Patuljak Perkman

Srebrenica je i postojbina rudarskog duha, patulja Perkmana, sjeverno-njemačkog mitološkog bića. Ostaci srednjovijekovnih  rudokopa za koje se vjeruje da je pri njihovom kopanju pomagao veseli patuljak Perkman, vidljivi su i uz samo šetalište koje iz grada vodi prema banji.

Bosansko-ilirska tradicija: četvrtak, sveti dan boga Vidasusa

„U jajačkom kotaru, u općini Sipovac, selu Vražići, postoji jedan narodni običaj, koji se drži za veliku svetinju. Taj se običaj sastoji u ovom: stanovnici sela Vražića, bez razlike vjeroispovijesti, muslimanii i kršćani, drže četvrtak kao najveći praznik. Oni, kada nastupi proljeće, pa sve dok se žito ne požanje, neće da rade četvrtkom nikakvih poljskih poslova, a taj običaj zovu „uvjet“. Kada i kojim je povodom narodni praznik posta, nijesam mogao doći u kraj, samo znam to, kako su mi Jajčani pričali, da narod misli, kada bi u taj dan radio u polju, onda neka se ne nada da će išta sa njive u kuću unijeti; dakle oni to čine u ime spasa zemaljskih proizvoda. Ta svetkovina traje od proljeća do žetve, a čim se žito požnje, prestaje i „uvjet“, pa onda narod radi kao i obično. Nije mi za čudo, što se kršćani drže tog običaja, jer u njih ima i drugih svetkovina, da im je zabranjeno raditi ma kakav posao, ali jest za muslimane, kojima je slobodno raditi i na sami Bajram, najveću njihovu svetkovinu, svakovrsne poslove. Kažu, da je bilo hodža, koji su nastojali iskorijeniti taj običaj. Ali sve zaludu jer „utamani prvo selo, pa onda običaje“. Jedan hodža, koji je prilično bio upoznat sa vjerom, znajući da se to nikako ne slaže sa šerijatom, upotrijebi sva sredstva, da to jednoć ukine, ali umalo ne nastrada, jer se na njega diže kuka i motika, pače bilo ih je i taki, koji odoše u Travnik tražiti fetvu od muftije, da im se taj običaj ne ukida. Pa zbilja i isposlovaše Vražićani takovu fetvu, po kojoj smiju i nadalje obdržavati taj svoj običaj. Od tada imaju seljaci sela Vražića mir i svetkuju svoj četvrtak.“

Četvrtak - dan boga Jupitera i Vidasusa

Opisani običaj "uvjet" predstavlja savršeno dobro očuvan segment naše ilirske tradicije, koja se sudeći po svemu, održala dugo, čak i nakon dolaska Osmanlije u BiH i pojavom islama. Ovaj ali i drugi slični tekstovi veoma dobro predočavaju kako se stanovništvo Bosne i Hercegovine, unatoč kršćanstvu i islamu, nikada u potpunosti nije odreklo svoje antičke religijske prakse i vjerovanja.
Zahvaljujući običaju "uvjet" ali i nekim drugim segmentima ilirske tradicije sačuvane do današnjih dana relativno je lako analizom rimsko-ilirske tradicija na prostoru BiH dokučiti povijesne činjenice i povezati ih u jednu cjelinu, kao u slučaju poštivanja četvrtka, dana posvećenog Jupiteru, te tako na što bolji način upoznati se sa našim precima. Ali, krenimo od početka.

 

Bosanski (ilirski) bog Vidasus

Vrhovni ilirski bog bilo je šumsko božanstvo koga su poštivali kao zaštitnika pastira, stada i šuma. Opisivan je kao muško stvorenje obraslo u gustu dlaku sa kozijim nogama i rogovima. Na natpisima uvijek nosi naziv Silvan, pošto je bio poistovjećivan s rimskim Silvanom, odnosno grčkim Panom, koji su imali isti izgled i funkciju. U Topuskom je pronađen jedan spomenik u kojem se ovaj bog naziva Vidasus, a njegova pratilja Thana. Njihovih spomenika se najviše pronašlo na području Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog polja, te u srednjoj Bosni. Vidasus se kod Ilira poštovao pod nekoliko imena: Magla, Cor, Messor, etc. Zanimljivo je da se isti skraćeni oblik (Cor...) dolazi jednom na spomenicima iz naših krajeva i uz Jupiterovo ime.

Kada su Iliri pali pod okupaciju Rimskog Carstva došlo je do romanizacije stanovništva što se odrazilo i na ilirsku religiju i nazive božanstava. Arheološka iskopavanja poduzeta u prošlosti, naročito tokom prošlog vijeka, otkrila su ostatke rimskih hramova i spomenike bogova za koje se smatra da su od kraja prvog stoljeća n.e.postali sve češći i prisutniji na teritoriju Bosne i Hercegovine, posebno Jupiteru, Neptunu, Liberu, Dijani, Asklipeju, etc.

Vidasus, koji je prema mišljenju nekih istraživača prvo ilirsko božanstvo, preimenovan je u  Silvan. No, njegova omiljenost među Ilirima, koju nisu ni Rimljani mogli uništiti, rezultiralo je relativno brzo time da je Vidasus/Silvan izjednačen sa Jupiterom, čime mu se priznalo neosporno pravo na ulogu vrhovnog božanstva. Ovime se još jednom dokazalo da je Vidasus bio božanstvo plodnosti ali i kiše, pošto bez vode ne može biti niti sjetve niti uroda.

Zanimljiv je natpis iz Kartage koji sadrži popis jednog kolegija, a posvećen je božanstvu koje nosi natpis: „Jupiter Hammon Barbarus Silvanus“. To bi značilo da se ovdje Silvan izjednačen sa vrhovnim libijskim bogom Amonom, a ovaj, pak, s rimskim Jupiterom. Potvrdu da se Silvan izjednačuje sa Jupiter Amonom imamo također na jednom natpisu iz Rima koji se završava sa: „Sacerdos dei Barbari Silvani“, pa se uzima da je to njegov epitet.

Jupiter je kod Rimljana bio vrhovno božanstvo, on je bog munja, groma i kiše. Kao Iuppiter Pluvius šalje kišu, koja oplođuje polja, te biva davateljem plodnosti /Liber/, a štiti posebno poljioprivredu, stočarstvo i mladež. Posvećen mu je četvrtak.

Bijeli četvrtak

Da nije riječ o izoliranom običaju dovoljno govori i podatak kako i u Cazinskoj krajini  nailazimo tragove o takozvanom kultu četvrtka koji je, kako vidimo, još iz ilirsko-rimskog perioda bio posvećen rimskom bogu oluja, groma i munja, sa čime korenspodira vjerovanje iz Velike Kladuše i Cazina da se četvrtak od proljeća nazivao "bijeli četvrtak" i u tom danu je bilo zabranjeno prati rublje, posebno ono bijele boje, sve dok ne započne košnja trave, a sve u strahu da nevrijeme ne uništi pšenicu i druge poljoprivredne kulture. Iza epiteta bijeli četvrtak krije se simbolika bijele boje koja označava sveto ili svetost, tako da je "bijeli četvrtak" isto što i "sveti četvrtak".

WELCOME TO THE LAND OF THE ILLYRIANS!

Cultural anthropology which combines a few special disciplines such as ethnology, archaeology or linguistics, gives us a perfect insight into the history and heritage of a certain people, and it tries, fairly successfully, to show in a logical sense the evolutionary trend present throughout history among a certain people. Influences are, of course, socially multifaceted, and so with the cultural the religious influence was supplemented and the circle would be complete.

If we wish to monitor carefully that evolutionary sequence of events then we surely must reach out to mythology, its fantastic creatures and legends, mostly for the fact that mythology is the most archaic form of art which for the first time showed mankind's limitless imagination.  Inhabiting nature and the world around them with highly unusual and different beings and appearances, mankind first of all showed their social nature, but also the need to express its intimate fears, hopes, aspirations and frustrations. The tendency to express oneself in the best possible way resulted in the appearance of various stories, legends, drawings and sculptures about a different world where the principles of good and evil are highly accentuated, and what is more important, where they show their meaning and efficiency. Through those mediums we come across information about classic frustration with everyday life to which people were subject to in the old days as well as today. That's why mythology as a discipline always suggests that there is no one answer but that there are many.


Consistency of mythological legends is evident in various segments of a society in its entirety, even though it might not be so visible at first glance. Some of its parts, smaller or larger segments, are so incorporated in everyday life that no one pays attention to them, nor is their deeper meaning analysed. In more recent past mythology was present in social memory mostly when one wanted to achieve a political goal, which is always connected with nationalism and genocidal ideas, which we could witness during the end of the last century when the militant politics of Serbia specifically and deliberately used the historic event, defeat by the Ottomans at Kosovo, to start their military invasion on neighbouring republics which had catastrophic circumstances, such as the genocide in Srebrenica but also in other cities in BiH.

When we want to study the mythology of Bosnia and Herzegovina but also of the entire former Yugoslavia we have to start from the historical fact that southern Slavs don't exist. There are only people of southern Europe which use Slavic languages, but those people are not of Slavic descent but Illyrian, especially the people from Bosnia and Herzegovina and Croatia, which was proven a couple of times with the analysis of genetic origin. The mistake that historians made in their estimate of the origin of a certain people based solely on their language is catastrophic and, as we have witnessed, historically tragic. According to that theory todays Mexicans should be Spaniards, Brazilians or Portuguese, etc.

One of the studies on genetic origin of the inhabitants of former Yugoslav republics was implemented in cooperation with: Institute for Anthropological research in Zagreb, Medical University in Skopje, Clinical centre in Belgrade, Estonian Bio-centre at the Tart University, Medical University in Priština, Medical Faculty in Tuzla, Clinical hospital "Bijeli Brijeg" in Tuzla, Health centre in Zagreb and Medical school in Edinburgh - Scotland. For the results to be as close to reality in the field, the tests were gathered in all cities of the former Yugoslav republic.

The results showed that the most dominant were the haplogroup's on the territory of former Yugoslavia: 1lb, R1a, R1b and E3bl. Haplogroup l1b or so called "Illyrian gene" was the most widespread in all countries of former Yugoslavia, and the most interesting fact is that the group l1b was present even in 70% in Herzegovina, Dalmatia and other islands.  In Bosnia this group was present in 52, 20% while the Slavic group R1 on the entire territory of Bosnia and Herzegovina was present only in 24,60% of the cases.

Precisely those facts correspond with the ever present confusion of scientific circles, especially after genetic analysis, did the arrival of Slavic tribes to the Balkans really ever took place? There are indications which gain more authenticity, that such an event never took place, but that the Illyrians, after a difficult and long occupation by the Roman empire, created a pretty intelligent plan of survival and preservation through assimilation of languages of neighbouring Slavic countries in order to ensure some sort of peace and possibility for survival through a turbulent history.  

Many segments of Illyrian religion are still present today in all countries that made up the former Yugoslav republic such as the snake cult, belief in stars-guardians of souls, cult of fertility, and solar and lunar cults, worship of water through the cult of god Bindu, belief in spellbound eyes, the name spellbound (Urok) is an Illyrian word, etc.

Kult zviždenjaka

Mistični svijet Bošnjaka krije u sebi, osim svoje jedinstvenosti, i bogat religijsko-magijski koncept prožet šamanizmom. Kada analiziramo mnoštvo registrovanih vjerovanja dolazimo do jedinstvene cjeline koja nam otkriva fascinantan podatak koliko je bosanski narod u svojoj dugoj povijesti bio povezan sa prirodom i njenim silama. Bošnjaci su još od antičkih vremena vjerovali kako svaki čovjek ima svoju zvijezdu na nebu, sjedište duše, a na zemlji  zmiju čuvara kuće i familije, svoje stablo i izvor te u podzemnom svijetu zviždenjaka. Pojedini antropolozi pokušali su sve navedene elemente svrstati u tezu o čovjekovim dvojnicima (astralnim, vegetabilnim i animalnim), bez obzira što su njihovi životi i postojanje sasvim nezavisni od čovjekovog života i nemaju sa njim nikakve dodirne veze osim u pojedinim situacijama, tojest onim koji se tiču smrti. Upravo zbog toga ova pretpostavka je sasvim pogrešna i neutemeljena. Međutim, u mističnoj povezanosti čovjeka i prirode uočavamo dominantan uticaj fatalizma, koji je zajednički svim mediteranskim narodima i kulturama, u kombinaciji sa ilirskim  kultom zmije.

 

Tradicionalna predanja o bliskoj vezi pojedinih reptila sa ljudima mogu  se analizom bosanske mitologije podijeliti u četiri poglavlja:

-o zmiji čuvaru kuće i familije,

-zmiji koja može ući u čovjeka i u njegovom tijelu živjeti određeno vrijeme,

-o seksualnim kontaktima između zmajeva i žena te rađanje snijeti, mladunčeta zmaja,

- i o zviždenjaku i njegovom jedenju mrtvog čovjeka.

Sva navedena poglavlja zapravo su segmenti jedinstvenog kulta zmije, životinje-totema naših predaka. Osim kao totemski simbol zmija je Ilirima predstavljala najveće božanstvo čiji duh prožima cjelokupnu prirodu i svemir što se posebno dobro reflektira u vjerovanju kako se oko cijele planete Zemlje proteže ogromna zmija koja na taj način tvori prsten. Zmija je prema drevnom vjerovanju stvorena 40 godina prije bilo koje druge životinje i čovjeka zbog čega je posebno naglašena njena uloga u kultu Velike Majke. Naime, zmija, ili u svom nebeskom obliku zmaj, klasični je simbol plodnosti. U bosanskoj tradiciji povezivanje zmije i zmaja može se vezati sa personificiranim predstavama vegetacijskog ciklusa analogno onom iz grčko-rimske mitologije. Zmaj u stvari pravi kružno putovanje, iz zemlje izlazi kroz vodu, prolazi ili leti do drugog lokaliteta gdje ulazi u jamu, rupu, nestaje u zemlji i opet se nakon nekog razdoblja pojavljuje.

 

Animizam, koji je neodvojiv od šamanizma, uočljiv je u mnogim segmentima bosanske narodne religije, u čijem su okrilju nastali najdugovječniji kultovi kojima su Iliri dali religijski smisao i na taj način ugradili ih u kolektivnu svijest Bošnjaka. Kult zviždenjaka (Salamandra salamandra) u bosanskom narodu usko je vezan za kult zmije i vjerovanje u zmaja. Naziv zviždenjak ovaj gušter je dobio zbog vjerovanja kako od njegovog zvižduka ili vriska čovjek može istog trena ostati gluh. Naziva se još i družđ ili diževnjak.
Na osnovu drevnog bosanskog vjerovanja može se konstatirati kako je upravo zviždenjak minijaturni oblik zmaja na zemlji. Njegova žuta boja sa crnim tačkama vjerno odslikava ilirsku legendu o bogu zla, velikom crnom zmaju, koji je uspio progutati dva sunca na nebu dok je treće spasila lastavica. Narod i danas vjeruje kako je upravo ta žuta boja između crne na njegovom tijelu tragovi dva sunca koje je progutao. Iako u svom minijaturnom obliku zviždenjak ima moć da našteti svakom čovjeku koji mu pokuša nauditi. Naime, i danas se vjeruje da ukoliko neko uznemirava ili stane na zviždenjaka može ostati gluh od njegovog vriska. Zviždenjak se u narodu povezuje sa kišom jer prema vjerovanju on se pojavljuje pred kišu ili nakon nje.
Osim očitog straha od susreta sa zviždenjakom i vjerovanja da je ovaj reptil glasnik kiše u narodu ne postoje ona klasična proricanja o slučajnom susretu sa životinjama po kojima se nekom čovjeku predviđa sreća ili nesreća, kao u slučaju susreta sa lisicom, zecom, vukom i slično. Analogno sa zmijom i vjerovanja vezana uz zviždenjaka su kontradiktorna; u nekim se iskazuje poštovanje prema njemu dok se  u drugim sugerira da se na njega baci kletva „Da Bog da, ako si moj, da umreš prije mene!“ ili čak da se poduzmu rigoroznije mjere tojest da se on ubije. Ubijanje zviždenjaka u velikoj je opoziciji sa pokušajem pojedinih antropologa i etnologa da zviždenjaka proglase čovjekovim animalnim dvojnikom, jer da je tako ubijanje te životinje bi bilo zabranjeno i označeno velikim grijehom.

Prema vjerovanju bosanskog naroda svaki čovjek ima svog zviždenjaka, mada ostaje nepoznanica da li ga on dobije svojim rođenjem ili se u njegovom životu pojavi u određenoj dobi?! Kad čovjek umre, treći dan nakon dženaze, zviždenjak mu dolazi u kabur. Ukoliko je čovjek za života bio griješan, zviždenjak ga počne jesti od nosa, a ako je čovjek bio plemenit, onda on samo leži pored njega u grobu. Zbog toga se zviždenjak ne smije ubiti; ako se vidi negdje na putu džaiz je uzeti ga u ruku pa prenijeti preko puta i ostaviti uz avliju ili na livadi. Ovakav čin pažnje može se dovesti u vezu sa pokušajem čovjeka da umilostivi svog zagrobnog pratioca da ga poštedi jedenja.
U drugom vjerovanju navodi se kako nakon čovjekove smrti zviždenjak dolazi u kabur svom sahibiji (vlasniku) da mu poželi dobrodošlicu te  ga počne jesti od velikog nožnog prsta. Zanimljivo je napomenuti kako se u bosanskom narodu vjeruje da nakon što čovjek umre i sahrane ga, u jednom trenutku u njegovo mrtvo tijelo vrati se duša, ulazeći kroz nožne prste, što rezultira oživljavanjem tijela ali i pojavom histerije zbog čega uskrsli čovjek pokuša ustati te tako udari glavom u daske iznad njega i opet umre. Zbog toga se može pretpostaviti kako zviždenjak prvo počne jesti nožne prste mrtvacu kako bi onemogućio njegovo ponovno oživljavanje ili se takav čin može mitološki prezentirati  kao „jedenje života“  ili oduzimanje životne energije.
Osim što počne jesti čovjeka od nožnih prstiju narod u pojedinim dijelovima BiH vjeruje da zviždenjak čim uđe u grob čovjeku prvo pojede oči ili nos. Kako su oči božanski dar ljudima i samim time nešto sveto, što potvrđuje vjerovanje koje tvrdi kako nema većeg grijeha od onog kada se čovjek zakune u svoje oči, može se zaključiti da zviždenjak uvijek ciljano napadne tabuirane dijelove ljudskog tijela. Isto tako, narod vjeruje kako je Bog najteže na čovjeku stvorio nos pa se zbog toga izrugivanje veličini ili obliku nečijeg nosa smatra velikim grijehom.

Analizom svega napisanog dolazimo do zaključka kako je zadatak zviždenjaka da čovjeku u grobu pojede nožne prste, kako bi spriječio da on oživi, ili nos te popije oči tojest da mu na taj način oduzme božanski dar nakon čega tijelo ostaje potpuno beživotno i lišeno svega onoga što ga može razlikovati od zemlje, od koje je prema mitološkom predanju potekao.

Vile

Vile su najkraće rečeno antički duhovi prirode ili personifikacija njenih snaga. O njima su znali još stari Iliri, Rimljani, Grci... Vjerovanje u vile nailazimo duž cijele Europe ali i Bliskog istoka. U Iranu i Turskoj vile se nazivaju periler i imaju identične funkcije i opise kao i u europskoj tradiciji. Opisuju se kao vječito mlade djevojke, izvanredne ljepote, sa dugom crvenom ili zlatnom kosom. Veliki dio vila posjeduje i krila.

Prema bosanskoj mitologiji vile se rađaju iz rose koja pada po lišću velikog stabla koje raste na tajanstvenom, nepoznatom brdu. Posjeduju magijske moći koje mogu upotrebljavati za dobre i loše svrhe o čemu svjedoče brojni događaji opjevani u narodnim pjesmama gdje se opisuje kako su vile pojedinim junacima poput Alije Đerzeleza, Muje Hrnjice ili Halila postajale majke, sestre ili ljubavnice. Ako bi se prema budućem velikom ratniku ponijela majčinski vila bi ga darovala velikom fizičkom snagom i inteligencijom a ukoliko je taj odnos bio sličan odnosu brata i sestre tada bi mu liječila svaku ranu zadobijenu u bitkama čarolijama i ljekovitim biljkama ili ga obavještavala o planovima neprijatelja. U slučaju da se vila zaljubi u junaka onda bi mu postajala ljubavnicom i majkom budućeg djeteta koje bi nakon porođaja ostavljala ocu i vraćala se svojim sestrama vilama u prirodu.

Upravo ovo vjerovanje o ostavljenoj vilinskoj djeci rezultiralo je nastankom jedne humane prakse zbrinjavanja siročadi koja je spasila od sigurne smrti na hiljade ostavljene djece u najranijoj životnoj dobi. Naime, bosanski narod je vjerovao kako su ostavljena djeca nakon porođaja zapravo dijete neke vile te su ga vrlo rado usvajali i odgajali kao svoje vlastito. Vjerovalo se da ta djeca donose sreću i blagostanje familiji koja je od tada pod zaštitom vile. Kako u prošlim vijekovima u BiH nije bilo sirotišta ili neke druge državne ustanove koja bi preuzela brigu o napuštenoj djeci ovo vjerovanje je uvelike pomoglo u zbrinjavanju mnoge siročadi koje su neodgovorni roditelji ostavljali u šumi ili na ulici.

Kako smo već rekli vile su se posebno interesovale za bosanske junake, pomagale im u borbi, liječile im rane, tugovale za njima, postajale im ljubavnice i majke njihove djece a nekada i sestre. No, iz prethodnog dijela teksta vidimo da vile nisu isključivo pomagale samo narodnim junacima već i običnim ljudima, posebno djeci. Njihova se pomoć izuzetno cjenila kod naroda o čemu svjedoče i mnoge epske pjesme poput one iz Jablanice pod naslovom „Halil traži Mujinog konja Đogata“ u kojoj je od 347 stihova 41 stih posvećen vilinom sudjelovanju u ulozi pomoćnice. Njihova specijalnost osim magije jeste i liječenje biljem. Smatra se da su većinu znanja o ljekovitim svojstvima biljaka ljudi stekli zahvaljujući intervenciji upravo ovih bića. U jednoj pjesmi se govori kako majka Omera Hrnjice po savjetu vile nalazi biljku kunicu (Achillea millefolium L.) i cijedi njen sok iznad rane svog sina i zamotava je platnom.

„I sok cidi iz kunice trave,

Sok uliva, rane zamotava.“

U narodnim pjesmama ranjenog Muju Hrnjicu liječe vile koje žive u planinama i šumama. Osim na taj način vile u namjeri da pomognu najvećem bosanskom junaku izvode različite čarolije poput one da njegov konj Đogat dobije krila i pobjedi u svakoj utrci.

Vile najčešće obitavaju po planinama i velikim šumama te oko jezera. Najviše vremena provode u letenju sa drveta na drvo, kupanju, češljanju kose i igranju kola. Kosa u kojoj leži sva vilina moć dosta puta se prema narodnim pričama pokazala velikom opasnošću za samu vilu jer se znalo dogoditi da joj se ona zapetlja u neki grm te da ona tako svojom nespretnošću postajala lak plijen za slučajnog prolaznika. Navodno, ko bi god pomogao vili da iščupa kosu iz grma mogao je od vile tražiti da mu pomogne u nečem ili čak postane supruga. Niti jednu želju nije smjela odbiti. Vile, posebno one koje obitavaju po planinama i šumama, su jako zaljubljive naravi. Postoji na desetine priča u kojima se neka vila zaljubila u određenog muškarca te ga kindapovala i sa njim živjela po nekoliko godina u nekoj šumi ili pećini.

Za razliku od njih vodene vile su neprijateljski raspoložene prema ljudima. One obitavaju pored izvora, rijeka, jezera ili mora. Skoro svo vrijeme provode u kupanju i zabavljaju se tako da svojom pjesmom opčine onog koga žele udaviti u vodi. Zbog toga narod je svaki put kada bi se noću približio rijeci ili potoku sa sobom nosio nekoliko žeravica sa ognjišta kako bi se na taj način zaštitio od njih.

U pojedinim narodnim pričama Mujo Hrnjica i Alija Đerzelez su braća mada to u stvarnom životu nisu bili. Pretpostavka je da se ideja za pojmom braće upravo stvorila na informaciji kako je obojicu velikih bosanskih junaka svojim mlijekom nahranila vila pa se zbog toga postala „braća po mlijeku“. Prema bosanskom vjerovanju ukoliko majka izgubi mlijeko pa druga žena podoji njeno dijete ta žena se smatra njegovom drugom majkom ili „majkom po mlijeku“ i tom djetetu i djeci te žene zabranjeno je da između sebe sklope brak.

U narodnoj pjesmi o Muji i Aliji navodi se kako su oni išli u lov te nakon njega sjeli pored jezera da se odmore i na kraju zaspali. Za to vrijeme posmatrale su ih tri bijele vile ljute zbog toga što su ubili nekoliko ptica. Najstarija od njih ponudi drugim dvjema stotinu dukata koja uspije zavaditi Muju i Aliju. Najmlađa vila pojavi se pored zaspalog Muje i zaplače. Njen plač probudi Muju koji pored sebe ugleda predivnu mladu djevojku. On odmah probudi brata Aliju koji umjesto jedne vidi dvije djevojke i ljutito govori kako nije pošteno da on ima tako dvije krasne djevojke a on niti jednu. Tu se posvadiše te Mujo izvuče nož i probode brata. Zatim djevojku vilu postavi na bratova konja a on sjede na svog i krenuše kući. Putem Mujo ugleda crnu vranu bez desnog krila pa je začuđeno upita kako ona živi bez desnog krila na što mu ona odgovori da živi kao brat koji brata nema. Te riječi ražalostiše Muju i on se pokaja što je ranio brata a djevojka vila mu reče da se brzo vrate jer ona je nekada liječila bolesne pa će tako izlječiti i Aliju. No, kada se vratiše brat već bude mrtav te se Mujo od velike tuge sam kazni smrću.

Međutim ni vodene vile nisu nedodirljive te im im njihova vječita potreba za kupanjem može dovesti u opasnu situaciju. Naime, ukoliko ih neki muškarac opazi dok se kupaju može se tiho prišunjati i ukrasti nekoj od njih odjeću. Po vjerovanju vila čiju odjeću muškarac ukrade mora se udati za njega. U etnografskim knjigama ostalo si zabilježeni slučajevi kako su se vile redovito sastajale na Vilenici u selu Seoce pored Visokog. Navodno su pojedini mladići uspjeli ukrasti njihovu odjeću te su se neke vile i udale za njih. Pošto su one besmrtne nakon smrti muža vila bi postajala slobodna i vraćala bi se u prirodu.

Sva vilina moć nalazi se u njenoj kosi koju one njeguju do savršenstva. Dok se češljaju vile pjevaju i tom prilikom izgovaraju zagonetne stihove u kojima se krije puno mudrosti. Kosu koja im otpadne prilikom češljanja obavijaju oko paprati (Pteridophyta). Naročito vole noću obilaziti konje sa bujnom grivom i plesti im sitne pletenice koje teško koji čovjek da može rasplesti. Takvi konji smatrali su se posebnim jer su ih dodirivale vile.

Ukoliko se vile naročito brinu za nekog čovjeka, to znači da ovaj u sebi nosi neku dublju vezu sa njihovim svijetom. Takve će se osobe isticati u životu prosvjetiteljskom mudrošću. Biti miljenik vila, tojest ako je plemenit i dopadne im se, znači imati sposobnost čuti njihovu pjesmu ili čak razaznati njihove zagonentne stihove u glasanju vjetra. Takav čovjek cjenit će istinu jer su mnoge vile čuvari istine i tjeraju laž. Međutim, desi li se susret vile i nekog zlonamjernog čovjeka onda ta osoba riskira da psihički oboli.

Rodila se snijet....

U prošlosti Bosne i Hercegovine tokom devetnaestog i do polovine dvadeset vijeka među bošnjačkim narodom zabilježeni su brojni slučajevi da su trudnice rađale čudna stvorenja nazvana u narodu "Snijet" (Mola hydalidora). Ovdje je sa medicinskog stajališta riječ o abnormanlnom produktu začeća u kom se ne razvija plod nego samo proliferira posteljično embrionalno tkivo u tumoroznu tvorbu koju medicina naziva mola. Trbuh žene bi rastao i imitirao normalnu trudnoću. Pošto se danas Mola smatra tumorom i normalno je za pretpostaviti kako su takva stanja za ženu bila opasna po život. Vjerovatno zbog toga većina snijeti rađala se već u prvom tromjesečju trudnoće.

Većina etnoloških dokumenata slaže se da je snijet izlazila iz trudnice tokom trećeg ili četvrtog mjeseca trudnoće mada pojedini dokumenti kojim raspolaže Zemaljski Muzej BiH kazuju kako se snijet mogla roditi i nakon devet mjeseci. Čim bi se porođaj odužio ili zakomplicirao babica je posumnjala da se radi o snijeti pošto usljed takvog poroda žena obilno krvari i treba joj više vremena za oporavak. Iako se smatralo sevapom roditi snijet ona se standardno nakon poroda ubijala metlom i zakopavala u mjesto gdje se odlagao stajski gnoj. Po vjerovanju zabilježenom među bošnjačkim narodom ona žena koja tokom života rodi tri snijeti nakon smrti direktno će ući u dženet.

Snijet su babice koje su obavljale porođaje opisivale kao živo stvorenje koje je živo i mora se brzo ubiti. Bilo je u crvenoj boji i groznog oblika. U prošlosti se pod izlikom da se rodila snijet dešavale su se razne kriminalne radnje (čedomorstvo) kada bi se djevojka ili žena htjela rješiti izvanbračnog ili neželjenog djeteta.

U pojedinim etnološkim dokumentima snijet se često dovodi i u vezu sa zmajevima. Naime, u Bosni se vjerovalo da zmajevi mogu dok žena ili djevojka spava sa njom voditi ljubav i kao razultat tog odnosa rađali su se djeca zmajeva. Osim sa ženama zmajevi su oplođavali i krave. U oba slučaja dijete zmaj čim bi se rodilo odletjelo bi prije nego bi ga dotakla ljudska ruka. No vraćalo bi se svake noći kako bi dok njegova majka spava nahranio se njenim mlijekom. Po zapisanim svjedočenjima žena koje su tvrdile da su rodile zmaja govori se o normalnoj trudnoći tokom devet mjeseci da bi žena jednog se jutra probudila sa praznim stomakom i bez djeteta. Takav slučaj odmah bi u narodu bio tabuisan i o njemu se nije rado govorilo. Narod je takvo ponašanje smatra primjerenim ne želeći navući na sebe bijes i osvetu zmaja.

Bošnjački narod zmajeve opisuje kao krilate zmije koje lete u nebo obično onda kada pada kiša usred sunčanog dana. U bošnjačkom narodu sjećanje na zmajeve oživljeno je i kroz jednog od najvećih boraca za slobodu i neovisnost Bosne i Hercegovine kapetana Huseina Gradašćevića zvanog Zmaj od Bosne. No da sve ne ostaje samo u slavnoj prošlosti već da se vjerovanja nastavljaju i potvrđuje stara bosanska vjerovanja u zmaja simbol moći, snage i slobode dokazuje i naziv današnje najbolje bosanske nogometne momčadi nazvane Zmajevi.