Penis

Koliko su seksualnost i plodnost bitne u ljudskoj povijesti, da bi se u njima ponekad i pretjerivalo, možda najbolje prezentuju primjeri antičkih bogova. Grčki bog Prijat, sin Dioniza i Afrodite, božanstvo sa iznimno velikim falusom, klasičan je simbol kulta obožavanja penisa koji se otrgnuo svakoj kontroli i razumu. Prije njega poznat je kult Pana, rimskog Silvana ili ilirskog Vidasusa, koji u svojoj osnovi slavi nesputanu seksualnost ali i naglašava važnost održavanja neprekidnog kontinuiteta plodnosti kao temeljne potrebe cijelog čovječanstva.


Prijat

Penis je u narodnoj religiji BiH upoređen sa štapom odnosno sa drvetom. U pojedinim obredima čaranja prilikom svadbe prijatelji mladoženje, ako se žele malo našaliti sa njim, znali su prve bračne noći tiho se prišunjati kući mladoženje i uz magijsku formulu naopako okrenuti neki štap koji se nalazio u dvorištu njegovog doma, nakon čega, prema predaji, on nije mogao postići erekciju uda.

Bosanski muškarac izuzetnu pažnju poklanja svom spolovilu, vjerovatno iz razloga što se u narodnom govoru on često naziva i „muška snaga“ a ponekad i „muka“, zbog tradicionalne opsesije muškarca svojim penisom. Falus osim što predstavlja plodnost on ima i naglašena profilaktička svojstva. Da je riječ o velikoj sili na čiji će spomen ustuknuti zlo demonstrira i sljedeći primjer iz ritualne prakse naših stravarki. Dok izlijeva rastopljeno olovo u vodu stravarka iz Velike Kladuše govori: „Bježi straha tjera te očeva sprava!“. Iza izraza „očeva sprava“ aludira se zapravo na penis. U egzorcističkoj formuli iz Tešnja navodi se sljedeće:

Mrk pas vodu gazi četirima nogama,
petog repa, šestog penisa
a sedmih muda.
Ni u mudima bisaga, ni u penisu štapa... ni na mom djetetu uroka!.

Iako prema narodnom vjerovanju vaginu i penis niko ne može ureći odnosno izazvati im bolest, jer su mjesta na tijelu koja drugi ne mogu vidjeti, muškarac posjeduje iskonski strah od svakog oblika seksualne nemoći. Na osnovu toga može se zaključiti kako identifikacija muškarca sa penisom često prelazi svaku normalnu formu i nerjetko postaje opsesija. U opisu magijske zaštite penisa muškarac odlazeći u wc, kako bi mokrio, držeći ud u ruci govori:

Moj penisu, ti si gazda od cijelog dvora,
niko tebi ne naudio.

Desi li se da neki muškarac postane impotentan on će poduzeti sve moguće načine da je povrati, pa makar se u tome morao poslužiti i magijskim receptima. U Visokom muškarac koji želi povratiti potenciju jede pečene vrabce pripremljene na riži.

Sukladno tome da plodnost predstavlja u najužem pojmu i sreću, koja se opet identificira sa samim životom, seksualno funkcionalan penis je za svakog muškarca izvor životne sreće i vitalnosti. Pogledavši ga kroz raširene prste ruke muškarac mu se obraća magijskom formulom:

Penisu moj, ja gledam kroz ove prste;
u tebe su male oči al' velike moći,
ti vidiš u danu kao i u noći,
da mi dadeš sreću i nikad ne susto
i uvijek mene sretna učinio.


Ono što je još interesantno jeste da ritualni pokret progledavanja kroz raširene prste je uobičajen i karakterističan za bosansku ljubavnu magiju, kada djevojka ili supruga raširi prste i kroz njih gleda u muškarca kojeg želi ili voli, prateći taj postupak nekom kratkom ljubavnom formulom. Na primjer, djevojka krišom gleda kroz prste desne ruke i tri puta ponovi formulu:

Milo gledaš N u mene,
biser nižeš,
za mnom dušu daješ,
elzalif amin veledalin amin.

Da bi muškarac generalno bio zadovoljan svojim penisom, osim dobre erekcije, teži se i ka obilnom svršavanju koje garantira u načelu i samu plodnost. No, osim što je sperma u narodnom govoru „sjeme života“, ona poput penisa ima profilaktična svojstva, posebno ona koja ga trebaju zaštititi od čarolija koje rade žene a naročito onih usmjereni ka spolnoj nemoći. Kada muškarac mastrubira i svrši on taj čin poprati sljedećom magijskom formulom:

Kako god sam ja svršio,
tako mi sreća drkala po svijetu,
i mene nikad žensko ne moglo začarati.

Bosansko-ilirska tradicija: četvrtak, sveti dan boga Vidasusa

„U jajačkom kotaru, u općini Sipovac, selu Vražići, postoji jedan narodni običaj, koji se drži za veliku svetinju. Taj se običaj sastoji u ovom: stanovnici sela Vražića, bez razlike vjeroispovijesti, muslimanii i kršćani, drže četvrtak kao najveći praznik. Oni, kada nastupi proljeće, pa sve dok se žito ne požanje, neće da rade četvrtkom nikakvih poljskih poslova, a taj običaj zovu „uvjet“. Kada i kojim je povodom narodni praznik posta, nijesam mogao doći u kraj, samo znam to, kako su mi Jajčani pričali, da narod misli, kada bi u taj dan radio u polju, onda neka se ne nada da će išta sa njive u kuću unijeti; dakle oni to čine u ime spasa zemaljskih proizvoda. Ta svetkovina traje od proljeća do žetve, a čim se žito požnje, prestaje i „uvjet“, pa onda narod radi kao i obično. Nije mi za čudo, što se kršćani drže tog običaja, jer u njih ima i drugih svetkovina, da im je zabranjeno raditi ma kakav posao, ali jest za muslimane, kojima je slobodno raditi i na sami Bajram, najveću njihovu svetkovinu, svakovrsne poslove. Kažu, da je bilo hodža, koji su nastojali iskorijeniti taj običaj. Ali sve zaludu jer „utamani prvo selo, pa onda običaje“. Jedan hodža, koji je prilično bio upoznat sa vjerom, znajući da se to nikako ne slaže sa šerijatom, upotrijebi sva sredstva, da to jednoć ukine, ali umalo ne nastrada, jer se na njega diže kuka i motika, pače bilo ih je i taki, koji odoše u Travnik tražiti fetvu od muftije, da im se taj običaj ne ukida. Pa zbilja i isposlovaše Vražićani takovu fetvu, po kojoj smiju i nadalje obdržavati taj svoj običaj. Od tada imaju seljaci sela Vražića mir i svetkuju svoj četvrtak.“

Četvrtak - dan boga Jupitera i Vidasusa

Opisani običaj "uvjet" predstavlja savršeno dobro očuvan segment naše ilirske tradicije, koja se sudeći po svemu, održala dugo, čak i nakon dolaska Osmanlije u BiH i pojavom islama. Ovaj ali i drugi slični tekstovi veoma dobro predočavaju kako se stanovništvo Bosne i Hercegovine, unatoč kršćanstvu i islamu, nikada u potpunosti nije odreklo svoje antičke religijske prakse i vjerovanja.
Zahvaljujući običaju "uvjet" ali i nekim drugim segmentima ilirske tradicije sačuvane do današnjih dana relativno je lako analizom rimsko-ilirske tradicija na prostoru BiH dokučiti povijesne činjenice i povezati ih u jednu cjelinu, kao u slučaju poštivanja četvrtka, dana posvećenog Jupiteru, te tako na što bolji način upoznati se sa našim precima. Ali, krenimo od početka.

 

Bosanski (ilirski) bog Vidasus

Vrhovni ilirski bog bilo je šumsko božanstvo koga su poštivali kao zaštitnika pastira, stada i šuma. Opisivan je kao muško stvorenje obraslo u gustu dlaku sa kozijim nogama i rogovima. Na natpisima uvijek nosi naziv Silvan, pošto je bio poistovjećivan s rimskim Silvanom, odnosno grčkim Panom, koji su imali isti izgled i funkciju. U Topuskom je pronađen jedan spomenik u kojem se ovaj bog naziva Vidasus, a njegova pratilja Thana. Njihovih spomenika se najviše pronašlo na području Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog polja, te u srednjoj Bosni. Vidasus se kod Ilira poštovao pod nekoliko imena: Magla, Cor, Messor, etc. Zanimljivo je da se isti skraćeni oblik (Cor...) dolazi jednom na spomenicima iz naših krajeva i uz Jupiterovo ime.

Kada su Iliri pali pod okupaciju Rimskog Carstva došlo je do romanizacije stanovništva što se odrazilo i na ilirsku religiju i nazive božanstava. Arheološka iskopavanja poduzeta u prošlosti, naročito tokom prošlog vijeka, otkrila su ostatke rimskih hramova i spomenike bogova za koje se smatra da su od kraja prvog stoljeća n.e.postali sve češći i prisutniji na teritoriju Bosne i Hercegovine, posebno Jupiteru, Neptunu, Liberu, Dijani, Asklipeju, etc.

Vidasus, koji je prema mišljenju nekih istraživača prvo ilirsko božanstvo, preimenovan je u  Silvan. No, njegova omiljenost među Ilirima, koju nisu ni Rimljani mogli uništiti, rezultiralo je relativno brzo time da je Vidasus/Silvan izjednačen sa Jupiterom, čime mu se priznalo neosporno pravo na ulogu vrhovnog božanstva. Ovime se još jednom dokazalo da je Vidasus bio božanstvo plodnosti ali i kiše, pošto bez vode ne može biti niti sjetve niti uroda.

Zanimljiv je natpis iz Kartage koji sadrži popis jednog kolegija, a posvećen je božanstvu koje nosi natpis: „Jupiter Hammon Barbarus Silvanus“. To bi značilo da se ovdje Silvan izjednačen sa vrhovnim libijskim bogom Amonom, a ovaj, pak, s rimskim Jupiterom. Potvrdu da se Silvan izjednačuje sa Jupiter Amonom imamo također na jednom natpisu iz Rima koji se završava sa: „Sacerdos dei Barbari Silvani“, pa se uzima da je to njegov epitet.

Jupiter je kod Rimljana bio vrhovno božanstvo, on je bog munja, groma i kiše. Kao Iuppiter Pluvius šalje kišu, koja oplođuje polja, te biva davateljem plodnosti /Liber/, a štiti posebno poljioprivredu, stočarstvo i mladež. Posvećen mu je četvrtak.

Bijeli četvrtak

Da nije riječ o izoliranom običaju dovoljno govori i podatak kako i u Cazinskoj krajini  nailazimo tragove o takozvanom kultu četvrtka koji je, kako vidimo, još iz ilirsko-rimskog perioda bio posvećen rimskom bogu oluja, groma i munja, sa čime korenspodira vjerovanje iz Velike Kladuše i Cazina da se četvrtak od proljeća nazivao "bijeli četvrtak" i u tom danu je bilo zabranjeno prati rublje, posebno ono bijele boje, sve dok ne započne košnja trave, a sve u strahu da nevrijeme ne uništi pšenicu i druge poljoprivredne kulture. Iza epiteta bijeli četvrtak krije se simbolika bijele boje koja označava sveto ili svetost, tako da je "bijeli četvrtak" isto što i "sveti četvrtak".