Short history of Bogomils in Bosnia

Pope Pius II (1458-1464) in his work "Cosmografia" wrote while describing the Adriatic countries: "Behind Albania come the Illyrian people towards the west and north. This people were called the Slaves in our time and they call themselves Bosniaks, other Dalmatians, third Croats, Istrians and Carniolans".

Bosnia - land of the Bogomils

The first mention of heresy in Bosnia stems from the first half of the 10^th century. In the letter of Pope Ivan X, sent to an archbishop from Split and the local clergy in 925, a complaint is mentioned that in the neighbouring diocese or land (referring to Bosnia), there is a science  "located in holly books". The Pope rebukes them for not paying attention and "tacitly approving it". Though here there is no direct mention of who the heretics were, nor is there mention of the character of their teachings, but there is mention that it is not "in the holly books", this clearly implies that the Pope saw it as heresy. That it refers to Bosnia and its heretics is quite clear since in the later period Bosnia was the only country in this part of Europe where heresy developed and where it, so to speak, gained the status of  state religion. (Source: F. Šišić, Manual on Croatian history, I/1 Zagreb 1914., p.215.)

Another important document confirms that the Bogomils were present in Bosnia in the 10^th century.Anselmo Canterburyjski (San Anselmo) from Alexandria in Italy, which lived and worked in the 13th century, in one of his documents mentions that "the heretics were initially in Bosnia from where they spread their teachings to Lombardy, and from there towards France, from where it arrived to Orleans in 1022 and into Arras in 1025." (Source: A. Dondaine, Le Tractatus de hereticis d'Alexandrie, Arch. Fr. Praedic, XX, Rome 1950., p. 308-324).

Letter of the Roman Pope Gregory IX about Bosnia as a nest of heretics

"In his letters from 1232 to 1239 (pope Gregory IX) mentions heretics in Bosnia several times. Thus on May 30^th 1233 he wrote to the cardinal Jakov Prenestinsky his legate in Bosnia, that with sorrow he discerned from his report, that the Bosnian bishop fell "into the bitterness of the crazy heresy ". That's why he ordered to place two, three or four bishops?! (though he has no support in Bosnia).

About the Bosniaks he says: "About the inhabitants of that country he says, that they are poor in estate, and rich in wickedness, since in most part they are infected with wickedness of heresy". (Pope doesn't hide his hatred towards the Bosniaks and confirms that Bosnia is mostly heretic but despite that he plans to place bishops in Bosnia?!)

In the second letter from February 13^th 1234 Gregory IX wrote: "such is the multitude of infidels in Bosnia and surrounding areas, that the entire country (Bosnia) weeps and aches, barren and impassable". On August 8^th 1236 the pope wrote to Sibislav, the duke of Usora, son of the former king of Bosnia Stephen (Stepan Kulinić), that "he received with joy the news that he is among the dukes of the Bosnian diocese?! (which never existed), which are infected by the taint of heretic wickedness, like a lily among thorns".

From this letter one can clearly conclude that the pope clearly wrote to one catholic among the Bosnian nobility, commending him for not falling into heresy like all the other Bosnian nobility. He mentions that in the letters, which he wrote to Ancila, the mother of Sibislav and to Hungarian bishops (since there are no Bosnian bishops), to whom he recommends Sibislav and his mother".  (Source: Dominik Mandić "Bosnia and Herzegovina volume II: Bogomil church of Bosnian Christians" p. 33-34).

Letter of Pope Ivan XII 1319 to Croatian liege Mladin Šubić

"They are learning disastrous heretical fallacies. Every believer has to stand up against such people and destroy them in order to up root their poisonous anger to prevent contamination of other believers. We often, with great sorrow, listened, from credible sources, that the land of the Bosniaks is the home to heretics, that churches are being abandoned, the clergy has been up rooted, Christian sanctities are being trudged on, the cross is not being respected, moreover, there is no sacrament of christening".

Bosniaks - dualists

"Dialogus contra manichaeos in Bosna" translated "Dialogue against Manichaeism in Bosnia" is the work of Jakob de Marchia who was placed as the vicar of Bosnia and main inquisitor by the Roman curia. This work which was written on the ground of Bosnia describes the Bosniaks as Manichaeists  and as bi-fundamental heretics (dualists). In the dialogue it is mentioned that they baptize themselves with the book, and not water, similarly to the western Cathars, which is the original spiritual, dualistic baptism called consolamentum.

The work "Dialogus contra manichaeos in Bosnia" was in the hands of church censors in 1697 when the issue was canonization of Jakov (Jakob)  Markijski (de Marchia). Since then the work has been lost. Censors Johannes Bapt. Lucini and Jochannes Bapt. Barberio exhausted the content of the work and incorporated it into their analysis which is contained in a collective work called "Monumenta canonizationis B. Jacobi de Marchia" which is in Rome.

Jakob de Marchia who was labelled a saint was a doctor of canonical law and a great fighter against heresy. Senate of Dubrovnik called him "the most elegant sower of the Lords word". His lack of success in converting Bosnian Patarens he justified to the pope by claiming that he lacked support from the royal couple Tvrtko II and Dorothea. Dorothea and Tvrtko became very unpopular among the Franciscans, which called Dorothea an "evil woman".

They would rather die than accept orthodoxy

One of the four grand inquisitors which were labelled saints by the Roman church is inquisitor Capistran (Giovanni de Capistrano) which was also known as the expert on heresy. In his letter to pope Kalisto III 4/7/1455 wrote: "Bosnian Christians are not members of the Eastern church, nay they would rather die in disbelief, than accept the religion of the Rašan (Serbs)."  (Ref: Franjo Šanjek Phenomenon "krstjani (Christians)" in medieval Bosnia and Hum, collection of works.)

How much hatred and revolt there was against the Pope, and the eastern church - which at one moment had a competition who will commit greater genocide over the Bogomils - is best confirmed by this letter according to which the Bogomils inclined towards the Ottomans as protectors against Christian evil (inquisition) and murdering.

At the end of 1456 pope's legate Ivan Karahal sent Nikola Barbucini to king Tomaš in order to talk him into declaring war against the Ottomans in unison with Hungary. After the stay and discussion with the Bosnian king, Barbucini sent a report to the pope's. legate that Tomaš is willing to go to war against the Ottomans but that "he can't because of the Manichaeists which are still a majority in Bosnia, and which love the Ottomans more than the Christians..". The statement that the Bosnian king gave to Barbuicini was repeated literally, three years later in 1459 in his letter to pope Pius II.    

Kumra

Kako to tvrdi bosanska mitološka priča kumra je bila najmilija ptica svih pejgambera. Na njihovu molbu Allah joj je omogućio sposobnost govora te je pričala kao i svi drugi ljudi. Ali, jednom se desi da su se pejgamberi rasrdili na ovaj dunjaluk i po Allahovoj naredbi odlučili poslati na njega veliku glad i pomor. Kumru to toliko rastuži da brzo poleti zemljom i gradovima vičući narodu iz sveg glasa da napuni hambare žitom, upozoravajući ih na božiju volju. Na čiju je god kuće sletjela stalno je ponavljala „Kupuj kruh! Kupuj kruh!“. Ljudi znajući da je to najdraža ptica pejgambera shvatiše njeno upozorenje vrlo ozbiljno i postupiše onako kako im je ona rekla.
Saznavši šta im je kumra učinila iza leđa pejgamberi odmah o tome obavijestiše Allaha koji joj za kaznu oduze moć govora, no, ipak dirnut njenom dobrotom prema ljudskom rodu ostavi joj dovoljno razuma da može izreći „Kupuj kruh!“

Krkleri

U Sarajevu se vjerovalo da onaj ko želi vidjeti Dobre treba da ide na Obhodžu, na istočnu periferiju grada, ili na grob nekog šehida ili bogougodnika i da se tu pomoli za njegovu dušu. Tada će mu se ukazati Krkleri, četrdeset Dobri, obučeni u zelenu odjeću, koji pred zoru, jedan za drugim, žure na jutarnju molitvu u džamiju

Divlja baba

U bosanskoj mitologiji vjeruje se da u svakoj većoj jami u zemlji živi po jedna divlja baba koja u podzemnom svijetu ima svoje kuhinjsko posuđe i radi sve poslove kao što žene rade na zemlji. Legenda kaže kako je neki pastir jedne prilike bacio kamen u veliku jamu u zemlji i ubrzo začuo prijeteći ženski glas: "Samo da mi nisu sad ruke zaprljane od brašna izišla bi i kaznila te!" Vjerovanje u Divlju babu ostatak je nekadašnjih vjerovanja paganske Bosne kada je ovaj mitološki lik predstavljao ženskog demona ili jednu od boginja prirode koja vlada nevremenom. U prilog tome svjedoči narodno vjerovanje kako se svaki vjetar rađa u iz velikih jama u zemlji pa se još uvijek može čuti od starijih Bošnjaka da kada vani puše veliki vjetar treba ići staviti veliki kamen na otvor neke jame u zemlji kako bi prestalo puhanje

Mitologija u bosanskim narodnim pričama i bajkama

Dobar dio mitoloških elemenata drevne bosanske mitologije krije se u narodnim bajkama koje su pojedini etnolozi zapisali i pohranili u anale Glasnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Upravo zahvaljujući njima danas znamo za boginju (ženskog demona) podzemlja “sa sisama preko ramena i zubima velikim kao kuke sa vage”, koja pomaže onima koji su joj naklonjeni i njene tri kćeri, koje se udaju za smrtnike, ljudoždersku demonicu, ponekad u liku krmače, koja proždire čitave gradove, a pobjeđuje je heroj “siromah” (nekada Nasrudin-hodža), babu koja jaše na jarcu, živi u kući "punoj dječijih prstiju". U okolini Srebrenice zapisane su bajke o demonici koja je cara Murata pretvorila u magarca, da bi je on, osvetivši se, pretvorio u svraku od koje su nastali sve svrake i gavranovi; o junaku Ćeli koji odlazi popevši se na džinovsko drvo u svijet astralnih (nebeskih) demona, gdje prebivaju nebeski djeda i baba, kao i podmukle vile (u drugoj verziji divovi) koje vade oči; u predanjima oko Bratunca pojavljuje se "vučiji pastir", šumski ili planinski duh koji predvodi kurjake i raspoređuje gdje će koji naći hranu (gospodar životinja).

Grupa mitoloških stvorenja koja je naročito interesantna jesu "bradati ljudi", koji žive u rijekama i "nabacuju lance onome ko se kupa". Emilian Lilek, profesor tadašnje Velike gimnazije u Sarajevu, je još 1985. u svom radu Vjerske starine iz Bosne Hercegovine zabilježio običaj "darivanja rijeke" hranom, odjećom i dragocjenostima, raširen jednako i kod kršćanskog i kod muslimanskog stanovništva - što predstavlja ostatak žrtvenog prinošenja starom ilirskom bogu izvora Bindu.

Sva spomenuta mitska bića i vjerovanja vrlo dobro se uklapaju i u oskudni okvir onoga što nam je poznato o vjerovanjima iliro-romanskog stanovništva, a posebno onoga što se smatra autentičnim dijelom ilirskih kultova gdje se između obožavanja raznih duhova prirode koji žive na zemlji, vodi i u zraku posebna pažnja posvećivala kultu nebeskog tijela koji je u cijelom ilirskom narodu nazivan “otac”, “djed” – Sunca. Jako je zanimljiv podatak kako se Sunce u narodu naziva Zvizdan (zvizda, zvijezda) što aludira na ilirski kult obožavanja zvijezda kao sjedišta ljudskih duša. Prema ovom podatku možemo zaključiti da se upravo Sunce ili Zvizdan smatra predvodnikom (vodičem, ocem ili vladarem) nad ostalim zvijezdama odnosno dušama. Dobar primjer posvećivanja pojedinih mjesta ovom božanstvu jeste i naziv srednjovjekovnog grada Podzvizda u Velikoj Kladuši, itd.

Dok je Sunce nazivano otac ili djed Mjesec je nosio naziv “majka” ili “baba”. U ilirsko-bosanskim legendama Mjesec se uvijek označava kao žensko biće, Velika Majka, kojoj se upućuju molitve za život novorođenih, a zabilježeno je da su katolici u Bosni pri pojavi mladog Mjeseca padali na koljena. Kako je 1982. zabilježio Šefik Bešlagić, jedan od najvećih izučavalaca bosanskog srednjovjekovlja, "jedna naša katolkinja je još prije 30 godina tražila savjet od svećenika da li se i dalje smije moliti mladom mjesecu" (Šefik Bešlagić, Stećci - kultura i umjetnost, IRO Veselin Masleša, Sarajevo 1982). Ma koliko vjerodostojnost ovakvog zaključivanja može biti upitna, prilično je izvjesno da je Mjesec, upravo kao mitsko ilirsko-pagansko "utočište duša", odnosno simbol plodnosti i regeneracije, dospio na bosansko-humsko srednjovjekovno mramorje (stećke), i to - u vidu polumjeseca - kao najčešći astralni motiv.
Za najpoznatiji stećak iz Radimlje - prikaz Radoja Miloradovića sa spuštenom desnom rukom, pored koje su luk, strijela, mač i štit i lijevom podignutom prema prikazu punog Mjeseca, veže se narodna legenda iz sjeverozapadne Bosne prema kojoj se u noćima punog Mjeseca na njegovoj površini može vidjeti divovska figura  čovjeka kojeg je Bog kaznio kada je u bijesu podigao sjekiru na majku. Njegova kazna je bila ta što ga je Bog istog trena usmrtio i njegovo tijelo, sa podignutom rukom, postavio na mjesečevu površinu da tu vječno stoji kao opomena ljudima (sinovima – muškarcima) da moraju poštovati majku (ženu, boginju Veliku Majku).
Kod Ilira Mjesec je bio usko povezan sa kultom mrtvih te stoga stećak i legenda jasno predočavaju sliku napuštanja zemaljskog života i prelaska u zagrobni - Mjesečev svijet. Međutim, pošto je smrt sastavni dio kulta plodnosti Mjesec osim funkcije psihopompa (vodiča mrtvih), predstavlja plodnost ali i nosioca te plodnosti “babu” odnosno ženu.

U ovo se uklapa etimologija (historija značenja) slavenske riječi Mjesec, koja dolazi od praindoevropskog korijena *med - mjeriti, što podrazumijeva kalendarsko računanje vremena, poput mjerenja trudnoće, i znači da je ilirski mitski Mjesec dom i simbol božanskog predačkog bića koje upravlja periodičnim obnavljanjem, kako na kosmičkom tako i na zemaljskom, biljnom, životinjskom i ljudskom planu. U Bosni, što u reljefima srednjovjekovnih stećaka što u sačuvanim predanjima, nalazimo dragocjen materijal za rekonstrukciju ilirskog lunarnog mita.

Posebnu vrijednost ima bajka zapisana u sjevernoj Bosne, u selu Debeljaci, koja nam govori o povezanosti tri drevna mitska bića: "Čobaninu Ivi došao vuk i pitao ga da li voli da pojede njegove ovce ili njega. Ivo mu kaže da pojede njega, ali tek kada se oženi. Na dan vjenčanja Ivo pobjegne i dođe do Mjesečeve majke. Ona mu da magičnu maramu. Bježeći od vuka, dođe do majke toga vuka, koji je imao gvozdenu glavu. Usput, nađe tri psa koja mu pomažu. Majka vukova nagovori Ivu da joj bude čobanin ne bi li ga njen sin pojeo. Prevari ga da ostavi pse, ali ipak psi spasu Ivu od vuka." (Vlajko Palavestra, Radmila Fabijanić, Narodne pripovijetke iz Bosne, GZM, N.S. Etnografija, sv. XIII, Sarajevo 1962, str. 163). Prema tome, Mjesec je imao božansku majku, čarobnicu koja, poput boginje podzemlja, spašava one kojima je naklona. One su u bosanskoj mitologiji poznate kao vila Zlatna i Gorska vila.U ovom slučaju, ona je saveznica protiv demonskog vuka i njegove lukave majke (nejasno je da li se ovdje radi o mitskom biću, demonici, majci svih vukova).

Zanimljivo je da je sv. Ivan (tj. sv. Ivo), prema vjerovanjima bosanskih katolika koje je zabilježio Ivan Zvonko, dva puta rođen i dva puta umro: prvi put mu je Isus savjetovao da se spali i sav je izgorio osim srca koje je njegova majka progutala i, ostavši trudna, ponovo ga rodila (Ivan Zvonko, Vjerovanja iz Herceg-Bosne, u zbirci Život i običaji, sv. 6, str. 190 i 303).

Ilirska mitologija - kratak uvod

Arheološki spomenici otkrivaju, a antički istoriografski izvori potvrđuju prisustvo Ilira na Balkanu od samih početaka prvog milenija stare ere. Prema tome Iliri se pojavljuju na povijesnoj pozornici jugoistočne Europe uporedo sa Grcima. Pravo na postavljanje ove historijske paralele pruža najranije Homer, koji u Ilijadi na desetak mjesta pominje ilirsko pleme Pajonaca, saveznika Trojanaca.
Iliri, kao i drugi narodi, dugo su poštovali bezlične duhove u obliku prirodnih pojava poput oblaka, kiše, šume, mjeseca, drveta, šume, izvora...Varon je zabilježio za Rimljane da su bogove poštovali bez kipova i da su ih počeli antropomorfizirati tek u doba etrurskih kraljeva.
Pod rimskom okupacijom Iliri su zajedno sa jezikom i kulturom postepeno prihvatili i neke segmente rimske religije, ali su i novoj formi i dalje obožavali svoja drevna božanstva, kao što su Vidasus i Tana. Osim Rimljana na Ilire su imali jak uticaj Kelti i donekle Grci.
Iako prema dostupnim podacima nikada nisu uspjeli uspostaviti jedinstvenu religiju na cijelom području gdje su živjeli (Ilirikuma) sva plemena su pored svojih tradicionalnih božanstava štovala sunce, mjesec, zmiju - inkarnaciju Velike Majke, šume, drveće i vodu.
Božanstva naših predaka Bind, Tana, Vidas, Anzotika, Ika, Jutosika, Eja, Melesokus, Borija, Irija, Medaur, Crni nebeski zmaj samo su neka iz ilirskog panteona kojima su se molili i klanjali. Pored ilirskih autohtoni božanstava na tlu Bosne i Hercegovine pojavljuju se rimski i perzijski bogovi i boginje, naročito je prodoran uticaj astralnih božanstava, prvenstveno solarnog boga Mitre i Tira, boga kiše i plodnosti.

Naši predaci Iliri - potomci smo najstarijeg naroda Europe

Ilirska mitologija: BIND

Bind ili Bindus (staroindijski bindu,h - kaplja) je stari bosanski bog izvora i općenito vode a predstavljen je kao nag muškarac, sa veslom ili trozubcem u desnoj ruci. Njegov kult je bio posebno raširen na području sjeverozapadne Bosne i dijelu Hrvatske (Lika) gdje su bili dominantni Japodi, moćno ilirsko pleme sa jakim keltskim primjesama.
U okolici Bihaća, na izvoru Privilice, pronađeni su mnogi arheološki i epigrafski nalazi koji potvrđuju dominantan uticaj njegovog kulta u životu bosanskih predaka. Smatra se da naziv Bihać ima svoj korijen u imenu ovog velikog božanstva.
Na kultnim mjestima gdje se on štovao pronađeno je dosta rogova od jarca, što dokazuje kako su Japodi božanstvu, između ostalog, prinosili i životinjske žrtve. Tako je na ari, posvećenoj Bindu, kod Privilice iznad votivnog natpisa urezana slika žrtvenika između dvije divokoze koje su digle desne prednje noge; treća divokoza prikazana je ispod natpisa.

Koliko su naši preci bili vezani za kult ovog božanstva dokazuje vijekovna praksa bosanskog naroda hodočašća u ranu zoru, obično u vremenu mladog mjeseca, ka pojedinim izvorima, koji su se smatrali ljekovitim, i ostavljanjem poklona u vidu novca, hrane ili odjeće ovom božanstvu kao žrtve za izlječenje i pomoć.

Ilirska mitologija: TANA

Thana ili Tana, boginja šuma i lova, kod Ilira se zvala i Šumska Majka i za nju se vezivalo niz magijski i ritualnih vjerovanja, koja još uvijek možemo pronaći u bosanskim magijskim vjerovanjima o Gorskoj vili koju žene u basmama nazivaju "sestrom, majkom" a opisuju kao prelijepu mladu ženu u bijeloj odjeći i sa dugom kosom.
Na jednom reljefu prikazana je sa raspletenom kosom, odjevena u kratku opasanu tuniku, koja zapravo izgleda dvodjelno, jer je samo suknja izražena naborima, dok je gornji dio odjeće, sa ušivenim rukavima posve gladak. Tana ima napola raskriljene ruke te u jednoj ruci drži lisnatu granu a u drugoj granu jele.

 

Thana se često povezuje sa bogom Vidasusom (Vidas). Njima su posvećene četiri zavjetne are što su otkrivene u Topuskom, u blizini jednog toplog izvora. U Topuskom su otkriveni ostaci hramova i brojni natpisi posvećeni rimskom bogu šuma, pašnjak i izvora, pa je na osonovu toga zaključeno da se ilirski Vidasus po svojim atributima podudara sa tim rimskim božanstvom i da, prema tome, njegova pratilja Thana odgovara rimskoj Diani.

Zanimljivo je kazati kako se kod Bošnjaka sreće ime Tanija.

Ilirska mitologija: VIDASUS

Vidasus je bog šuma i prirode, a zajedno sa boginjom Tanom božanstvo plodnosti. Štovao se pod različitim imenima, negdje kao Vidasus, drugdje kao Magla (enus?), ili pak Cor.., Messor i slično.  Ovo ime Cor neobično podsjeća na keltskog boga Cernunnosa koji je imao identičan opis. Isto tako, pretpostavlja se da je sa ovim ilirskim božanstvom u vezi i poznato ime Grabovius (otkud potječe i naša ilirska riječ grab), koje se javlja na takozvanim iguvinskim pločama iz Umbrije u Italiji. S obzirom što se na istom spomeniku navodi i Japuzkum (Japudiscum) nomen - kao neprijatelj Umbra - zaključuje se da bi Umbri preuzeli ime Grabovius (ovaj epitet dolazi uz ime Jupiter, kao i uz ono Marsa i Vovionusa) od Japoda.

Smatra se da je Vidasus, ili romanizirani Silvan, bio vrhovni ilirski bog u predrimsko doba, a tu funkciju je zadržao i nakon toga. Rimljani su ga prihvatili i izjednačili sa grčkim Panom zaštitnikom šuma, stada i prirode i pratiocem u lovu. Likovne predstave ilirskog Vidasusa prikazuju ga kao biće koje je pola jarac a pola čovjek. Vidasus je slavljen početkom svjetle polovine godine, krajem aprila i početkom maja.

                                    Iz kulta o bogu Vidasusu potječe i legenda o vukodlaku.

Ilirska mitologija: UROK - DEMON ZLA I BOLESTI

Zanimljivo je istaći kako su Iliri kao narod bili izuzetno skloni sujeverju, liječenju i magiji zbog čega su njihovi čarobnjaci bili poznati u cijelom Rimskom Carstvu. Na temelju takve činjenice vrlo lako je pretpostaviti zašto i danas na prostoru Balkana imamo mnoštvo magijski vjerovanja, ali i prakse, koja nema nikakve veze sa monoteizmom već isključivo sa antičkim kultovima ilirskih plemena. Jedan od najbolji primjera je vjerovanje u zlokobnu moć urokljivi očiju ili urok.

Urok je ilirska riječ koja znači opčiniti ili fascinirati. Iliri su, poput svih mediteranskih naroda, bili izuzetno skloni vjerovanju u negativnu moć uroka, zlog demona bolesti i nesreće koji napada ljude, životinje ali i mrtve predmete. Za razliku od drugih demona urok je blisko vezan za čovjeka te živi u njemu ili pored njega.


Uroka na djelovanje (napad) motiviraju mržnja, ljubomora, čuđenje ili prevelika ljubav jedne osobe prema drugoj. Izazvan nekom od tih naglašenih emocija Urok atakuje na čovjeka, direktno kroz ljudske oči i govor, izazivajući u njemu različite bolesti i stanja poput glavobolje, povišene temperature, pospanosti, umora...Ukoliko je njegov napad usmjeren ka malom djetetu onda mu Urok može u vrlo kratkom vremenu izazvati smrt.


Urok je demon koji po bosanskom vjerovanju može od sretnog čovjeka napraviti nesretnog, od zdravog bolesnog, itd. Iliri su se štitili različitim profilaktičkim rekvizitima od ovog demona noseći uza se hamajlije u obliku zmije, kruga, različite školjke.. Posebnu moć, prema vjerovanju, imala je crvena boja koja je Ilire štitila od bolesti, posebno one uzrokovane djelovanjem uroka. Sve bolesti nastale od djelovanja uroka liječili su plemenski vračevi i iskusne stare žene pomoću magijskih rituala i izgovaranja formula. Ukoliko bi neko obolio usred djelovanja Uroka onda bi uzeli malo zemlje iz otiska stope osobe za koju se sumnja da je podstakla djelovanje demona i nju pomješali sa malo vode kojom bi se zatim poprskala i umila bolesna osoba.

Ilirska mitologija: ZVIJEZDE - LJUDSKE DUŠE

Zvijezde su još od ilirskih vremena čuvari života ili bolje rečeno one su ljudske duše. Prema bosanskom vjerovanju svaki čovjek rođenjem na nebu dobije svoju zvijezdu koja je sjaji sve do njegove smrti, kada padne sa neba. Iliri su se plašili gledati u zvijezdano nebo zbog straha da ne ugledaju svoju zvijezdu i ne umru, ukoliko bi ona u tom trenu pala.


U bosanskom narodu i danas je prisutno vjerovanje o povezanosti čovjeka i njegove zvijezde na nebu preko čela, tačnije predjela između obrva, takozvanog trećeg oka, kojeg su u prošlosti na sve načine štitili noseći kapu ili mahramu. Zlo se uvijek trudi čovjeku naštetiti na tom dijelu tijela kako bi mu poremetilo životnu energiju i nurušilo cijelu sudbinu i život. Upravo zbog toga u prošlosti je egzistirao običaj da se svako jutro i navečer nad tim mjestom muškarci navuku kapu a žene mahramu, „kako bi zvijezda bila zaštićena“ i govore:

„Sabah huzi hurmet,

okolo mi kuvet,

šejtanu nalet,

Muhamedu salavet“.

Ovo se formula ponavljala tri puta.

Ilirska mitologija: CRNI NEBESKI ZMAJ

Zmaj je jedan od originalni predstavnika bosanske mitologija čiji je kult bio raširenim među našim ilirskim precima uobličen u vjerovanje u crnog nebeskog zmaja koji za vrijeme pomračine proždire Sunce ili Mjesec. Zbog toga je vrijeme pomračine ulijevalo histeričan strah od kraja svijeta te su se Iliri na sve načine željeli spasiti lupajući pri tom u razne metalne kante stvarajući veliku buku u namjeri da uplaše i otjeraju zmaja. Crni nebeski zmaj kod ilirskih plemena smatran je bogom zla a vjerovanje u njega se održalo sve do današnjih dana kroz različite priče i predanja. Sanjati zmaja, vjeruje se i danas u narodu, predskazuje zlo što je identično drevnom vjerovanju naših predaka.

Ilirska mitologija: VILE

Iliri su poštovali i gorske vile - nimfe, čuvarice izvora, potoka, planinskih proplanaka i pećina. Na spomenicima se uvijek prikazuju kao mlade i razdragane djevojke, često u kolu, kojima uz sviralu svira bog Vidasus.

Persian religion in the tradition of the Bosnian people

One of the oldest civilizations in the world Persia or today's Iran, whose age is estimated according to archaeological locality to over 7000 years, had a very strong influence both on the Illyrians i.e. Bosnian people. Traces of that influence have their continuity and are evident in various segments from the linguistic, because of numerous Persian words in the Bosnian language, all the way up to folklore and mythology. Because of all that it is necessary to further investigate the connection of Bosnia and Iran through historical events and migration and genetic analysis in order to get a complete image of the connection between Illyrians and the Persians and if there is a possibility that the Illyrians came to the Balkans from today's Iran?!

Temple of god Mitra in Jajce

The temple of the Indo-Iranian god of sun and light Mitra (mitreum) was found in Jajce in 1931 when a foundation for a house was dug. On the initiative of curator of the National museum in Sarajevo professor Sergejevski, it was reconstructed in 1937. The cult of invincible god of sun - Mitra was widespread across all provinces of the Roman empire, including  the province of Dalmatia in whose boundaries was a large part of today's Bosnia and Herzegovina. Members of Mithraism sought to place their cult places in caves, but they also built small one cell temples - spelaea, and if the terrain allowed, they were wrapped in dirt. An example of such a temple - spelaea carved into the rock, is located in Jajce and represents a unique and rare example. There is no direct data on the exact time the temple of Mitra in Jajce was built. It is assumed, according to when the coins were found, types of lamps and fibula that it was built at the end of the 3rd or beginning of the 4th century BCE.

Ritual in the honour of Mitra

In one of my earlier texts I described connection of folk customs of lighting fire at dawn on May 6th (Jurjevo or Hidirlez) as a sign of welcome and celebrating sun, since the beginning of May according to Bosnian folk calendar the beginning of summer i.e. light part of the year. And that we are talking about the solar cult of our Illyrian forefathers is proved by another practice which was preserved by Bosnian traditional culture. We are talking about instruments so called trubaljka dedicated to god Mitra, played by men on small and large Jurjevo i.e. April 23rd and May 6th.

In the ethnological records under the name "Peculiar customs of Muslim villagers close to the place Prozor" it is described that Bosniaks in Prozor, at the end of the nineteenth and beginning of the twentieth century, met at sunset at a location, which they would pick by themselves, and they would hold the ritual called Trubaljke. Every one of them would for that occasion carry in his hand an instrument, so called trubaljka made out of skinned bark of willow, for the ritual on the eve of small Jurjevo (April 23rd), or made out of the bark of hazel (hazelnut) if they would play on the holiday large Jurjevo (May 6th). That's why trubaljka was an instrument without holes.

"That company was mostly made out of young men, and often times among them there were older men i.e. bearded men. From every household there needs to be at least one member, and there can be more. The participants choose one among themselves which will be the leader, and he has to have the largest instrument (trubaljka). From that place, where they met, the leader goes first and the others follow, sometimes one after the other and sometimes in a crowd. The leader blows his long instrument and then all others in one voice. It is very interesting to listen to that type of music created by numerous instruments. That sound spreads across the entire place where the ritual is being held. They are followed by a crowd of children who goad them on with their thin voice. There is no singing with the instruments as far as I managed to find out, one can only hear various sounds of their instruments and thin children's voices. There are 80 to 100 people in the parade. The leader is always at the top of the file. They visit every Muslim yard and stay there for a few minutes blowing their horns. When they arrive in front of a house, all members of that household exit and observe their procession. They go from house to house, and if they think a witch lives in a house they visit her yard first and then continue on. When they go round the entire village, then they go back to the place from which they started, blowing the horns the entire way. Then the following ritual takes place: an entire group gathers around the leader in a circle (geometrical representation of the sun), holding their instruments in their hands, in a fighting stance. The leader swings his instrument first so hard that it splits into numerous pieces which fall around the gathered men (ritual blessing, imitating the sun's rays). As soon as he does it, it represents a sign for the others, who laughing and shouting, hit each other with the instruments until they are completely destroyed. Then they return to their homes. The Bosniaks practiced this ritual from ancient times, in the eve of both Jurjeva, in order to neutralise all negative effects of witches, who according to folk belief, were particularly active on these two identical holidays. With that ritual one would ensure protection of humans and domestic animals until next year."

Here the connection between Persians and Bosniaks doesn't stop. Namely, the Slavic name for God - Bog is a name that stems from the Persian name Baga which was used for Ahura Mazda. In the same manner, the Slavic name for our planet - Zemlja, has its root in the name of the Persian goddess of earth Zam. What is more important is the tradition of respecting old deities which existed among Bosnian Muslims in parallel with Islam, i.e. it was incorporated in it. Of course, we are talking about the so called "folk Islam", not the official one. Namely, there are written and published records in the book "Annexes for oriental philology" published in 1980, where it is mentioned that in Sarajevo before WWII there were men who directed their prayer (duas) not only to Allah but also to some non-Islamic deities. For this text the most interesting deity is Tir, Persian god of rain and fertility. Tir or Tistriya lead an army of Ahura Mazda in the battle against evil forces. Every 13th of each month was dedicated to him. Probably because of this deity the rituals for rain and fertility were upheld the longest among the Bosnian people, tradition practiced by the Illyrians and continued by the Bogomils and later Islamic Bosniaks.

Bogovi i boginje ilirskog panteona

Kako bi dokučili paganski svijet naših predaka, posebno onaj koji je vezan za njihov religijski život, moramo skupiti sve nazive bogova i boginja ilirskog panteona sa cijelog područja Ilirikuma od Albanije preko Bosne i Hercegovine do Slovenije. Pojedina božanstva imaju nekoliko naziva ali identičnu funkciju čemu je razlog što Iliri nisu nikada uspjeli na cijelom teritoriju Ilirikuma uspostaviti jedinstvenu religiju već se ona dijelila na mnoge kultove. No, po svim raspoloživim podacima, obožavanje zmije inkarnacije Velike Majke, Thane i Vidasusa bili su zajednički svim ilirskim plemenima najviše zbog toga što su se ova božanstva vezivala za kult poljoprivrede i plodnosti. Draconi i Draccena: božanski par. Nutrika: boginja zaštitnica djece. Sentona - boginja koja se vezivala uz kult zemljoradnje. Ika - boginja plodnosti. Histrija (Histria) - boginja zaštitnica cijelog zemljopisnog područja Istre. Boria - bog vjetra. Nebra - boginja oluje i magle. Trita - boginja zdravlja. Njeno ime nema pripadnost istarskom području već se može prepoznati u nazivima sa područja Bosne i Hercegovine, u oblicima Tritan, Tritanon ili Traitano. Smatra se da sam naziv božice ima ilirsko-keltsko porijeklo. Melosok - lokalni ilirski bog zaštitnik. Anzotika, Irija ili Prende: boginja ljubavi. Boa: božanska zmija. Verbti: bog vatre i sjevernog vjetra koji izaziva požare. Lijepi nebesnici (na albanskom: Bukuri i qiellit) u drevno ilirsko vrijeme tri boga koja su dijelila svijet na nebo, more i podzemlje. Thana, Tana, Thiana ili Zana (kod Albanaca): ilirska boginja izjednačena sa rimskom Dianom. Prate je tri koze sa zlatnim rogovima. U albanskim planinama Zana živi kao vila koju krasi hrabrost i ljepota. Kod Bošnjaka Zana ili Tana je Gorska vila (Zlatna) koja živi u bosanskim šumama i pomaže velikim ratnicima, poput Muje Hrnjice. Duboka povezanost boginje Tane uočljiva je i kroz narodne pjesme gdje se opisuje scena kada se Mujo Hrnjica susreće sa vilama prerušenim u koze i svojom mudrošću ih uspijeva razotkriti i potčiniti svojoj volji. Iako se u bosanskoj mitologiji smatra da su Gorska vila i Zlatna zapravo dvije vile odnosno majka i kćerka vjerovatno je riječ o jednoj vili koja na dva različita područja Bosne i Hercegovine nosi drugačije ime. Identifikacija ilirske boginje u imenu kraljice vila Zlatne je i više nego očito u samom imenu, naime, ukoliko oduzmemo od imena Zlatana prva tri slova dobit ćemo ime Tana ili ako oduzmemo drugo, treće i četvrto slovo - Zana. Zlatna se u sjeverozapadnom dijelu BiH naziva Gorska ili vila Zagorka sa jasnim značenjem gorske odnosno šumske vile ili Šumske majke. Njen epitet kraljice potvrđuje povlašteni položaj koji ima kao boginja naših ilirskih predaka. Medauros ili Armatos: bog rata. Prikazivan kako jaše na konju, sa kopljem u lijevoj ruci. Redon: zaštitnik pomoraca. Bog u obličju dječaka pored kojeg se pojavljuje delfin. En: jedan od tri vrhovna boga. Perendi ili Shurdi: bog groma, muž boginje Prende. Zanimljiva je sličnost između naziva "slavenskog" boga groma Peruna i ilirskog Perendi. Ako uzmemo u obzir da su Iliri, pored Grka, najstariji narod na Balkanu onda je vrlo lako zaključiti kako je Perendi ili Perun ništa drugo nego drevno ilirsko božanstvo koje se pogrešno povezuje sa slavenskim panteonom.