Urok

 Zanimljivo je istaći kako su Iliri kao narod bili izuzetno skloni sujeverju, liječenju i magiji zbog čega su njihovi čarobnjaci bili poznati u cijelom Rimskom Carstvu. Na temelju takve činjenice vrlo lako je pretpostaviti zašto i danas na prostoru Balkana imamo mnoštvo magijski vjerovanja, ali i prakse, koja nema nikakve veze sa monoteizmom već isključivo sa antičkim kultovima ilirskih plemena. Jedan od najbolji primjera je vjerovanje u zlokobnu moć urokljivi očiju ili urok.

Urok je ilirska riječ koja znači opčiniti ili fascinirati. Iliri su, poput svih mediteranskih naroda, bili izuzetno skloni vjerovanju u negativnu moć uroka, zlog demona bolesti i nesreće koji napada ljude, životinje ali i mrtve predmete. Za razliku od drugih demona urok je blisko vezan za čovjeka te živi u njemu ili pored njega.

Uroka na djelovanje (napad) motiviraju mržnja, ljubomora, čuđenje ili prevelika ljubav jedne osobe prema drugoj. Izazvan nekom od tih naglašenih emocija Urok atakuje na čovjeka, direktno kroz ljudske oči i govor, izazivajući u njemu različite bolesti i stanja poput glavobolje, povišene temperature, pospanosti, umora...Ukoliko je njegov napad usmjeren ka malom djetetu onda mu Urok može u vrlo kratkom vremenu izazvati smrt.

Urok je demon koji po bosanskom vjerovanju može od sretnog čovjeka napraviti nesretnog, od zdravog bolesnog, itd. Iliri su se štitili različitim profilaktičkim rekvizitima od ovog demona noseći uza se hamajlije u obliku zmije, kruga, različite školjke.. Posebnu moć, prema vjerovanju, imala je crvena boja koja je Ilire štitila od bolesti, posebno one uzrokovane djelovanjem uroka.  Sve bolesti nastale od djelovanja uroka liječili su plemenski vračevi i iskusne stare žene pomoću magijskih rituala i izgovaranja formula. Ukoliko bi neko obolio usred djelovanja Uroka onda bi uzeli malo zemlje iz otiska stope osobe za koju se sumnja da je podstakla djelovanje demona i nju pomješali sa malo vode kojom bi se zatim poprskala i umila bolesna osoba.

Zvijezde – ljudske duše

Zvijezde su još od ilirskih vremena čuvari života ili bolje rečeno one su ljudske duše. Prema bosanskom vjerovanju svaki čovjek rođenjem na nebu dobije svoju zvijezdu koja je sjaji sve do njegove smrti, kada padne sa neba. Iliri su se plašili gledati u zvijezdano nebo zbog straha da ne ugledaju svoju zvijezdu i ne umru, ukoliko bi ona u tom trenu pala.

U bosanskom narodu i danas je prisutno vjerovanje o povezanosti čovjeka i njegove zvijezde na nebu preko čela, tačnije predjela između obrva, takozvanog trećeg oka, kojeg su u prošlosti na sve načine štitili noseći kapu ili mahramu. Zlo se uvijek trudi čovjeku naštetiti na tom dijelu tijela kako bi mu poremetilo životnu energiju i nurušilo cijelu sudbinu i život. Upravo zbog toga u prošlosti je egzistirao običaj da se svako jutro i navečer nad tim mjestom muškarci navuku kapu a žene mahramu, „kako bi zvijezda bila zaštićena“ i govore:

„Sabah huzi hurmet,

okolo mi kuvet,

šejtanu nalet,

Muhamedu salavet“.

Ovo se formula ponavljala tri puta.

 

Crni nebeski zmaj

Zmaj je jedan od originalni predstavnika bosanske mitologija čiji je kult bio raširenim među našim ilirskim precima uobličen u vjerovanje u crnog nebeskog zmaja koji za vrijeme pomračine proždire Sunce ili Mjesec. Zbog toga je vrijeme pomračine ulijevalo histeričan strah od kraja svijeta te su se Iliri na sve načine željeli spasiti lupajući pri tom u razne metalne kante stvarajući veliku buku u namjeri da uplaše i otjeraju zmaja. Crni nebeski zmaj kod ilirskih plemena smatran je bogom zla a vjerovanje u njega se održalo sve do današnjih dana kroz različite priče i predanja. Sanjati zmaja, vjeruje se i danas u narodu, predskazuje zlo što je identično drevnom vjerovanju naših predaka.

 

Četiri Sulejmanije

Prema legendi u vrijeme kralja Solomona postojao je veliki broj magijskih knjiga čiji je sadržaj otkrivao načine na koji se može ljudima naškoditi različitim čarolijama. Ali napisane su i četiri knjige nazvane Velika Sulejmanija koje su služile za uništenje magije i svakog zla. Po naredbi Solomona one su se uzidale u četiri stupa hrama kako bi se sačuvale od uništenja. Kada je kralj umro vladar svih demona Iblis naredio je da džini pokupe sve magijske knjige iz hrama i razdijele ih ljudima po cijelom svijetu. No, Iblis nikako nije uspio saznati gdje se nalaze i ove četiri knjige. To je pošlo za rukom mnogo vijekova kasnije jednom skromnom mudracu po imenu Laden koji ih je dugo krio i pred smrt sakrio negdje u Jeruzalemu. Božija volja namjenila je da ih otkrije i spasi čovjek koji je ostao upamćen po svojoj velikoj mudrosti. Pošto je Isus bio ubijen i razapet na cijeloj zemlji nastao je opći kaos i nered te zbog toga Allah odluči da ljudima pošalje još jednog Poslanika kako bi poveo narod iz tame.
–Biće iz arapskog naroda, glasilo je proročanstvo za koje su čuli svi.
Kada je Muhamed još bio dječak zamolio je svog ujaka Ebu Taliba da sa njim putuje karavanom. Tom prilikom ih je susreo jedan kršćanski svećenik i odmah je u malom dječaku prepoznao sveto dijete jer je iznad Muhameda cijelo vrijeme putovanja stajao oblak štiteći ga od sunca. Shvativši da je to najavljeni Poslanik, svećenik je šapnuo Ebu Talibu da dječaka odmah vrati kući i pazi na njega.
Zbog mudrosti koja ga je krasila ovaj je svećenik saznao za četiri knjige te ih pronašao i preveo ih na stari arapski jezik. Kako bi ih spasio od mogućeg uništenja poslao ih je u četiri svete zemlje kako bi sa tih lokacija štitile svijet od uništenja. Na kraju svake knjige je napisano:

1.vatra – Palestina, slovo Gayn (znači da se prva knjiga nalazi u Gazi),
2.zemlja – Rusija, slovo Be – Sibir ( znači da se druga knjiga nalazi u Sibiru),
3.voda – Indija, slovo Shin – Kašmir,
4.zrak – tri slova Waw, Bosna, četvrta knjiga se nalazi u Bosni između Stoca i Travnika.

Sve četiri knjige ne mogu mjenjati kontinente niti države, samo mjesta i gradove. Isto tako, knjige mogu promjeniti svoje vlasnike ali tek nakon njihove smrti.

Rahimino turbe

Legenda iz Srebrenika kazuje kako je u selu Sladna živjela Rahima (Raha), izuzetno pobožna žena velikog srca koja nije imala ništa osim male skromne kuće i dvije krave. No, njeno siromaštvo joj nikada nije bilo prepreka da nahrani svakog gladnog čovjeka i pomogne gdje je god bilo potrebno ne obazirući se koje je osoba vjere ili nacije. Kad je umrla, sedme noći nakon ukopa, na njenom grobu se pojavila neobjašnjiva svjetlost (nur) koja je sijala narednih 40 dana obasjavajući sve oko groba. Zbog tog čuda narod je proglasi sveticom i odluči sazidati mouzolej (turbe) za koje ljudi i danas tvrde da čuva Srebrenik od svakog zla.

Fenjeri

U deceniji prije Drugog svjetskog rata neki kroničari su zabilježili neobične fenomene u mnogim krajevima Bosne i Hercegovine. Radilo se o pojavi nekakvi svjetlećih formi, „fenjera“, koji su se ponašali gotovo poput razumnih bića: kretali se, skakutali, igrali kolo... Stanovništvo sela u Glamočkom i Livanjskom polju kazivalo je da se „fenjeri“ okupljaju u ljetnjim noćima i da plešu i igraju, ali da ne nanose nikakvu štetu osim što plaše noćne putnike i njihove konje, što je znak da su ih i životinje jasno primjećivale. Svijetleći „fenjeri“ mjenjali su veličinu i oblik te obavezno nestajali u zoru. Narod je njihovo pojavljivanje protumačio kao loš predznak – najavom velike nesreće. Nedugo nakon tih misterioznih pojava došao je rat i mnoga sela su popaljena a narod pobijen.

 

 I nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) pojavile su se priče kako se u Foči i Jajcu čuju ezani sa mjesta gdje su prije rata bile džamije i gdje su se stoljećima okupljani muslimanski vjernici, obavljajući redovito vjerske obrede. Novi žitelji ovih gradova su zbunjeni i uplašeni, jer ne umiju objasniti odakle dopiru zvukovi molitve.

Azrail

Od sviju meleka u bosanskoj mitologiji jedino je melek Azrail zauzeo najmističnije mjesto zbog svoje uloge koju mu je dodijelio Allah a ona je da u smrtnom trenu vadi dušu iz čovjeka.  Zbog takvog zadatka narod ga se istovremeno plaši ali i zbija šale, posebno starci, koji znaju komentarisati kako im “Allah još nije poslao telegram po Azrailu” pa zato ne umiru. Međutim, u narodu se vjeruje kako ni Azrailu zadatak da vadi dušu iz čovjeka nije jednostavan i lak jer prema bosanskom vjerovanju  duša je oko svakog ljudskog zgloba omotana 99 puta.
Prema jednoj priči neki čovjek je saznao od poznatog faladžije kojeg će dana i u koliko sati umrijeti pa je uspaničen i željan života odlučio da će prevariti Azraila i tako izbjeći već zakazanu smrt. Kako mu je faladžija nagovijesti da će umrijeti tačno u podne on je na pola sata prije tog vremena  uzjahao  konja i brzim galopom se uputio ka planinama, daleko od svoje kuće vjerujući kako ga Azrail neće moći pronaći. Brzim galopom i sav uspaničen čovjek je tjerao svog konja da trči što brže kako bi bio daleko od svoje kuće kada sat otkuca da je podne. Jurio je i jurio stalno okrećući glavu unazad kako bi se uvjerio da je odmakao daleko od kuće. I baš u tom trenutku nepažnje konj mu udari nogom u veliki kamen, saplete se i pade zajedno sa njim niz provaliju. Od toga pada čovjek umrije.
Ova priča je možda najbolji primjer klasičnog fatalizma koji je oduvijek prisutan među bosanskim narodom. Početak i  kraj života su određeni Allahovom voljom i  niko je ne može izbjeći. Zbog toga narod vjeruje kako je Azrail najinteligentniji od sviju meleka jer njega niko ne može prevariti.  U narodu se isto tako vjeruje kako se Azrail može nekom pojaviti u snovima, u liku bijelog konja. Zato se onom ko sanja bijelog konja kaže da je vidio meleka Azraila koji mu se pojavio kao glasnik smrti neke bliske osobe.

 

Zanimljivo je kazati kako prema bosanskom vjerovanju  život  i smrt počinju te  završavaju sa učešćem meleka. Naime, dijete prije nego što će se roditi od meleka dobije senet – potvrdu kako kada se rodi nikada neće umrijeti, kako bi ga time ohrabrili da iziđe iz majčine utrobe. No, čim počne izlaziti meleci mu iz ruke otmu senet pa se zbog toga vjeruje da svako dijete plače kada se pojavi na svijet.

Porodiljski džini

Alkarisi (ili Al Karisi) su ženski džini koji se u bosanskoj mitologiji vezuju za trudnice i žene na porodu. Vjeruje se da su nastali od djevojke koja se nikada nije udala. Odaje ih kozji glas. Smatra se da ih imaju dvije vrste, jedna je crna a druga žuta. Crni su Alkarisi mnogo opasniji od žuti, vrlo su mudri i proračunati. Žuti Alkarisi su u liku plavokose djevojke ali se znaju pokazivati u obličju koze ili lisice. Ni prvima ni drugima se ne smije vjerovati ništa. Alkarisi se boje muškaraca pa uvijek bježe kada oni pucaju iz vatrenog oružja, otuda se među našim narodom ustalio običaj pucanja pri rođenju djeteta. Također, plaše se i metala pa se uz porodilju uvijek stavljao neki predmet od željeza.