Vjerovanje u ovo demonsko biće donijele su Osmanlije na područje Bosne svojim dolaskom. Karanđoloz se prema vjerovanju najviše može sresti noću na osamljenim raskršćima kada se iznenada popne nesretnom prolazniku na leđa i zajaši ga. Osim što je težak karanđoloz jako smrdi i zaudara pa tako uplašenom čovjeku još više pojača muku i patnju. Ako ga karanđoloz upita "Jesam li ti težak?" nesretni čovjek nipošto ne smije potrvrdno odgovoriti jer će mu tada ovo noćno biće postati još teže. Sve dok se ne pojavi zora karanđoloz neće prestati mučiti čovjeka, tek onda kada se začuje pjesma pijetla demon će nestati. Narod se od njega štitio tako što bi oko kuće i staje prolazio u krug držeći u rukama po plod oraha konstantno udarajući jedan u drugi i govoreći: "Tučem kućnog dušmanina, što berićet odnosi a musibet donosi!". O karanđolozu pisao je poznati bosanski pisac Mehmed Meša Selimović.
