Kult Velike Majke u Bosni i Hercegovini

Postojanje kulta Velike Majke nalazimo još u kamenom dobu. Smatrana je majkom ljudi i bogova a njen kult se prostirao duž Mediteranskog pojasa u koji je nekada spadalo i ilirsko kraljevstvo a danas, između ostalih zemalja, i moderna Bosna i Hercegovina. Kult Velike Majke prema svim dostupnim podacima potječe iz Sirije od kuda se proširio na druge zemlje pa ga nalazimo u Egiptu (Izida), Babilonu (Isthar), Mala Azija (Kibela), Grčka (Demetra), etc. Sirijski naziv Taschter ili Tir, iz kojeg je izveden naziv Astharte nalazimo u Bosni i Hercegovini u obliku Tur, Tir ili u ženskom obliku Tirinica.
Astharte je bila boginja mjeseca, plodnosti, majčinstva ali i rata, opisivana kao rogato božanstvo, sa glavom bika. Upravo ovaj podatak je ključan za povezivanje sa Ilirima i mitu o biku Garonji koji je poznat samo Bošnjacima, dok kod Srba i Hrvata ne postoji.


Ilirsko porijeklo

Govedo ili bik prema svim arheološkim nalazima kod ilirski plemena pripadao je kultu mjeseca. Zanimljivo je navesti kako je bik zajednički simbol kulta Majke kod svih antičkih naroda jer i kod perzijanaca postojao je mit o bogu Mitri koji je ubivši božanskog bika stvorio cijelu prirodu, posebno pšenicu, iz njegove krvi.
U Donjoj Dolini (Sanski Most) otkrivena je, prilikom iskopavanja tamošnjeg ilirskog naselja, lubanja prabika (Bos primigenius), koja je – kako nagađa Ć.Truhelka, bila pričvršćena na pročelje kuće i imala je funkciju bukranija. Poznato je da su se bikove glave u Grčkoj vješale o zidove hramova nakon što je bik bio žrtvovan bogovima i da je otuda i nastao običaj da se lik bukranija iskleše kao arhitektonski ukras na hramovima i drugim građevinama i spomenicima .
Iz kasnijeg su vremena brojni prikazi goveda, koji možda nisu uvijek tako eksplicitni u svojoj poruci, ali koji nisu sigurno imali samo dekorativnu funkciju. Pronađeni su najčešće u željeznodobnim lokalitetima u Sloveniji, ali se susreću i u Bosni i drugdje. Zanimljivo je da su nalazi ograničeni samo na sjeverna, a u mnogo manjoj mjeri i na središnja područja nastanjena Ilirima, premda je posve sigurno da je i u drugim krajevima postojao religiozni sustav u kojem je govedo kao lunarni simbol bio povezan sa kultom Velike Majke. Ovdje mislimo na područje što su ga zauzimali Liburni, pa Dalmati i plemena u južnim, a djelomice i u središnjim ilirskim. I u ovom slučaju, kao i u slučaju mnogih drugih simbola, uzroke nedostatka likovnih prikaza treba potražiti u sferi estetskih shvaćanja tadašnjeg čovjeka, a ne u hitno drukčijoj religioznoj podlozi, odnosno u nepostojanju kulta bika u pojedinim ilirskim krajevima.
Ritualno klanje bika kao simbola plodnosti i u vezi sa kultom Velike Majke bilo je, dakle, vrlo staro u ovim krajevima, a sačuvalo se, u osnovi nepromijenjeno, sve do današnjeg dana na Balkanu i drugdje.


Bosanski mit o biku Turu


U publikaciji“ Prilozi za orijentalnu filologiju: Revue de philologie orientale“ iz 1980 godine navodi se tekst na stranici 311 sljedećeg sadržaja: „ 1933.godine sam od jedne siromašne starice, Puhalovke Alijaginice, koja je stanovala u Čebedžijama u Sarajevu, doslovce zabilježio ovo: „Srijedom se klanja podne i pokloni se: Ognju i Ognjevom Piru, Turu, Hadži Dedi, Hadži Kasapi, Sitoj Nefisi, Vejsil Karaniji, njegovim roditeljima i bratu Mevlanu“. Provjeravajući da li se ova tradicija i sada negdje održala, saznao sam od Mahmuda Traljića (rođenog 1918. U Sarajevu) da je on nabrajanje ovih imena slušao od sarajevske bule Fatime hanume Hajrićke, koja je umrla 1961.ili 1962.godine u 102 godini.

Kako Oganj, Ognjev Pir i Tur ili Tir ne spadaju u islamske nazive svetaca vrlo je očito da su ovi nazivi zapravo narodna imena ilirskih božanstava. Po mom mišljenju riječ je isključivo o dva božanstva tojest bogu sunca Oganj (vatra) ili Ognjev Pir (vladar vatre) i boginji mjeseca Tur ili Tir. Drugim riječima, to znači da se među bosanskim muslimanima našlo osoba koje su iako nesvjesno, još pred drugi svjetski rat, molili starim antičkim bogovima. Potvrdu tome lako je pronaći i u činjenici da su ova božanstva prezentirana u jednom kontekstu.
Da je Tur-Tir žensko božanstvo potvrđuje i izjava jednog od ispitanika Seida Traljića koji navodi žensko kultno ime Tirinica, kojem je, kao i Ognju, islamizacija izbrisala božanski karakter, ali se sačuvalo ime do kraja drugog svjetskog rata u molitvama, a molilo se, jer se smatralo svetim.
Bosanski narod je od davnina vjerovao kako zemlju na svojim leđima drži veliki bik koji se ponegdje naziva Garonja. Prema vjerovanju kada on pomakne uši negdje se dogodi potres a onog dana kada se cijelim tijelom zatrese desit će se kraj svijeta. Etnolog Gržetić naveo je kratko ali još preciznije vjerovanje koje možda na najbolji način otkriva ko se krije iza naziva bik Garonja, a ono glasi: „narod u Bosni i danas vjeruje kako zemlja počiva na Turu, te kad se on zatrese, da će se pojaviti zemljotres“. Znači, originalni naziv bika je Tur a ne bik Garonja kako se to navodi u sjeverozapadnoj Bosni.
Prema svemu napisanom vrlo lako je zaključiti da se iza Tura ili Tira (Tirinica) nalazi antička boginja Majka, koju su Sirijci prikazivali sa glavom bika. Ona je majka plodnosti, dakle zemlje, te je logično da je predstavljena kao bik koji drži zemlju. Vrlo je vjerovatno i da sama latinska riječ za bika - taurus potječe od imena Tur.
O raširenosti kulta Velike Majke u Bosni i Hercegovini govore i sljedeći toponimi kao što su Turovo (ispod Jahorine), Turić (Gradačac), Turići (Vlahovići kod Travnika, Lugovi kod Fojnice, Banovići, Visoko), Turija (Bihać, Konjic, Tuzla, Visoko, Srebrenica), Turjak (Bosanska Gradiška, Dobrun kod Višegrada) i Turjačani (Bosanska Gradiška).