U prošlosti stari Bošnjaci su imali običaj da bacaju ljuske od jabuke u vatru "za pticu koja živi u zraku i hrani se samo ovakvim mirisom" jer je to veliki sevap. Po predaji, ova ptica je živjela u vremenu pejgambera Sulejmana a predanje o njoj prenijela je jednom etnologu starica Đula Kulovac;
"Bila neka velika, silna ptičurina.Kladila se s Bogom da će raskopati njegovu volju. Bog pristane.Rode se ujedno muško i žensko dijete, Bog ih vjenča i odredi kad će se uzeti kad odrastu. Ptica onda uzme ono žensko dijete i odnese ga preko mnogih planina. Na vrh najveće, na najvećem drvetu razapne na granama volovsku kožu, stavi u nju dijete, sastavi krajeve kao fišek, i ostavi samo otvor kroz koji će hraniti dijete. Hranila ga i odhranila lijepu djevojku. Došlo vrijeme koje je Bog odredio da se djevojka uda za onoga mladića. U to vrijeme onaj momak pođe da lovi. Došlo mu nešto, eto tako, da ide, da traži svoju sudbinu. Došao u tu planinu pod to drvo. Vidjela ga ona djevojka i srce joj puklo za njim. Pita ga šta traži. On kaže da lovi i da traži svoju suđenicu. Ona mu kaže da je to ona i da joj dođe gore. Ali, niti je on mogao gore, niti ona dolje.
Ona mu rekla da bude pod drvetom kad ptica dođe, čut će je, kaže, sa sahat hoda, čuje se jeka i huka. Ona će tražiti od ptice da joj ga donese u gnijezdo, da ne bude sama kada ptica ode daleko po hranu. Ona tražila i ptica rekla "Dobro". Turi ga u mješinu i iznese gore. Ode ptica u lov. Donosila im hranu. Nakon godine njima se rodi dijete. A to sve Bog zna. Zove onu pticu pred sebe i pita je: "More li se božiji emer raskopati?". Ona reče da može, a on joj reče da je ona sama vjenčala momka s djevojkom kako je on bio odredio. Tada je Bog kazni da do kijametskog dana bude u vazduhu, ni na nebu ni na zemlji i da se hrani samo mirisom izgorjelih ljusaka od voća".
