U bosanskoj mitologiji spominju se mistična bića opisivana kao pola žena-pola ptica koja imaju zlatna krila. Nazivaju se utve zlatnih krila i one prema mitološkoj klasifikaciji pripadaju u bića pozitivnog djelovanja koja pomažu pojedincima u lovu ili drugim aktivnostima, cijelim naseljima pa čak i cijelom narodu. Prema vjerovanju utve su besmrtne i od postanka ima ih uvijek jedan te isti broj, koji je ostao nepoznat, što dovodi do zaključka da nemaju sposobnost reprodukcije.
Narod ih opisuje kao prelijepe djevojke sa bujnim grudima a od stomaka na dolje one imaju ptičije noge i perje. Krase ih zlatna krila velikog raspona i dok lete nebom raspršuju svjetlost u velikom krugu. Zbog legende o kralju koji je pokorio Indiju narod u nekim krajevima Bosne misli da utve imaju ptičiju glavu i poprsje a noge i stražnjicu kao u žene. Prema legendi utve su pobjegle iz Indije u Bosnu nakon što je jedan veliki i moćni kralj sa svojom vojskom upao u Indiju , u tu „prokletu zemlju“, i tamo zatekao bića sa glavom pijetla i ljudskim tijelom koja su mu mjesecima pružala otpor i ratovala protiv njega sve dok ih on nije pobjedio.
No kako narod često utve i vile dovodi u direktnu ili indirektnu vezu sasvim je jasno da je njihov izgled ipak bio ženstven i lijep tojest da su imale žensku glavu i grudi a noge ptice. U prilog toj tezi ide i izostanak bilo kakvog podatka da su utve rodile ijedno dijete ili bile u ljubavnom odnosu sa nekim čovjekom.
O utvama narod pripovijeda da su poput vila pobjegle u planine i zabita mjesta otkad su se pojavili top i puška jer nisu mogle podnijeti zvukove oružja koje donosi samo zlo i smrt.
Analizirajući predaju o utvama dolazimo do zaključka da se prije svega radi o antičkom mitu koji najvjerovatnije potječe iz Perzije i temelji se na vjerovanju u Amenta Spentas, pretečama anđela monoteizma. Amenta Spentas su sedam besmrtnih krilatih stvorenja čija je svrha da održavaju harmoniju u prirodi i među ljudima, šireći pravdu i istinu. Vjerovanje u njih preuzeli su židovi, kršćani i na kraju muslimani nazivajući ih arkanđelima.
Ali-beg se u jezero sprema
Ali-beg se u jezero sprema
Da ustrili utvu zlatni’ krila.
Nešto mu se iz jezera javlja:
- Ne striljaj se, beže, Ali-beže,
Nisam utva da ti mene striljaš,
Već djevojka za kakvog junaka.
Utekla sam od zla materina,
Od matere kano od maćehe,
A od oca kano od očuha,
Oni mene za staroga daju.
Neću stara, pa se ne udala.
Volim s mladim po gori hoditi,
Travu pasti, s lista vodu piti,
Neg’ sa starim u šiljti sjediti,
Šećer jesti, dukate nizati.
Narod ih opisuje kao prelijepe djevojke sa bujnim grudima a od stomaka na dolje one imaju ptičije noge i perje. Krase ih zlatna krila velikog raspona i dok lete nebom raspršuju svjetlost u velikom krugu. Zbog legende o kralju koji je pokorio Indiju narod u nekim krajevima Bosne misli da utve imaju ptičiju glavu i poprsje a noge i stražnjicu kao u žene. Prema legendi utve su pobjegle iz Indije u Bosnu nakon što je jedan veliki i moćni kralj sa svojom vojskom upao u Indiju , u tu „prokletu zemlju“, i tamo zatekao bića sa glavom pijetla i ljudskim tijelom koja su mu mjesecima pružala otpor i ratovala protiv njega sve dok ih on nije pobjedio.
No kako narod često utve i vile dovodi u direktnu ili indirektnu vezu sasvim je jasno da je njihov izgled ipak bio ženstven i lijep tojest da su imale žensku glavu i grudi a noge ptice. U prilog toj tezi ide i izostanak bilo kakvog podatka da su utve rodile ijedno dijete ili bile u ljubavnom odnosu sa nekim čovjekom.
O utvama narod pripovijeda da su poput vila pobjegle u planine i zabita mjesta otkad su se pojavili top i puška jer nisu mogle podnijeti zvukove oružja koje donosi samo zlo i smrt.
Analizirajući predaju o utvama dolazimo do zaključka da se prije svega radi o antičkom mitu koji najvjerovatnije potječe iz Perzije i temelji se na vjerovanju u Amenta Spentas, pretečama anđela monoteizma. Amenta Spentas su sedam besmrtnih krilatih stvorenja čija je svrha da održavaju harmoniju u prirodi i među ljudima, šireći pravdu i istinu. Vjerovanje u njih preuzeli su židovi, kršćani i na kraju muslimani nazivajući ih arkanđelima.
Ali-beg se u jezero sprema
Ali-beg se u jezero sprema
Da ustrili utvu zlatni’ krila.
Nešto mu se iz jezera javlja:
- Ne striljaj se, beže, Ali-beže,
Nisam utva da ti mene striljaš,
Već djevojka za kakvog junaka.
Utekla sam od zla materina,
Od matere kano od maćehe,
A od oca kano od očuha,
Oni mene za staroga daju.
Neću stara, pa se ne udala.
Volim s mladim po gori hoditi,
Travu pasti, s lista vodu piti,
Neg’ sa starim u šiljti sjediti,
Šećer jesti, dukate nizati.
