se krije iza naziva bik Garonja, a ono glasi: „narod u Bosni i danas vjeruje kako zemlja počiva na Turu, te kad se on zatrese, da će se pojaviti zemljotres“. Znači, originalni naziv bika je Tur a ne bik Garonja kako se to navodi u sjeverozapadnoj Bosni.
Prema svemu napisanom vrlo lako je zaključiti da se iza Tura ili Tira (Tirinica) nalazi antička boginja Majka, koju su Sirijci prikazivali sa glavom bika. Ona je majka plodnosti, dakle zemlje, te je logično da je predstavljena kao bik koji drži zemlju. Vrlo je vjerovatno i da sama latinska riječ za bika - taurus potječe od imena Tur.
O raširenosti kulta Velike Majke u Bosni i Hercegovini govore i sljedeći toponimi kao što su Turovo (ispod Jahorine), Turić (Gradačac), Turići (Vlahovići kod Travnika, Lugovi kod Fojnice, Banovići, Visoko), Turija (Bihać, Konjic, Tuzla, Visoko, Srebrenica), Turjak (Bosanska Gradiška, Dobrun kod Višegrada) i Turjačani (Bosanska Gradiška).