Bošnjaci su vjerovatno jedini narod na Balkanu koji je najduže zadržao običaj zakopavanja mrtvih članova familije u neposrednoj blizini kuće. Iako postoje i zajednički mezarluci, obično u vlasništvu jedne familije ili sela, praksa zakopavanja predaka u dvorištu nije se izgubila sve do kraja prošlog vijeka. Tragove te tradicije koja potječe vjerovatno još iz neolitskog doba Stare Europe prisutni su još i danas u dvorištima mnogih starih kuća.
Naime, u neolitu članovi familije, posebno žene i djeca, pokapani su unutar kuće ili između kuća u naselju što je praksa koju je iznjedrio matrijarhat. Takav kodeks ponašanja usko je vezan za kult plodnosti i obožavanje Velike Majke koja je imala patronat nad kućom i familijom. Pokapanjem predaka u blizini kuće imalo je socijalno-magijsku pozadinu koja je njegovao kult mrtvih, poštovanje predaka, i slavljenje novog života.
Kod Bošnjaka se ne susreće klasičan strah od smrti ili groblja, kakav nalazimo kod okolnih naroda, što su zabilježili i pojedini povjesničari poput dr.Karla Steinera. Oni bilježi u prilogu „Bosanska narodna medicina“ kako svakog petka, ali i drugim danima u sedmici, Bošnjaci razni dobnih skupina okupljaju se na grobljima kako bi razgovarali i odmorili se. Izvješća posebno naglašavaju kako pri tim susretima kod prisutnih ljudi nema nikakvih vanjskih naznaka tuge i potištenosti već se ljudi prepuštaju odmoru u hladu krošnji lipe, akacija i drugih drveća te uživaju u mirisu jorgovana i cvrkutu ptica. Mlađa populacija provode na tom mjestu odmor zabavljajući se i uz šalu.
Ptica – simbol kulta mrtvih
Posebnu pažnju na groblju Bošnjaci poklanjaju pticama, trudeći se da im stvore pogodne uvjete za gradnju gnijezda. U toj bi namjeri na nadgrobnim spomenicima takozvanim nišanima pravili udubljenja u koje bi se skupljala kišnica i ostavljala hrana za ptice. Isto tako, bio je raširen običaj sadnje drveta trešnje pored groba kako bi se njenim plodovima hranile ptice i tim dobrim djelom pomoglo duši pokojnika.
Zbog čega je tolika pažnja posvećivana pticama najlakše ćemo saznati ukoliko analiziramo one segmente bosanske mitologije koja govori o religijsko-magijskoj ulozi ptica. U mitskoj svijesti naroda ptica je simbol duše o čemu kazuje predanje o misterioznoj noćnoj ptici Plačo ili Meknjača koja, prema narodnom shvatanju, personificira dušu umrlog djeteta i čije oglašavanje najavljuje smrt. I u legendi o velikoj nebeskoj ptici primjetna je poveznica sa kultom mrtvih zbog ritualne prakse raširene među Bošnjacima koji su palili koru od plodova voća kako bi ti dimom nahranili prokletu pticu. Ona bez svake sumnje ima ulogu posrednika između ljudi i Boga zbog toga što je osuđena do kraja svijeta da ne smije sletjeti na zemlju već stalno mora da leti po nebu. Hraneći veliku nebesku pticu dimom ljudi čine dobro djelo i tako se simbolično rješavaju svojih grijeha kako bi duša u trenutku smrti što lakše, oslobođena tereta grijeha, poletjela ka Bogu.
Ne treba zaboraviti navesti ni utve zlatokrilne, misteriozne žene-ptice, koje se mogu direktno dovesti u vezu sa kultom barskih ptica kod Ilira, koje vuku nebesku kočiju boga Sunca. Solarni kult je neodvojiv od kulta smrti zbog toga što Sunce predstavlja simbol smrti i novog života, koji se rađa iz tame mraka i donosi život cijelom svijetu.
