Za zmije narod tvrdi
da žive kao ljudi: imaju svoje familije ali i kraljevstvo te monarhe. Uvijek se
okupljaju isključivo utorkom kako bi održale svoje sastanke i dogovore i tada
ih, prema vjerovanju, ima stotine na jednom mjestu. Zavisno kojoj religiji
pripadaju takva nose i imena koja su identična ljudskim. Koliko je to vjerovanje i danas prisutno
najbolje argumentira izjava stravarke Alije iz Velike Kladuše. Jedne prilike,
kada je krenula do susjede, Alije je susrela na putu crnu zmiju koja je ležala
i posmatrala je. Ugledavši zmiju na putu kojim je trebala proći Alije je stala
i počela sa izgovaranjem svih ženski bosanskih imena kojih se mogla sjetiti:
Mejra, Bejzo, Hanife, Fatime, Senada... i tek nakon što je izgovorila ime Katka
zmije je iznenada reagirala i počela se kretati ka obližnjoj livadi, nestajući
uskoro u gustoj travi. Prema Alijinom uvjerenju svaka zmija ima svoje ime, koje
je identično ljudskom, i čim se ono pogodi zmija odlazi.
Iako narod izbjegava
bliske kontakte sa zmijama u strahu od njenog napada treba napomenuti kako se ujed zmije ipak ne
doživljava u velikoj mjeri nesretnim slučajem. Naime, on se smatra božanskim
darom jer ona osoba koju zmija ugrize, vjeruje se, postat će obdarena magijskom
snagom – dobit će moć kletve. Alije, koju je u mladosti ujela zmija, tvrdila je
da posjeduje moć bacanja kletve koju nije nikada htjela demonstrirati „jer je
to veliki grijeh!“.
Sva ta bosanska vjerovanja plod su tradicije duge preko hiljadu godina,
čije se ilirsko porijeklo uočava u svakom svom dijelu. Ono je posebno prepoznatljivo u vjerovanjima
vezanim za utorak – sveti dan zmija ali i bogumila. Zbog toga je ovaj dan od
posebnog značaja za razumijevanje mnogih segmenata bosanske prošlosti ali i
mitologije. Utorak je sveti dan koji je u skladu sa tim obilježen raznim
tabuima, posebno onih koji se tiču muškaraca, što može upućivati na ideju o
„ženskom“ danu odnosno da je on u prošlosti bio posvećen nekoj boginji,
najvjerovatnije mjesečevoj boginji. Argumenata za tu tezu ima nekoliko, naime,
u Visokom se vjeruje kako srna posti svakog utorka i da tada odbija nahraniti i
svoje mladunče. Kako bi shvatili pozadinski smisao takvog vjerovanja trebamo
posegnuti za mitologijom onog naroda koji je imao značajan utjecaj na naše
ilirske pretke a to su Kelti.
U keltskoj mitologiji boginja Mjeseca je pretvorena čarolijom u srnu te u
tom obličju ona se brine za svoga sina
Oisina. Mjesečeva boginja je istovremeno i vladarica mrtvih što je analogno
bosanskom vjerovanju da utorkom muškarci ne treba da se briju ili da se pere
njihova odjeće „pošto se prljava voda salijeva mrtvima u oči“. U pozadini ovog
vjerovanja uočava se kult mjesečeve boginje Arianrhod, prikazane na bosanskom stećku, koja se brine
za ratnike i njihove duše.
Povezanost jelena odnosno srne sa podzemnim svijetom, posebno u kombinaciji
sa prikazom ptice, bila je relativno često pojava na stećcima, navodi Šefik
Bešlagić u knjizi „Stećci-kultura i umjetnost“, zbog čega vjerovanje o postu
srne utorkom nije nimalo slučajno te je ono samo mali segment nekad velikog
kulta plodnosti u Bosni i Hercegovini. Ne treba zaboraviti činjenicu da bez
smrti nema ni novog života, niti novog ploda ukoliko se sjeme ne zakopa u
zemlju, te da se na toj ideji bazira i cijeli koncept kulta mrtvi i plodnosti.
I u drugim kulturama precima se uvijek obraća onda kada se želi njihova
intervencija u vidu zaštite familije, omogućavanja plodnosti i prinova.
Kako je ovdje riječ o lunarnom božanstvu, koje ima arbitražnu ulogu nad
vodom i vremenskim nepogodama, sasvim je logično da su sva okupljanja Bošnjaka
utorkom na visokim lokalitetima, imala u svojoj pozadini kult mjesečeve
boginje, vode i plodnosti. Njihova lokacija je pored mjesta koja su
geopolitički bila značajna u hiljadugodišnjoj historiji Bosne. Sva dovišta se nalaze na proplancima i
visoravnima sa bujnom vegetacijom i rastinjem, šumom i okolnim izvorima.
Najvažnija karakteristike svih dovišta
je da su ona u stvari bivša mjesta molitve bogumila, gdje su se oni okupljali i
zajedno molili Bogu da im pošalje kišu i time osigura rodnu godinu, uspješnu
odbranu od neprijatelja, zaštitu doma, plodnost žena, etc. Međutim, etnolozi su
otkrili kako su ritualna žrtvovanja ovaca na tim mjestima dokaz kako dovišta
nisu isključivo dio bogumilske tradicije već da su oni samo nastavili sa
održavanjem mnogo starijih ilirski kultova, posebno astralnih kultova te kulta
boga izvora i vode Binda.
Jedno od tih mjesta molitve je dovište
Dobre vode kod Foče za koje je vezano turbe dvojice „dobri“, tojest oca i sina kojeg je maćeha htjela ubiti uz pomoć
zmije, idealan je primjer kulta vode.
Posjeta ljekovitim izvorima koji se tu nalaze i gdje se obavlja molitva vrši se
prvi utorak do Hidirleza i prvi utorak nakon njega.
Dolaskom Islama ili bolje rečeno preobraćenjem
bogumila na islam uz utorak i petak dobija epitet svetog dana pa upravo zbog
toga imamo mnoštvo zajedničkih vjerovanja i tabua vezanih za njih. Najdominatnije je vjerovanje da se ovim
danima ne smije prati odjeća, posebno muška, kako ne bi udario grom u kuću ili
čak umro vlasnik kuće, što je očigledan utjecaj kulta zmije, zaštitnice
familije i doma. U Rogatici i Žepi vjeruje se da utorkom i petkom ne
valja prati odjeću niti bilo što drugo raditi na rijeci ili potoku da se ne bi
uzmutila voda i zbog toga ne bi padao grad.
