Zmija u bogumilskim legendama

U mnogim bogumilskim legendama zmija igra glavnu ili sporednu ulogu poput one o  Didu Ravušu, kojeg narodno predanje opisuju kao starca duge bijele brade koji je redovito molitve, baš kao i svi drugi bogumilski svećenici, izvodio ispod stabla lipe.

Kćerka bega Džafera, bogumilskog plemića koji je prihvatio islam, bila je djevojka na udaju. Jedne prilike dođoše prosci i isprosiše njenu ruku za lijepog mladića iz Duvna. Vjenčanje je bilo planirano za petak,  a dan prije tog događaja djevojke pođe na livadu da nabere poljskog cvijeća sa kojim je htjela ukrasiti svadbenu povorku. Međutim, njena nećakinja je bila vrlo ljubomorna da nju i njenu udaju pa je tražila način kako da joj naudit  te vidjevši djevojku kako veselo odlazi na livadu brati cvijeće dosjeti se da joj podmetne zmije koja će je ujesti. Približivši se polako i neprimjetno svojoj rođakinji djevojka pusti zmiju iz ruku i brzo se udalji. Zmija čim je spazi krenu prema njoj ali u tom trenu odnekud se pojavi Did Ravuš i svojim štapom napravi krug oko nje, izgovori nekoliko magijski riječi od kojih se zmija pretvori u kamen.

U drugoj legendi iz srednjeg vijeka zmija je vezana za dva sveta čovjeka takozvane evlije kojima je kasnije podignuto turbe koje je postalo mjesto hodočašća. Kada je sultan Mehmed el Fatih osvojio Bosnu, svo bogomilsko stanovništvo u vrlo kratkom vremenu preobrazilo se na islam. Nova vjera i običaji nisu im bili toliko strani, koliko je to bilo kruto kršćanstvo kojem nisu htjeli nikako pripadati. Danas o mnogim događajima koji su se dešavali u srednjovjekovno doba Bosne vrlo malo znamo, jer legende skrivaju istinu. Jedna od njih je vezana za oca i sina koji se preobratiše u islamsku vjeru, a živjeli su u selu Kolunu kod Foče. Otac je bio izuzetno fizički jak čovjek, koji je prema legendi mogao medvjeda savladati, dok je sin bio nježnije građe. Razlog tome je bio što je kao malo dijete ostao bez majke i odrastao je uz hranu koju mu je nabavljao otac.

Kako nije mogao da bude bez žene, otac se nakon nekog vremena oženio sa ženom koja nije pokazivala ni malo osjećaja ni brige prema njegovom sinu, kojeg je tajno i mučila. Jedne mu je prilike, dok je spavao, stavila u usta malu zmiju, koja je ušla u njega, i sve ono što bi dječak pojeo ona je gutala prije njega. Dječak je mnogo jeo ali je bez obzira na to bio izrazito mršav i blijed. Tijelo mu je sve više slabilo. Navečer, pošto se pomolio, zamoli Allaha da mu pomogne i on tu večer usni svoju pokojnu majku, koja mu u snu reče da uđe u sobu gdje stoji kiselo mlijeko, a u koju mu je maćeha zabranila da ulazi.

Sutradan, dok je maćeha bila van kuće, dječak je ušao u sobu, pronašao kiselo mlijeko u drvenoj posudi i napio ga se. U tom momentu se onesvjestio. Desilo se čudo. Uznemirena od kiselog mlijeka zmija je izišla iz tijela dječaka i sakrila se iza police sa sirom. Ubrzo nakon toga dječak se probudio i pobjegao iz sobe. Bio je jako gladan. Čim je došla maćeha u kuću on joj reče da je gladan a ona mu odgovori da će mu dati nešto hrane. Uđe u sobu gdje je držala sir, a zmija iskoči i ujede je u lice. Maćeha pade mrtva a zmija pobježe. Kada je otac došao, shvatio je šta se zbilo, i obeća sinu da se više neće nikada oženiti.

Bosanska mitologija

 

 

Kulturalna antropologija koja u svom djelovanju ujedinjuje nekoliko posebnih disciplina poput etnologije, arheologije ili lingvistike daje nam savršen uvid u povijest i baštinu nekog naroda te relativno uspješno pokušava, na jedan logičan način, predstaviti evolucijski trend  kojem je kroz povijest bio izložen taj narod u cjelini. Utjecaji su, naravno, socijalno višestrani pa se tako uz onaj kulturni uvijek nadopunjavao religijskim kako bi se ciklus zaokružio u potpunosti.

Ako želimo pažljivo pratiti taj evolucijski slijed dešavanja onda svakako moramo posegnuti za mitologijom, njenim fantastičnim bićima i legendama, najviše zbog činjenice da je mitologija najarhaičniji oblik umjetnosti u kojoj je ljudska mašta prvi put pokazala svoje bezgranične dosege. Naseljavajući prirodu i svijet oko sebe jednim krajnje drugačijim bićima i pojavama čovjek je, prije svega, pokazao svoju urođenu socijalnu narav, ali i potrebu da iskaže intimne strahove, nade, težnje i frustracije. Tendencija da se izrazi na najbolji mogući način rezultirala je pojavom različitih priča, legendi, crteža i skultura  o jednom drugom svijetu gdje su načelo dobra i zla izuzetno naglašeni, i što je još važnije, gdje oni pokazuju svoj smisao i efikasnost. Na taj način dolazimo do informacije o klasičnoj frustraciji svakodnevnim životom kojoj je čovjek bio podložan kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Zbog toga nam mitologija kao disciplina stalno sugerira kako ne postoji jedan odgovor već da je on uvijek u množini.

Konzistencija mitoloških predaja uočljiva je u mnogim segmentima jednog društva u cjelini, iako se to možda na prvi pogled dovoljno ne vidi. Neki njeni dijelovi su u manjim ili većim segmentima toliko ukomponirani u svakodnevni život da se na njih i ne obraća pažnja niti im se analizira dublje značenje. U bližoj prošlosti  mitologija je bila prisutna u društvenoj memoriji prvenstveno onda kada se njome trebao  ispuniti neki politički cilj, koji je uvijek povezan sa nacionalizmom i genocidnim idejama, čemu smo se uvjerili krajem prošlog vijeka kada je militantna politika Srbije ciljano i planski iskoristila povijesni događaj,  poraz od strane Osmanlija na Kosovu, da pokrene vojnu invaziju na okolne republike što je rezultiralo  katastrofalnim posljedicama poput genocida u Srebrenici ali i drugim gradovima po BiH.

Kada želimo proučavati mitologiju Bosne i Hercegovine ali i cijele ex Yu mora se krenuti od povijesne činjenice da Južni Slaveni ne postoje. Postoje samo narodi Južne Europe koji govore slavenske jezike, ali ti narodi nisu slavenskog već ilirskog porijekla, posebno narodi Bosne i Hercegovine i Hrvatske, što je dokazano nekoliko puta analizom genetskog porijekla. Pogreška koju su povijesničari napravili u procjeni porijekla nekog naroda utemeljenoj isključivo na jeziku je katastrofalna i, kako smo se osvjedočili, povijesno tragična. Po toj teoriji današnji Meksikanci bi trebali biti Španjolci, Brazilci bi bili Portugalci, itd.

Jedna od studija o genetskom porijeklu stanovnika bivših jugoslovenskih republika realizirana je u suradnji: Instituta za antropološka istraživanja u Zagrebu, Medicinskog Univerziteta u Skoplju, Kliničkog Centra u Beogradu, estonskog Biocentra pri Tart Univerzitetu, Medicinskog Univerziteta u Prištini, Medicinskog Fakulteta u Tuzli, Kliničke Bolnice „Bijeli brijeg“ u Tuzli, Doma zdravlja u Zagrebu i Škole medicine u Edinburgu – Škotska. Kako bi rezultati bili što bliži realnoj situaciji na terenu, uzorci su skupljani i testirani u svim gradovima ex Ju.

Rezultati su pokazali da su najdominantnije haplogrupe na području ex-Yu: 1lb, R1a, R1b i E3bl. Haplogrupa l1b ili takozvani „ilirski gen“ je najzastupljenija u svim zemljama bivše Jugoslavije a najinteresantnija činjenica je da je l1b grupa u Hercegovini, Dalmaciji i otocima zastupljena čak i do 70%. U Bosni ova grupa je zastupljena 52, 20% dok je slavenska grupa R1a na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine zastupljena svega sa 24,60%.

Upravo te činjenice korespondiraju sa sve prisutnijom nedoumicom znanstvenih krugova, naročito nakon genetskih analiza, da li se ikada i desio dolazak slavenskih plemena na Balkan? Postoje indicije koje sve više dobijaju na autentičnosti da se taj događaj nikada nije ni desio nego te da su Iliri, nakon teške i dugotrajne okupacije od strane Rimskog carstva, napravili prilično inteligentan plan opstanka i očuvanja kroz asimilaciju jezika okolnih slavenskih zemalja kako bi sebi osigurali kakav takav mir i mogućnost preživljavanja kroz burnu povijest.

Mnogi segmenti ilirske religije i danas su prisutni u svim zemljama koje su činile teritorij ex Yu poput kulta zmije, vjerovanje u zvijezde-čuvare duše, kult plodnosti, te solarni i lunarni kult, obožavanje vode kroz kult boga Binda, vjerovanje u urokljive oči, i sam naziv urok je ilirska riječ, itd.