Pripovijedala mi jedna nena iz Nevesinja, kako je ona svojim rođenim očima vidjela koleru. Bilo joj preko osamdeset godina, pa je ne htjedoh pobijati, nego je zamolih, da mi pripovijedi, kako je to bilo. Ona se nakašlja dvaput, pa poče:
-"Beli (zaista) ja mislim, da ima od tada pedeset godina, ako nema više, kako je to bilo. U jednoj sobi ležasmo: ja, moj brat Arif i sestra mi Vasfija. Čojk mi bijaše otišao u selo, da dotjera garonju, da ga zakoljemo u pastrmu. Svi spavahu k'o zaklani, a meni se ne da san na oči, pa ne da.
Kad ono pol noći, zazveketaše nekakvi sindžiri (lanci), stade huka arabe (kola), psi se uzbuniše, ...laju, laju, aman jarabi, gore neg' na vuka.
Ja ne budem lijena, te ustanem i pogledam kroz pendžer, kad imam baš što vidjeti! Pred našom kućom stoji araba bez konja i u njoj sjede dvije žene, obučene pod našku (kao Bošnjakinje) i svaka drži u ruci po jedan šćapić.
U jedne bijaše šćapić bijel, kao da je oguljen, a u druge crn. Čula sam od svoje rahmetli matere: koga udari ona, što nosi bijel šćap, da će se poboljeti, ali će opet izdraviti, ali koga udari, što crni šćap drži, oneme, grdna rano, ne ima lijeka.
Kako izađoše iz kola, ja više ne vidjeh ni njih, ni kola, ni ništa, kao da nije ništa ni bilo, ali paščad - aman jarabi - nikad ne patišu, već sve više i više laju.
U to se probudi moj brat Arif, pomoli glavu kroz penđer i stade vikati pse. Zaludu sam ga molila, kumila, zaludu zaklinjala, da ne pika pse, jere se more ljuto kajati.
Pa baš tako i bi.Ne prođe ni dva sahata, stade - džul vam na obrazu (s oproštenjem) - bljuvati, nokti mu pocrniše, pa sjutra ne dočeka ni podne.
Ah kako ćeš dočekati - rano moja Arife, - kad te crna dohvatila šćapom!"
To rekav, obali prste, otare ih o zid i reče: "Spomenula te, ne zavratila se!"
