U prošlosti svaka bolja sihirbaza u Bosni imala je svog volšebnog slugu zvanog cikavac, izleženog iz jajeta crne kokoške bez ijednog biljega. To jaje mora biti što manje takozvani iznosak kako bi ga što lakše mogla nositi ispod lijevog pazuha narednih četrdeset dana. Dok ga krijući nosi ispod pazuha vračara ne smije niti se umivati niti Bogu moliti pošto, po vjerovanju, te dvije stvari sprečavaju rođenje cikavca. Tom čudesnom vračarinom slugi Muhamed Fejzi beg Kulenović u svom pohvalnom djelu «Nešto o narodnom praznovjerju u Muhamedovaca u BiH» posvetio je nešto malo prostora:
«Ima žena, koje ne imaju ni krave ni ovce, pa ni čestite koze, a ipak imaju mlijeka više nego li onaj koji čitav dželap muze.A kako je to moguće? Ovako: takova žena nosi pod pazuhom četrdeset dana kokošije jaje. Nakon četrdeset dana izleže se iz onog jajeta pile, to pile hoda oko vračarice u zoru i prvi mrak, dok se svačije mlijeko spovlači. Danju nestane tog pileta, a u prvi mrak opet dođe i tako neprestano, dok je god vračarica živa. Svaki dan ima više i više mlijeka i kajmaka».
U jednom drugom radu se još kaže:
« Kad se cikavac izliježe, izgleda kao mješčić, te ga ona žena čiji je šalje po komšiluku, te jede mrs, kao sir, kajmak, maslo, ili sisa tuđe ovce, koze i krave. Kada se cikavac najede i nadoji ide gospodarici pa joj ono sve izbljuje taman kao da driješiš mješinu. Ona ovaj mrs jede i drugima prodaje. Nema, vele, ništa griješnije, no leći cikavca».
