Penis

 

The importance of sexuality and fertility in human history, almost to the point of exaggeration, is perhaps best presented by the examples of ancient gods. Greek god Priapus, son of Dionysus and Aphrodite, a deity with an extremely large phallus, is the classic symbol of the cult of penis worship which is out of control and sense. Before him the cult of Pan was known, Roman Silvanus or the Illyrian Vidasus, which in its essence celebrates unrestrained sexuality but also emphasises the importance of maintaining uninterrupted continuity of fertility as the basic need of all humanity.


Priapus

In folk religion of BiH the penis was compared to a stick i.e. wood. In certain magical rituals during a friends marriage, a joke was usually done by his friends who would quietly sneak upon the grooms house and uttering a magical formula overturn a wooden stick inside his yard, and according to stories the groom would be unable to achieve an erection.

Bosnian men pay special attention to their penis, probably because the folk name for it is usually "male strength" and sometimes "anguish", because of the traditional obsession of men with their penis. Besides indicating strength, the phallus has pronounced prophylactic characteristics. That we are talking about a great force which will chase away all evil when uttered is demonstrated by the following example from the ritual practice of our stravarke. While pouring molten lead into water stravarka from Velika Kladuša utters:

Fear be gone, you are chased by the father's thing!

With the phrase "father's thing" one alludes to penis. In the exorcist formula from Tešanj the following is mentioned:

A dark dog crosses the water with four legs,
fifth tail,
sixth penis and seventh testicles.
No saddlebag in the testicles
nor a stick in the penis....
nor spells on my child!

Though, according to folk belief, there is no way that someone can cast a spell on the genitalia nor cause a disease since they are parts of the body that no one can see, men have a primal fear from all forms of sexual powerlessness. Based on this we can conclude that identification of men with the penis often crosses all normal forms and often becomes an obsession. In the description of the magical protection of the penis, the man holds his penis while going to the bathroom and utters:

My penis,
you are the boss of the entire castle (estate),
may no one hurt you.

If a man becomes impotent he will undertake all necessary things to bring it back, even if he has to use magical recipes. In Visoko a man wishing to restore his potency would eat roasted sparrows with rice.

In accordance with fertility represents happiness in the narrowest sense, which is then again identified with life itself, sexually functional penis is a source of life happiness and vitality for every man. Looking at him through spread out fingers the man talks to him with a magical formula:

My penis, I'm looking at you through my fingers;
you have small eyes but great powers,
you see in the darkness as you do in light,
please give me luck
and may you never grow tired
and may you always make me happy.

Another interesting thing is that the ritual of looking through the fingers is typical and characteristic of Bosnian love magic, for example when a girl or wife spreads her finger and looks through them at the man she desires or loves, followed by a small love formula. A woman would secretly look through the fingers of her right hand and would repeat this formula three times:

You look at me (the name of the man) lovingly,
string pearls,
give your soul for me,
elzalif amin veledalin amin.

For a man to be generally happy with his penis, besides a good erection one strives for plentiful sperm which in itself guarantees fertility itself. But, besides the fact that sperm is among the folk known as "seed of life", it too has prophylactic powers like the penis, especially ones which need to protect him from spells which women perform against his sexual powers. When a man masturbates and finishes, he would follow the act by this magical formula:

As I had come,
so too may my luck masturbate (walk, go) across the world,
and never let a female put a spell on me.

Bosansko-ilirska tradicija: četvrtak, sveti dan boga Vidasusa

„U jajačkom kotaru, u općini Sipovac, selu Vražići, postoji jedan narodni običaj, koji se drži za veliku svetinju. Taj se običaj sastoji u ovom: stanovnici sela Vražića, bez razlike vjeroispovijesti, muslimanii i kršćani, drže četvrtak kao najveći praznik. Oni, kada nastupi proljeće, pa sve dok se žito ne požanje, neće da rade četvrtkom nikakvih poljskih poslova, a taj običaj zovu „uvjet“. Kada i kojim je povodom narodni praznik posta, nijesam mogao doći u kraj, samo znam to, kako su mi Jajčani pričali, da narod misli, kada bi u taj dan radio u polju, onda neka se ne nada da će išta sa njive u kuću unijeti; dakle oni to čine u ime spasa zemaljskih proizvoda. Ta svetkovina traje od proljeća do žetve, a čim se žito požnje, prestaje i „uvjet“, pa onda narod radi kao i obično. Nije mi za čudo, što se kršćani drže tog običaja, jer u njih ima i drugih svetkovina, da im je zabranjeno raditi ma kakav posao, ali jest za muslimane, kojima je slobodno raditi i na sami Bajram, najveću njihovu svetkovinu, svakovrsne poslove. Kažu, da je bilo hodža, koji su nastojali iskorijeniti taj običaj. Ali sve zaludu jer „utamani prvo selo, pa onda običaje“. Jedan hodža, koji je prilično bio upoznat sa vjerom, znajući da se to nikako ne slaže sa šerijatom, upotrijebi sva sredstva, da to jednoć ukine, ali umalo ne nastrada, jer se na njega diže kuka i motika, pače bilo ih je i taki, koji odoše u Travnik tražiti fetvu od muftije, da im se taj običaj ne ukida. Pa zbilja i isposlovaše Vražićani takovu fetvu, po kojoj smiju i nadalje obdržavati taj svoj običaj. Od tada imaju seljaci sela Vražića mir i svetkuju svoj četvrtak.“

Četvrtak - dan boga Jupitera i Vidasusa

Opisani običaj "uvjet" predstavlja savršeno dobro očuvan segment naše ilirske tradicije, koja se sudeći po svemu, održala dugo, čak i nakon dolaska Osmanlije u BiH i pojavom islama. Ovaj ali i drugi slični tekstovi veoma dobro predočavaju kako se stanovništvo Bosne i Hercegovine, unatoč kršćanstvu i islamu, nikada u potpunosti nije odreklo svoje antičke religijske prakse i vjerovanja.
Zahvaljujući običaju "uvjet" ali i nekim drugim segmentima ilirske tradicije sačuvane do današnjih dana relativno je lako analizom rimsko-ilirske tradicija na prostoru BiH dokučiti povijesne činjenice i povezati ih u jednu cjelinu, kao u slučaju poštivanja četvrtka, dana posvećenog Jupiteru, te tako na što bolji način upoznati se sa našim precima. Ali, krenimo od početka.

 

Bosanski (ilirski) bog Vidasus

Vrhovni ilirski bog bilo je šumsko božanstvo koga su poštivali kao zaštitnika pastira, stada i šuma. Opisivan je kao muško stvorenje obraslo u gustu dlaku sa kozijim nogama i rogovima. Na natpisima uvijek nosi naziv Silvan, pošto je bio poistovjećivan s rimskim Silvanom, odnosno grčkim Panom, koji su imali isti izgled i funkciju. U Topuskom je pronađen jedan spomenik u kojem se ovaj bog naziva Vidasus, a njegova pratilja Thana. Njihovih spomenika se najviše pronašlo na području Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog polja, te u srednjoj Bosni. Vidasus se kod Ilira poštovao pod nekoliko imena: Magla, Cor, Messor, etc. Zanimljivo je da se isti skraćeni oblik (Cor...) dolazi jednom na spomenicima iz naših krajeva i uz Jupiterovo ime.

Kada su Iliri pali pod okupaciju Rimskog Carstva došlo je do romanizacije stanovništva što se odrazilo i na ilirsku religiju i nazive božanstava. Arheološka iskopavanja poduzeta u prošlosti, naročito tokom prošlog vijeka, otkrila su ostatke rimskih hramova i spomenike bogova za koje se smatra da su od kraja prvog stoljeća n.e.postali sve češći i prisutniji na teritoriju Bosne i Hercegovine, posebno Jupiteru, Neptunu, Liberu, Dijani, Asklipeju, etc.

Vidasus, koji je prema mišljenju nekih istraživača prvo ilirsko božanstvo, preimenovan je u  Silvan. No, njegova omiljenost među Ilirima, koju nisu ni Rimljani mogli uništiti, rezultiralo je relativno brzo time da je Vidasus/Silvan izjednačen sa Jupiterom, čime mu se priznalo neosporno pravo na ulogu vrhovnog božanstva. Ovime se još jednom dokazalo da je Vidasus bio božanstvo plodnosti ali i kiše, pošto bez vode ne može biti niti sjetve niti uroda.

Zanimljiv je natpis iz Kartage koji sadrži popis jednog kolegija, a posvećen je božanstvu koje nosi natpis: „Jupiter Hammon Barbarus Silvanus“. To bi značilo da se ovdje Silvan izjednačen sa vrhovnim libijskim bogom Amonom, a ovaj, pak, s rimskim Jupiterom. Potvrdu da se Silvan izjednačuje sa Jupiter Amonom imamo također na jednom natpisu iz Rima koji se završava sa: „Sacerdos dei Barbari Silvani“, pa se uzima da je to njegov epitet.

Jupiter je kod Rimljana bio vrhovno božanstvo, on je bog munja, groma i kiše. Kao Iuppiter Pluvius šalje kišu, koja oplođuje polja, te biva davateljem plodnosti /Liber/, a štiti posebno poljioprivredu, stočarstvo i mladež. Posvećen mu je četvrtak.

Bijeli četvrtak

Da nije riječ o izoliranom običaju dovoljno govori i podatak kako i u Cazinskoj krajini  nailazimo tragove o takozvanom kultu četvrtka koji je, kako vidimo, još iz ilirsko-rimskog perioda bio posvećen rimskom bogu oluja, groma i munja, sa čime korenspodira vjerovanje iz Velike Kladuše i Cazina da se četvrtak od proljeća nazivao "bijeli četvrtak" i u tom danu je bilo zabranjeno prati rublje, posebno ono bijele boje, sve dok ne započne košnja trave, a sve u strahu da nevrijeme ne uništi pšenicu i druge poljoprivredne kulture. Iza epiteta bijeli četvrtak krije se simbolika bijele boje koja označava sveto ili svetost, tako da je "bijeli četvrtak" isto što i "sveti četvrtak".