Neka od mitskih bića Bosne i Hercegovine karakteristična su po svom oglašavanju poput Meknjača ili drugdje Drekova. Dok su Meknjače duše umrle djece, Drekovi su duše poginulih vojnika koji nemaju mira na onom svijetu zbog počinjenih grijehova. I prve i druge duše javljaju se u akšam a najviše se oglašavaju po grobljima ili u krošnjama drveća, pošto oba mjesta odgovaraju starom vjerovanju o prebivalištu duša. Zanimljivo je navesti da se u Bosni i Dalmaciju susreću neka ista vjerovanja, naime, Meknjača je ono što tamo nazivaju Macić (Maljka, Mačića, Malić) tojest duše pobačene ili prerano umrle djece, kod Hrvata nekrštene djece, čije oglašavanje nalikuje dječijem plaču a ponekad i mačijem zavijanju.
Međutim, dok Hrvati imaju pozitivno vjerovanje o Maciću kojeg ako se pozove, po vjerovanju, priskače u pomoć Meknjača kod Bošnjaka uvijek je zlosutnog predznaka.
O tome govori priča iz Cazinske krajine. Kako je cijeli dan sa konjem radio u polju čovjek je tek navečer stigao kući. Prije nego što bi ga zatvorio u staju bio je običaj da ga potjera na obližnju rijeku, na pojilo. Mrak se već bio uvelike uhvatio kada se vraćao kući. Prolazeći kraj seoskog mezarja prvo začu a onda i ugleda malo nago dijete kako leži kraj groblja i plače. To ga vrlo iznenadi, posebno zato što je dijete bilo jako maleno, pa zaključi da ga je neko tu namjerno ostavio na milost i nemilost sudbini. Sažali se istog trena i odluči ga ponijeti svom domu. Posadi dijete ispred sebe na konja i krenu kući. Ali, već na dvadesetak metara od kuće uhvati ga jeza vidjevši da su se dječije ruke izdužile i pretvorile u duge kandže. I tijelo mu se počelo izobličavati i rasti. Od straha jedva je primjetio kako je čudno biće zarilo kandže u konjski vrat od čega se životinja kao luda propinjala i ritala. U taj čas zalaja pas u dvorištu i čudna spodoba zacikti bježeći u tamu.
