Vile su najkraće rečeno antički duhovi prirode ili personifikacija njenih snaga. O njima su znali još stari Iliri, Rimljani, Grci... Vjerovanje u vile nailazimo duž cijele Europe ali i Bliskog istoka. U Iranu i Turskoj vile se nazivaju periler i imaju identične funkcije i opise kao i u europskoj tradiciji. Opisuju se kao vječito mlade djevojke, izvanredne ljepote, sa dugom crvenom ili zlatnom kosom. Veliki dio vila posjeduje i krila.
Prema bosanskoj mitologiji vile se rađaju iz rose koja pada po lišću velikog stabla koje raste na tajanstvenom, nepoznatom brdu. Posjeduju magijske moći koje mogu upotrebljavati za dobre i loše svrhe o čemu svjedoče brojni događaji opjevani u narodnim pjesmama gdje se opisuje kako su vile pojedinim junacima poput Alije Đerzeleza, Muje Hrnjice ili Halila postajale majke, sestre ili ljubavnice. Ako bi se prema budućem velikom ratniku ponijela majčinski vila bi ga darovala velikom fizičkom snagom i inteligencijom a ukoliko je taj odnos bio sličan odnosu brata i sestre tada bi mu liječila svaku ranu zadobijenu u bitkama čarolijama i ljekovitim biljkama ili ga obavještavala o planovima neprijatelja. U slučaju da se vila zaljubi u junaka onda bi mu postajala ljubavnicom i majkom budućeg djeteta koje bi nakon porođaja ostavljala ocu i vraćala se svojim sestrama vilama u prirodu.
Upravo ovo vjerovanje o ostavljenoj vilinskoj djeci rezultiralo je nastankom jedne humane prakse zbrinjavanja siročadi koja je spasila od sigurne smrti na hiljade ostavljene djece u najranijoj životnoj dobi. Naime, bosanski narod je vjerovao kako su ostavljena djeca nakon porođaja zapravo dijete neke vile te su ga vrlo rado usvajali i odgajali kao svoje vlastito. Vjerovalo se da ta djeca donose sreću i blagostanje familiji koja je od tada pod zaštitom vile. Kako u prošlim vijekovima u BiH nije bilo sirotišta ili neke druge državne ustanove koja bi preuzela brigu o napuštenoj djeci ovo vjerovanje je uvelike pomoglo u zbrinjavanju mnoge siročadi koje su neodgovorni roditelji ostavljali u šumi ili na ulici.
Kako smo već rekli vile su se posebno interesovale za bosanske junake, pomagale im u borbi, liječile im rane, tugovale za njima, postajale im ljubavnice i majke njihove djece a nekada i sestre. No, iz prethodnog dijela teksta vidimo da vile nisu isključivo pomagale samo narodnim junacima već i običnim ljudima, posebno djeci. Njihova se pomoć izuzetno cjenila kod naroda o čemu svjedoče i mnoge epske pjesme poput one iz Jablanice pod naslovom „Halil traži Mujinog konja Đogata“ u kojoj je od 347 stihova 41 stih posvećen vilinom sudjelovanju u ulozi pomoćnice. Njihova specijalnost osim magije jeste i liječenje biljem. Smatra se da su većinu znanja o ljekovitim svojstvima biljaka ljudi stekli zahvaljujući intervenciji upravo ovih bića. U jednoj pjesmi se govori kako majka Omera Hrnjice po savjetu vile nalazi biljku kunicu (Achillea millefolium L.) i cijedi njen sok iznad rane svog sina i zamotava je platnom.
„I sok cidi iz kunice trave,
Sok uliva, rane zamotava.“
U narodnim pjesmama ranjenog Muju Hrnjicu liječe vile koje žive u planinama i šumama. Osim na taj način vile u namjeri da pomognu najvećem bosanskom junaku izvode različite čarolije poput one da njegov konj Đogat dobije krila i pobjedi u svakoj utrci.
Vile najčešće obitavaju po planinama i velikim šumama te oko jezera. Najviše vremena provode u letenju sa drveta na drvo, kupanju, češljanju kose i igranju kola. Kosa u kojoj leži sva vilina moć dosta puta se prema narodnim pričama pokazala velikom opasnošću za samu vilu jer se znalo dogoditi da joj se ona zapetlja u neki grm te da ona tako svojom nespretnošću postajala lak plijen za slučajnog prolaznika. Navodno, ko bi god pomogao vili da iščupa kosu iz grma mogao je od vile tražiti da mu pomogne u nečem ili čak postane supruga. Niti jednu želju nije smjela odbiti. Vile, posebno one koje obitavaju po planinama i šumama, su jako zaljubljive naravi. Postoji na desetine priča u kojima se neka vila zaljubila u određenog muškarca te ga kindapovala i sa njim živjela po nekoliko godina u nekoj šumi ili pećini.
Za razliku od njih vodene vile su neprijateljski raspoložene prema ljudima. One obitavaju pored izvora, rijeka, jezera ili mora. Skoro svo vrijeme provode u kupanju i zabavljaju se tako da svojom pjesmom opčine onog koga žele udaviti u vodi. Zbog toga narod je svaki put kada bi se noću približio rijeci ili potoku sa sobom nosio nekoliko žeravica sa ognjišta kako bi se na taj način zaštitio od njih.
U pojedinim narodnim pričama Mujo Hrnjica i Alija Đerzelez su braća mada to u stvarnom životu nisu bili. Pretpostavka je da se ideja za pojmom braće upravo stvorila na informaciji kako je obojicu velikih bosanskih junaka svojim mlijekom nahranila vila pa se zbog toga postala „braća po mlijeku“. Prema bosanskom vjerovanju ukoliko majka izgubi mlijeko pa druga žena podoji njeno dijete ta žena se smatra njegovom drugom majkom ili „majkom po mlijeku“ i tom djetetu i djeci te žene zabranjeno je da između sebe sklope brak.
U narodnoj pjesmi o Muji i Aliji navodi se kako su oni išli u lov te nakon njega sjeli pored jezera da se odmore i na kraju zaspali. Za to vrijeme posmatrale su ih tri bijele vile ljute zbog toga što su ubili nekoliko ptica. Najstarija od njih ponudi drugim dvjema stotinu dukata koja uspije zavaditi Muju i Aliju. Najmlađa vila pojavi se pored zaspalog Muje i zaplače. Njen plač probudi Muju koji pored sebe ugleda predivnu mladu djevojku. On odmah probudi brata Aliju koji umjesto jedne vidi dvije djevojke i ljutito govori kako nije pošteno da on ima tako dvije krasne djevojke a on niti jednu. Tu se posvadiše te Mujo izvuče nož i probode brata. Zatim djevojku vilu postavi na bratova konja a on sjede na svog i krenuše kući. Putem Mujo ugleda crnu vranu bez desnog krila pa je začuđeno upita kako ona živi bez desnog krila na što mu ona odgovori da živi kao brat koji brata nema. Te riječi ražalostiše Muju i on se pokaja što je ranio brata a djevojka vila mu reče da se brzo vrate jer ona je nekada liječila bolesne pa će tako izlječiti i Aliju. No, kada se vratiše brat već bude mrtav te se Mujo od velike tuge sam kazni smrću.
Međutim ni vodene vile nisu nedodirljive te im im njihova vječita potreba za kupanjem može dovesti u opasnu situaciju. Naime, ukoliko ih neki muškarac opazi dok se kupaju može se tiho prišunjati i ukrasti nekoj od njih odjeću. Po vjerovanju vila čiju odjeću muškarac ukrade mora se udati za njega. U etnografskim knjigama ostalo si zabilježeni slučajevi kako su se vile redovito sastajale na Vilenici u selu Seoce pored Visokog. Navodno su pojedini mladići uspjeli ukrasti njihovu odjeću te su se neke vile i udale za njih. Pošto su one besmrtne nakon smrti muža vila bi postajala slobodna i vraćala bi se u prirodu.
Sva vilina moć nalazi se u njenoj kosi koju one njeguju do savršenstva. Dok se češljaju vile pjevaju i tom prilikom izgovaraju zagonetne stihove u kojima se krije puno mudrosti. Kosu koja im otpadne prilikom češljanja obavijaju oko paprati (Pteridophyta). Naročito vole noću obilaziti konje sa bujnom grivom i plesti im sitne pletenice koje teško koji čovjek da može rasplesti. Takvi konji smatrali su se posebnim jer su ih dodirivale vile.
Ukoliko se vile naročito brinu za nekog čovjeka, to znači da ovaj u sebi nosi neku dublju vezu sa njihovim svijetom. Takve će se osobe isticati u životu prosvjetiteljskom mudrošću. Biti miljenik vila, tojest ako je plemenit i dopadne im se, znači imati sposobnost čuti njihovu pjesmu ili čak razaznati njihove zagonentne stihove u glasanju vjetra. Takav čovjek cjenit će istinu jer su mnoge vile čuvari istine i tjeraju laž. Međutim, desi li se susret vile i nekog zlonamjernog čovjeka onda ta osoba riskira da psihički oboli.
