Sibjan

Jedna od najmoćnijih demonica stare Mesopotamije bila je Labartu, kćerka boga Anua, koja je prema predanju obitavala duž planina, pustinja i močvara. Njen izgled stari zapisi na klinastom pismu opisuju kao hladnokrvan i surov, raščupane kose, lavljeg lica i obznaženih grudi. Imala je naviku iz gustiša napadati domaću stoku i svojim dugim kandžama rasporivati im tijela. Posebno je bila sklona napadima na trudnežene i malu djecu. Najveće zadovoljstvo joj je, prema legendi, pričinjavalo da izazove pobačaj kod trudnica. Dolaskom islama ime tog demona promjenilo se u Ummu Sibjan a vjerovanje u nju u Bosnu stiže dolaskom Osmanskog carstva.

Sibjan prema vjerovanju izaziva kod djece bolest koja se u bosanskom narodu naziva sibiluk a manifestira se velikim plačem, blagom i privremenom paralizom dječijeg tijela, gubitkom apetita, anemijom, nesanicom... Protiv njenog napada poduzimale su se različite profilaktičke mjere poput ostavljanja riblje kosti, glavice bijelog luka i zmijskog kamena pored djeteta. Ako bi se desio napad ovog demona na dijete ono se liječilo magijskim metodama, majka bi bolesno dijete zajedno sa kockom šećera odnijela do stabla kestena, kojem se korjenje proteže po površini zemlje, i tu ga provlači tri puta ispod njega. Ukoliko ne može pronaći takvo drvo onda dijete nosi u kuću gdje ono još nikada nije bilo i tri puta ga provuče ispod neke od greda u kući.
Strah od negativnog utjecaja Sibjan na majku i dijete proizveo je na desetine tabua kojih se mlada majka mora pridržavati u toku prvih 40 dana nakon poroda: ona ne smije izlaziti napolje nakon zalaska sunca, na glavi mora nositi maramu kako joj se ni jedna vlas kose ne bi vidjela, ne smije prati odjeću, etc.