Bogumilski pokret bez svake
sumnje jedan je od fenomena srednjovjekovne Bosne i Hercegovine jer svjedoči o
snazi i jedinstvu koje je odlikovala tadašnji bosanski narod. Svjesni svoje
posebnosti, naročito ilirskog porijekla, tadašnji Bošnjani najteže su od sviju
naroda podnijeli nasilni prelazak sa paganizma na kršćanstvo jer im je nova
vjera bila potpuno strana i besmislena. Zbog toga se bosanski narod nikada nije
odrekao svojih starih kultova, naročito kulta zmije, koji su bili savršeno
uklopljeni u suživot sa prirodom, njenim bogovima, posebno Velikom Majkom i
astralnim božanstvima. U skladu sa tim morao je postojati otpor, isti onaj koji
je zamalo vojno slomio Rimsko carstvo, a koji je bosanski narod pronašao u
bogumilstvu. Za pretpostaviti je to da su Bošnjani u bogumilstvu prepoznali
neke sličnosti sa ilirskim kultovima ali još važnije od toga jeste činjenica da
su kroz bogumilstvo ostvarili svojevrsnu autonomiju od kršćanskih crkvi kako bi
upravo u toj pogodnosti mogli nastaviti sa antičkom praksom slavljena starih
kultova. Okupljanja na visokim lokalitetima gdje su Iliri slavili nebeska
božanstva bila je jedna od praksi Bogumila.
Želja za očuvanjem tradicije i kulturnog
identiteta rezultirala je time da se bogumilska
vjera u potpunosti afirmirala u Bosni i Hercegovini postajući glavni
religijski ali i politički pokret utemeljen na revolucionarskoj ideji otpora
prema diktaturi i hegemonizmu koji su dolazili iz dva pravca - Vatikana i
Bizantije. Masovni prelasci u narednom periodu bogumila na islam, bez prisile i
prijetnji, najbolji su dokaz tih tvrdnji koje podržava tezu da su bogumili u
novoj vjeri vidjeli najbolju zaštitu i rješenje za svoj opstanak.
Upravo iz svega navedenog
možemo pronaći korjen animoziteta kojem su Bošnjaci bili izloženi od strane Srbije
te donekle Hrvatske. Iako treći po brojnosti narod u bivšoj Jugoslaviji, nad
Bošnjacima se ne samo u tadašnjoj državi, već i puno vijekova ranije, provodio
kulturološki genocid koji je svoju kulminaciju dostigao u periodu od 1992 do
1995.kada on poprima još suroviji oblik izražen kroz etničko čišćenje. U tom
vremenu bosanskog Holokausta desili su se najsuroviji zločini od kraja Drugog
svjetskog rata kada su Bošnjaci, suočeni sa mogućnošću potpunog uništenja,
ubijani po mnogim srpskim konc logorima, što je rezultiralo mnogobrojnim
masovnim grobnicama od kojih polovica do današnjih dana nisu još ni pronađene.
Svemu tome je prethodila vrlo
dobro smišljena strategija uništavanja identiteta Bošnjaka, prisvajanja svega
onoga što jedan narod čini nacijom, u čemu su srpski etnolozi i antropolozi
odigrali posebnu ulogu. Naime, sva narodna vjerovanja Bošnjaka prisvojena su
kao srpska uz tezu bez ijednog validnog dokaza kako su i sami Bošnjaci – Srbi?!
No, to nije slučaj samo sa Bosnom, već i drugim okolnim zemljama pa kroz
njihovu etnološku literaturu možemo pronaći cijela poglavlja narodne tradicije
Hrvatske, Crne Gore, Bugarske ili Rumunije pod zajedničkim nazivom „srpska
vjerovanja“. Posebna dio čine turska tradicionalna vjerovanja, njihovi običaji,
jela, mnoštvo riječi, čak i muzika, koje Srbi danas smatraju autentičnim
dijelom svoje kulturne povijesti?!
