Drevni obredi plodnosti

U etnografskim bilješkama sa početka dvadesetog vijeka mogu se pronaći opisi rituala podsticanja plodnosti, koji su se, kako je evidentno, potpuno izgubili u prvoj polovini prošlog vijeka, što dokazuje koliko dugo se uspio očuvati ilirski kult plodnosti, baziran na paganskim vjerovanjima, u našem narodu. U njima je naglašena uloga muškarca i žene, odnosno onoga što se u drevnom vještičarstvu/paganizmu nazivalo Veliki svećenik i Velika svećenica, koji su kroz seksualni odnos blagosiljali prirodu i prizivali njene sile.

Iako se dolaskom monoteizma znatno potisnula paganska vjera, ili bolje rečeno, religija prirode, to nije presudno označavalo i njen kraj, prvenstveno zbog toga što su paganski obredi bili sastavni dio poljoprivrede, odnosno kulta plodnosti, bez kojeg ljudi nisu mogli živjeti. Baš zato nastaje otpor prema nametnutoj religiji i stvara se njen poseban, paralelni oblik, kojeg danas poznajemo pod pojmom "narodna religija" baziran na paganskim vjerovanjima i običajima, čija starost datira od najranijeg vremena postojanja našeg naroda, tako da često ni sami etnolozi, i antropolozi ne mogu proniknuti u potpunosti u njihovo porijeklo i simboliku.



Najgore zlo koje se moglo desiti pojavom monoteizma, prvenstveno kršćanstva i islama, jeste nasilno udaljavanje čovjeka od prirode. No, to je zapravo i bio jedini način da Crkva, unatoč prisilnom pokrštavanju i demoniziranju svega paganskog, u značajnoj mjeri potisne religiju prirode, ili preciznije - marginalizira je. Međutim, i u takvom osakaćenom obliku, bez slobode i religijske ravnopravnosti muškarca i žene, kult plodnosti je nastavio egzistirati, a supstrat nekadašnjem Velikom svećeniku i Velikoj svećenici pronađen je u braku, odnosno muž i žena su mogli u intimi svog doma ili imanja, bez ikakve osude nastaviti sa ritualnom praksom podsticanja plodnosti i očuvanju samog života.

Rogovi boga Vidasusa

Paganizam se temelji na vjerovanju kako su muškarac i žena ravnopravni te da je prvo i najstarije božanstvo u ljudskoj povijesti bila Velika Majka, ona koja je podarila život svemu, a čije tragove obožavanja nailazimo još u neolitu. Muškarac i žena također označavaju dva spola bez kojih je nemoguć život u prirodi i čije tjelesno spajanje je ništa drugo nego sam blagoslov prirode. Zbog toga su simbol paganizma oduvijek bili simboli seksualnosti i plodnosti, posebno rogovi, zmija, štap, krug, etc.

Najpouzdaniji tragovi o ilirskom kultu plodnosti vidljivi su u pojedinim dijelovima bosanske ljubavne magije, usko vezane za stimulisanje fertilnosti, gdje se jasno uočava fokus na pojedine sile stvaranja. Primjetno je kako se u magijskoj praksi potencira nagost pri izvođenju rituala naročito ako se djevojka ili žena hvataju rukama za "rogove" kuće, odnosno strehu, i tom prilikom ponavljaju magijsku formulu. Dok izgovara zakletvu ona se čvrsto drži rukama za strehu, ili je pak trese, želeći na taj način privući pažnju nikog drugog nego li samog boga Vidasusa.

Rogovi su, kako je poznato, antički simbol plodnosti i moći ali i drevno obilježje mjesečeve boginje. Prema okultnoj definiciji krov predstavlja nebeski dio kuće, kao i krošnje drveća ( grede ili "rogovi" krova su izrađeni od drveta), dok je kućni prag usko povezan sa zemljom, njegova je funkcija da označava granicu između vanjskog i unutarnjeg svijeta, kroz koji se ulazi ili izlazi, i zbog toga u narodnoj religiji BiH on označava vaginu - "ne valja da djevojka sjedi na kućnom pragu jer će teško se poroditi", etc.

U ovoj kratkoj analizi nikako se ne smije ignorirati jedan iznimno bitan podatak koji se tiče samog opisa Vidasusa, boga plodnosti i prirode, čiji su statusni simboli bili veliki rogovi na glavi, te upravo ritualni postupak hvatanja za "rogove" ima u tome svoje objašnjenje. Nagost je, isto tako, jedna od ključnih sekvenci paganskih obreda plodnosti, gdje ne postoji lažni moral, već se slavi ljepota i seksualna moć ljudskog tijela. U sačuvanim reljefnim prikazima oko boga Vidasusa uvijek plešu nage djevojke (vile, nimfe) duge raspletene kose.

Postoji još sačuvanih podataka koji potvrđuju tezu kako je riječ o Vidasusu i ritualima posvećenim upravo njemu. Naime, da bi podčinila svojoj volji muškarca, prije svega muža, žena ga diskretno pogleda kroz prste svoje ruke i tri puta ponovi formulu sa naglašenim seksualnim prizvukom: "Ti svoje roge među moje noge!". Navedeni ritual je ništa drugo nego imitacija zavođenja Vidasusa od strane njegove pratilje boginje Tane, vjerovatno u nekom od obreda obnavljanja ciklusa plodnosti. Time bi se moglo konstatirati kako se sva ljubavna magija bazira na oponašanju drevnih sila prirode ili aludiranju na njihove božanske moći, a sve u cilju spajanja i harmoniziranja sa vječnim krugom plodnosti i života. Dokaz toga su i počeci svih magijski formula koji se uvijek temelje na aludiranju "kako ja...tako da.."

Penis

Koliko su seksualnost i plodnost bitne u ljudskoj povijesti, da bi se u njima ponekad i pretjerivalo, možda najbolje prezentuju primjeri antičkih bogova. Grčki bog Prijat, sin Dioniza i Afrodite, božanstvo sa iznimno velikim falusom, klasičan je simbol kulta obožavanja penisa koji se otrgnuo svakoj kontroli i razumu. Prije njega poznat je kult Pana, rimskog Silvana ili ilirskog Vidasusa, koji u svojoj osnovi slavi nesputanu seksualnost ali i naglašava važnost održavanja neprekidnog kontinuiteta plodnosti kao temeljne potrebe cijelog čovječanstva.


Prijat

Penis je u narodnoj religiji BiH upoređen sa štapom odnosno sa drvetom. U pojedinim obredima čaranja prilikom svadbe prijatelji mladoženje, ako se žele malo našaliti sa njim, znali su prve bračne noći tiho se prišunjati kući mladoženje i uz magijsku formulu naopako okrenuti neki štap koji se nalazio u dvorištu njegovog doma, nakon čega, prema predaji, on nije mogao postići erekciju uda.

Bosanski muškarac izuzetnu pažnju poklanja svom spolovilu, vjerovatno iz razloga što se u narodnom govoru on često naziva i „muška snaga“ a ponekad i „muka“, zbog tradicionalne opsesije muškarca svojim penisom. Falus osim što predstavlja plodnost on ima i naglašena profilaktička svojstva. Da je riječ o velikoj sili na čiji će spomen ustuknuti zlo demonstrira i sljedeći primjer iz ritualne prakse naših stravarki. Dok izlijeva rastopljeno olovo u vodu stravarka iz Velike Kladuše govori: „Bježi straha tjera te očeva sprava!“. Iza izraza „očeva sprava“ aludira se zapravo na penis. U egzorcističkoj formuli iz Tešnja navodi se sljedeće:

Mrk pas vodu gazi četirima nogama,
petog repa, šestog penisa
a sedmih muda.
Ni u mudima bisaga, ni u penisu štapa... ni na mom djetetu uroka!.

Iako prema narodnom vjerovanju vaginu i penis niko ne može ureći odnosno izazvati im bolest, jer su mjesta na tijelu koja drugi ne mogu vidjeti, muškarac posjeduje iskonski strah od svakog oblika seksualne nemoći. Na osnovu toga može se zaključiti kako identifikacija muškarca sa penisom često prelazi svaku normalnu formu i nerjetko postaje opsesija. U opisu magijske zaštite penisa muškarac odlazeći u wc, kako bi mokrio, držeći ud u ruci govori:

Moj penisu, ti si gazda od cijelog dvora,
niko tebi ne naudio.

Desi li se da neki muškarac postane impotentan on će poduzeti sve moguće načine da je povrati, pa makar se u tome morao poslužiti i magijskim receptima. U Visokom muškarac koji želi povratiti potenciju jede pečene vrabce pripremljene na riži.

Sukladno tome da plodnost predstavlja u najužem pojmu i sreću, koja se opet identificira sa samim životom, seksualno funkcionalan penis je za svakog muškarca izvor životne sreće i vitalnosti. Pogledavši ga kroz raširene prste ruke muškarac mu se obraća magijskom formulom:

Penisu moj, ja gledam kroz ove prste;
u tebe su male oči al' velike moći,
ti vidiš u danu kao i u noći,
da mi dadeš sreću i nikad ne susto
i uvijek mene sretna učinio.


Ono što je još interesantno jeste da ritualni pokret progledavanja kroz raširene prste je uobičajen i karakterističan za bosansku ljubavnu magiju, kada djevojka ili supruga raširi prste i kroz njih gleda u muškarca kojeg želi ili voli, prateći taj postupak nekom kratkom ljubavnom formulom. Na primjer, djevojka krišom gleda kroz prste desne ruke i tri puta ponovi formulu:

Milo gledaš N u mene,
biser nižeš,
za mnom dušu daješ,
elzalif amin veledalin amin.

Da bi muškarac generalno bio zadovoljan svojim penisom, osim dobre erekcije, teži se i ka obilnom svršavanju koje garantira u načelu i samu plodnost. No, osim što je sperma u narodnom govoru „sjeme života“, ona poput penisa ima profilaktična svojstva, posebno ona koja ga trebaju zaštititi od čarolija koje rade žene a naročito onih usmjereni ka spolnoj nemoći. Kada muškarac mastrubira i svrši on taj čin poprati sljedećom magijskom formulom:

Kako god sam ja svršio,
tako mi sreća drkala po svijetu,
i mene nikad žensko ne moglo začarati.

Bosansko-ilirska tradicija: četvrtak, sveti dan boga Vidasusa

„U jajačkom kotaru, u općini Sipovac, selu Vražići, postoji jedan narodni običaj, koji se drži za veliku svetinju. Taj se običaj sastoji u ovom: stanovnici sela Vražića, bez razlike vjeroispovijesti, muslimanii i kršćani, drže četvrtak kao najveći praznik. Oni, kada nastupi proljeće, pa sve dok se žito ne požanje, neće da rade četvrtkom nikakvih poljskih poslova, a taj običaj zovu „uvjet“. Kada i kojim je povodom narodni praznik posta, nijesam mogao doći u kraj, samo znam to, kako su mi Jajčani pričali, da narod misli, kada bi u taj dan radio u polju, onda neka se ne nada da će išta sa njive u kuću unijeti; dakle oni to čine u ime spasa zemaljskih proizvoda. Ta svetkovina traje od proljeća do žetve, a čim se žito požnje, prestaje i „uvjet“, pa onda narod radi kao i obično. Nije mi za čudo, što se kršćani drže tog običaja, jer u njih ima i drugih svetkovina, da im je zabranjeno raditi ma kakav posao, ali jest za muslimane, kojima je slobodno raditi i na sami Bajram, najveću njihovu svetkovinu, svakovrsne poslove. Kažu, da je bilo hodža, koji su nastojali iskorijeniti taj običaj. Ali sve zaludu jer „utamani prvo selo, pa onda običaje“. Jedan hodža, koji je prilično bio upoznat sa vjerom, znajući da se to nikako ne slaže sa šerijatom, upotrijebi sva sredstva, da to jednoć ukine, ali umalo ne nastrada, jer se na njega diže kuka i motika, pače bilo ih je i taki, koji odoše u Travnik tražiti fetvu od muftije, da im se taj običaj ne ukida. Pa zbilja i isposlovaše Vražićani takovu fetvu, po kojoj smiju i nadalje obdržavati taj svoj običaj. Od tada imaju seljaci sela Vražića mir i svetkuju svoj četvrtak.“

Četvrtak - dan boga Jupitera i Vidasusa

Opisani običaj "uvjet" predstavlja savršeno dobro očuvan segment naše ilirske tradicije, koja se sudeći po svemu, održala dugo, čak i nakon dolaska Osmanlije u BiH i pojavom islama. Ovaj ali i drugi slični tekstovi veoma dobro predočavaju kako se stanovništvo Bosne i Hercegovine, unatoč kršćanstvu i islamu, nikada u potpunosti nije odreklo svoje antičke religijske prakse i vjerovanja.
Zahvaljujući običaju "uvjet" ali i nekim drugim segmentima ilirske tradicije sačuvane do današnjih dana relativno je lako analizom rimsko-ilirske tradicija na prostoru BiH dokučiti povijesne činjenice i povezati ih u jednu cjelinu, kao u slučaju poštivanja četvrtka, dana posvećenog Jupiteru, te tako na što bolji način upoznati se sa našim precima. Ali, krenimo od početka.

 

Bosanski (ilirski) bog Vidasus

Vrhovni ilirski bog bilo je šumsko božanstvo koga su poštivali kao zaštitnika pastira, stada i šuma. Opisivan je kao muško stvorenje obraslo u gustu dlaku sa kozijim nogama i rogovima. Na natpisima uvijek nosi naziv Silvan, pošto je bio poistovjećivan s rimskim Silvanom, odnosno grčkim Panom, koji su imali isti izgled i funkciju. U Topuskom je pronađen jedan spomenik u kojem se ovaj bog naziva Vidasus, a njegova pratilja Thana. Njihovih spomenika se najviše pronašlo na području Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog polja, te u srednjoj Bosni. Vidasus se kod Ilira poštovao pod nekoliko imena: Magla, Cor, Messor, etc. Zanimljivo je da se isti skraćeni oblik (Cor...) dolazi jednom na spomenicima iz naših krajeva i uz Jupiterovo ime.

Kada su Iliri pali pod okupaciju Rimskog Carstva došlo je do romanizacije stanovništva što se odrazilo i na ilirsku religiju i nazive božanstava. Arheološka iskopavanja poduzeta u prošlosti, naročito tokom prošlog vijeka, otkrila su ostatke rimskih hramova i spomenike bogova za koje se smatra da su od kraja prvog stoljeća n.e.postali sve češći i prisutniji na teritoriju Bosne i Hercegovine, posebno Jupiteru, Neptunu, Liberu, Dijani, Asklipeju, etc.

Vidasus, koji je prema mišljenju nekih istraživača prvo ilirsko božanstvo, preimenovan je u  Silvan. No, njegova omiljenost među Ilirima, koju nisu ni Rimljani mogli uništiti, rezultiralo je relativno brzo time da je Vidasus/Silvan izjednačen sa Jupiterom, čime mu se priznalo neosporno pravo na ulogu vrhovnog božanstva. Ovime se još jednom dokazalo da je Vidasus bio božanstvo plodnosti ali i kiše, pošto bez vode ne može biti niti sjetve niti uroda.

Zanimljiv je natpis iz Kartage koji sadrži popis jednog kolegija, a posvećen je božanstvu koje nosi natpis: „Jupiter Hammon Barbarus Silvanus“. To bi značilo da se ovdje Silvan izjednačen sa vrhovnim libijskim bogom Amonom, a ovaj, pak, s rimskim Jupiterom. Potvrdu da se Silvan izjednačuje sa Jupiter Amonom imamo također na jednom natpisu iz Rima koji se završava sa: „Sacerdos dei Barbari Silvani“, pa se uzima da je to njegov epitet.

Jupiter je kod Rimljana bio vrhovno božanstvo, on je bog munja, groma i kiše. Kao Iuppiter Pluvius šalje kišu, koja oplođuje polja, te biva davateljem plodnosti /Liber/, a štiti posebno poljioprivredu, stočarstvo i mladež. Posvećen mu je četvrtak.

Bijeli četvrtak

Da nije riječ o izoliranom običaju dovoljno govori i podatak kako i u Cazinskoj krajini  nailazimo tragove o takozvanom kultu četvrtka koji je, kako vidimo, još iz ilirsko-rimskog perioda bio posvećen rimskom bogu oluja, groma i munja, sa čime korenspodira vjerovanje iz Velike Kladuše i Cazina da se četvrtak od proljeća nazivao "bijeli četvrtak" i u tom danu je bilo zabranjeno prati rublje, posebno ono bijele boje, sve dok ne započne košnja trave, a sve u strahu da nevrijeme ne uništi pšenicu i druge poljoprivredne kulture. Iza epiteta bijeli četvrtak krije se simbolika bijele boje koja označava sveto ili svetost, tako da je "bijeli četvrtak" isto što i "sveti četvrtak".

Ilirska mitologija: VIDASUS

Vidasus je bog šuma i prirode, a zajedno sa boginjom Tanom božanstvo plodnosti. Štovao se pod različitim imenima, negdje kao Vidasus, drugdje kao Magla (enus?), ili pak Cor.., Messor i slično.  Ovo ime Cor neobično podsjeća na keltskog boga Cernunnosa koji je imao identičan opis. Isto tako, pretpostavlja se da je sa ovim ilirskim božanstvom u vezi i poznato ime Grabovius (otkud potječe i naša ilirska riječ grab), koje se javlja na takozvanim iguvinskim pločama iz Umbrije u Italiji. S obzirom što se na istom spomeniku navodi i Japuzkum (Japudiscum) nomen - kao neprijatelj Umbra - zaključuje se da bi Umbri preuzeli ime Grabovius (ovaj epitet dolazi uz ime Jupiter, kao i uz ono Marsa i Vovionusa) od Japoda.

Smatra se da je Vidasus, ili romanizirani Silvan, bio vrhovni ilirski bog u predrimsko doba, a tu funkciju je zadržao i nakon toga. Rimljani su ga prihvatili i izjednačili sa grčkim Panom zaštitnikom šuma, stada i prirode i pratiocem u lovu. Likovne predstave ilirskog Vidasusa prikazuju ga kao biće koje je pola jarac a pola čovjek. Vidasus je slavljen početkom svjetle polovine godine, krajem aprila i početkom maja.

                                    Iz kulta o bogu Vidasusu potječe i legenda o vukodlaku.

Vile i vilenjaci

Vile su mlade i lijepe djevojke sa dugom zlatnom kosom. Vjerovanje u njih seže sve do ilirskih vremena kada su naši preci obožavali boga šuma i planina Vidasusa u čijem su se društvu redovito nalazile vile. One imaju nadnaravnu ljepotu i umiljat glas. Žive po velikim šumama i oko jezera, lete po drveću i vole igrati noću kolo po zelenoj travi. Tom prilikom obično pjevaju neku od svojih mnogobrojnih pjesmica čije riječi upozoravaju ljude na neku opasnost. U narodu se vjeruje da će ono dijete koje vila nahrani svojim mlijekom postati veliki junak, o čemu najbolje kazuje legenda o Muji Hrnjici.

Ako ih ljudi povrijede na bilo koji način, slučajno ili namjerno, vile će se istog trena osvetiti tako što će tu osobu učiniti psihički poremećenom. Vila su se naročito u prošlosti plašile majke. Prema turskoj narodnoj predaji koja se udomaćila među bosanskim narodom ljudi su u davnoj prošlosti ukrali prvo vilinsko dijete i od tada im se vile svete tako što za odmazdu kradu ljudsku djecu ili ih zamjene sa svojom. Iz tog razloga su bosanske žene svaki put kada bi morale napustiti malo dijete zbog obavljanja nekog posla u njegovu kolijevku, pored nogu, ostavljale neki metalni predmet poput kašike kako bi spriječile vile da joj ukradu dijete.

U Bosni i Hercegovini najpoznatije su Bosanska vila, Gorska vila i kraljica vila Zlatna. Za Zlatnu se vjerovalo da je gospodarica šume i vode. Predaja navodi kako je svaku večer vila Zlatna u pratnji drugih vila dolazila na rijeku da se kupa a nakon toga bi na nekom brežuljku cijelu noć igrale kolo i pjevale. Bosanci vjeruju da vile mogu sanjati samo dobre i plemenite osobe.

Osim vila postoje i muški pripadnici ovih mitološki bića koji se nazivaju vilenjaci. Najpoznatiji od njih je Ušušur. Prema legendi iz Doboja Ušušur se zaljubio u jednu djevojku koja se udala za drugoga. Očajan i bijesan zbog toga Ušušur je upotrijebio svoje magične moći kako bi natjerao djevojku da se utopi u rijeci. Shvativši kakvo je zlo uradio u očaju se bacio u vodu za djevojkom ali nijese mogao utopiti jer je besmrtan. Zbog toga sam sebe osudi na kaznu i zaveza se željeznim lancima za dno rijeke koja mu od tada postade dom. U narodu se Ušušur opisiva kao zeleni čovjek, sav čupav i obrastao u mahovinu.

U bosanskom narodu naziv vukodlak se često koristi za vampira, iako je riječ o dva različita mitološka bića. Prema legendi, vukodlak postaje zao čovjek kojeg opsjedne demon pa se onda onda pretvori u dlakavo noćno čudovište koje ubija stoku, najviše ovce, a ponekad napadne i čovjeka. Korjen vjerovanja u vukodlaka seže daleko u prošlost, u vrijeme kada su Bosnu naseljavali naši preci Iliri koji su obožavali boga šuma i planina Vidasusa kojeg legende opisuju kao muškarca čije tijelo u potpunosti prekriva gusta dlaka.
Čovjek može postati vukodlak isključivo zbog intervencije nekog demona ili uz pomoć magijskih rituala. U Trebinju se, prema etnološkim podacima, desio na kraju 19.vijeka slučaj likantropije, žena koja je praktikovala obred preobrazbe bila je vještica i vladala je tajnim paganskim znanjima transformacije. Svaki put kada se htjela preobraziti u vukodlaka uzimala je uže i od njega napravila krug na zemlji. Potom bi skinula svu odjeću sa sebe i stavila je u sredinu tog kruga. Zatim bi napravila tri puta kolut naprijed, tvoreći tako krug svojim tijelom, i u međuvremenu pretvorila se u velikog vuka. Isti postupak je ponavljala kada bi se htjela vratiti u ljudski oblik. Ovaj slučaj bi, poput mnogih drugih, ostao nezabilježen da ta ista vještica u obličju vukodlaka nije nekom begu poklala 40 ovaca pa je on slučaj prijavio lokalnoj vlasti koja je provela istragu i otkrila krivca te način na koji se krivično djelo odigralo.

Bošnjačke vještice su umijele prizivati smrtonosnu moć vukodlaka tako što bi otišle na groblje ponavljajući formulu: "Adali ada da sačuva mene!" pa bi žmireći sjele pored nekog groba, uzele jednu šaku zemlje sa groba i odnijele je kući. Tu bi zemlju čuvale dok ne bi neko od njihovih neprijatelja umro pa bi je tajno podmetnule na njegova ulazna vrata bas u trenutku dok bi mrtvaca iznosili iz kuce. To su činile u namjeri da ubrzo opet neko umre u toj kući.

Vile

Vile su najkraće rečeno antički duhovi prirode ili personifikacija njenih snaga. O njima su znali još stari Iliri, Rimljani, Grci... Vjerovanje u vile nailazimo duž cijele Europe ali i Bliskog istoka. U Iranu i Turskoj vile se nazivaju periler i imaju identične funkcije i opise kao i u europskoj tradiciji. Opisuju se kao vječito mlade djevojke, izvanredne ljepote, sa dugom crvenom ili zlatnom kosom. Veliki dio vila posjeduje i krila.

Prema bosanskoj mitologiji vile se rađaju iz rose koja pada po lišću velikog stabla koje raste na tajanstvenom, nepoznatom brdu. Posjeduju magijske moći koje mogu upotrebljavati za dobre i loše svrhe o čemu svjedoče brojni događaji opjevani u narodnim pjesmama gdje se opisuje kako su vile pojedinim junacima poput Alije Đerzeleza, Muje Hrnjice ili Halila postajale majke, sestre ili ljubavnice. Ako bi se prema budućem velikom ratniku ponijela majčinski vila bi ga darovala velikom fizičkom snagom i inteligencijom a ukoliko je taj odnos bio sličan odnosu brata i sestre tada bi mu liječila svaku ranu zadobijenu u bitkama čarolijama i ljekovitim biljkama ili ga obavještavala o planovima neprijatelja. U slučaju da se vila zaljubi u junaka onda bi mu postajala ljubavnicom i majkom budućeg djeteta koje bi nakon porođaja ostavljala ocu i vraćala se svojim sestrama vilama u prirodu.

Upravo ovo vjerovanje o ostavljenoj vilinskoj djeci rezultiralo je nastankom jedne humane prakse zbrinjavanja siročadi koja je spasila od sigurne smrti na hiljade ostavljene djece u najranijoj životnoj dobi. Naime, bosanski narod je vjerovao kako su ostavljena djeca nakon porođaja zapravo dijete neke vile te su ga vrlo rado usvajali i odgajali kao svoje vlastito. Vjerovalo se da ta djeca donose sreću i blagostanje familiji koja je od tada pod zaštitom vile. Kako u prošlim vijekovima u BiH nije bilo sirotišta ili neke druge državne ustanove koja bi preuzela brigu o napuštenoj djeci ovo vjerovanje je uvelike pomoglo u zbrinjavanju mnoge siročadi koje su neodgovorni roditelji ostavljali u šumi ili na ulici.

Kako smo već rekli vile su se posebno interesovale za bosanske junake, pomagale im u borbi, liječile im rane, tugovale za njima, postajale im ljubavnice i majke njihove djece a nekada i sestre. No, iz prethodnog dijela teksta vidimo da vile nisu isključivo pomagale samo narodnim junacima već i običnim ljudima, posebno djeci. Njihova se pomoć izuzetno cjenila kod naroda o čemu svjedoče i mnoge epske pjesme poput one iz Jablanice pod naslovom „Halil traži Mujinog konja Đogata“ u kojoj je od 347 stihova 41 stih posvećen vilinom sudjelovanju u ulozi pomoćnice. Njihova specijalnost osim magije jeste i liječenje biljem. Smatra se da su većinu znanja o ljekovitim svojstvima biljaka ljudi stekli zahvaljujući intervenciji upravo ovih bića. U jednoj pjesmi se govori kako majka Omera Hrnjice po savjetu vile nalazi biljku kunicu (Achillea millefolium L.) i cijedi njen sok iznad rane svog sina i zamotava je platnom.

„I sok cidi iz kunice trave,

Sok uliva, rane zamotava.“

U narodnim pjesmama ranjenog Muju Hrnjicu liječe vile koje žive u planinama i šumama. Osim na taj način vile u namjeri da pomognu najvećem bosanskom junaku izvode različite čarolije poput one da njegov konj Đogat dobije krila i pobjedi u svakoj utrci.

Vile najčešće obitavaju po planinama i velikim šumama te oko jezera. Najviše vremena provode u letenju sa drveta na drvo, kupanju, češljanju kose i igranju kola. Kosa u kojoj leži sva vilina moć dosta puta se prema narodnim pričama pokazala velikom opasnošću za samu vilu jer se znalo dogoditi da joj se ona zapetlja u neki grm te da ona tako svojom nespretnošću postajala lak plijen za slučajnog prolaznika. Navodno, ko bi god pomogao vili da iščupa kosu iz grma mogao je od vile tražiti da mu pomogne u nečem ili čak postane supruga. Niti jednu želju nije smjela odbiti. Vile, posebno one koje obitavaju po planinama i šumama, su jako zaljubljive naravi. Postoji na desetine priča u kojima se neka vila zaljubila u određenog muškarca te ga kindapovala i sa njim živjela po nekoliko godina u nekoj šumi ili pećini.

Za razliku od njih vodene vile su neprijateljski raspoložene prema ljudima. One obitavaju pored izvora, rijeka, jezera ili mora. Skoro svo vrijeme provode u kupanju i zabavljaju se tako da svojom pjesmom opčine onog koga žele udaviti u vodi. Zbog toga narod je svaki put kada bi se noću približio rijeci ili potoku sa sobom nosio nekoliko žeravica sa ognjišta kako bi se na taj način zaštitio od njih.

U pojedinim narodnim pričama Mujo Hrnjica i Alija Đerzelez su braća mada to u stvarnom životu nisu bili. Pretpostavka je da se ideja za pojmom braće upravo stvorila na informaciji kako je obojicu velikih bosanskih junaka svojim mlijekom nahranila vila pa se zbog toga postala „braća po mlijeku“. Prema bosanskom vjerovanju ukoliko majka izgubi mlijeko pa druga žena podoji njeno dijete ta žena se smatra njegovom drugom majkom ili „majkom po mlijeku“ i tom djetetu i djeci te žene zabranjeno je da između sebe sklope brak.

U narodnoj pjesmi o Muji i Aliji navodi se kako su oni išli u lov te nakon njega sjeli pored jezera da se odmore i na kraju zaspali. Za to vrijeme posmatrale su ih tri bijele vile ljute zbog toga što su ubili nekoliko ptica. Najstarija od njih ponudi drugim dvjema stotinu dukata koja uspije zavaditi Muju i Aliju. Najmlađa vila pojavi se pored zaspalog Muje i zaplače. Njen plač probudi Muju koji pored sebe ugleda predivnu mladu djevojku. On odmah probudi brata Aliju koji umjesto jedne vidi dvije djevojke i ljutito govori kako nije pošteno da on ima tako dvije krasne djevojke a on niti jednu. Tu se posvadiše te Mujo izvuče nož i probode brata. Zatim djevojku vilu postavi na bratova konja a on sjede na svog i krenuše kući. Putem Mujo ugleda crnu vranu bez desnog krila pa je začuđeno upita kako ona živi bez desnog krila na što mu ona odgovori da živi kao brat koji brata nema. Te riječi ražalostiše Muju i on se pokaja što je ranio brata a djevojka vila mu reče da se brzo vrate jer ona je nekada liječila bolesne pa će tako izlječiti i Aliju. No, kada se vratiše brat već bude mrtav te se Mujo od velike tuge sam kazni smrću.

Međutim ni vodene vile nisu nedodirljive te im im njihova vječita potreba za kupanjem može dovesti u opasnu situaciju. Naime, ukoliko ih neki muškarac opazi dok se kupaju može se tiho prišunjati i ukrasti nekoj od njih odjeću. Po vjerovanju vila čiju odjeću muškarac ukrade mora se udati za njega. U etnografskim knjigama ostalo si zabilježeni slučajevi kako su se vile redovito sastajale na Vilenici u selu Seoce pored Visokog. Navodno su pojedini mladići uspjeli ukrasti njihovu odjeću te su se neke vile i udale za njih. Pošto su one besmrtne nakon smrti muža vila bi postajala slobodna i vraćala bi se u prirodu.

Sva vilina moć nalazi se u njenoj kosi koju one njeguju do savršenstva. Dok se češljaju vile pjevaju i tom prilikom izgovaraju zagonetne stihove u kojima se krije puno mudrosti. Kosu koja im otpadne prilikom češljanja obavijaju oko paprati (Pteridophyta). Naročito vole noću obilaziti konje sa bujnom grivom i plesti im sitne pletenice koje teško koji čovjek da može rasplesti. Takvi konji smatrali su se posebnim jer su ih dodirivale vile.

Ukoliko se vile naročito brinu za nekog čovjeka, to znači da ovaj u sebi nosi neku dublju vezu sa njihovim svijetom. Takve će se osobe isticati u životu prosvjetiteljskom mudrošću. Biti miljenik vila, tojest ako je plemenit i dopadne im se, znači imati sposobnost čuti njihovu pjesmu ili čak razaznati njihove zagonentne stihove u glasanju vjetra. Takav čovjek cjenit će istinu jer su mnoge vile čuvari istine i tjeraju laž. Međutim, desi li se susret vile i nekog zlonamjernog čovjeka onda ta osoba riskira da psihički oboli.