Najbliže povijesnoj istini, i samim time odgovoru na pitanje odakle potiče mit o vampirima, jeste Bliski istok i arapski demon Ghul, čije je obitavalište groblje. Vjerovanje o ovome strašnom biću koje ljudima pije krv preuzeli su Turci i u širenju svoje imperije donijeli tu legendu, zajedno sa mnoštvom drugih šamanističkih vjerovanja, na Balkan. Naime, anglizirani naziv vampir dolazi iz nekog od ovih izvora; od imena upir ili ypir koji potječe sa sjevera Turske, ili vapir koji je bio bugarski naziv za isto biće ili pak od bosanskog naziva lampijer, lapir ili lampir. Prema bosanskom vjerovanju vampir izlazi iz groba kao mali leptir, koji se nekada nazivao lepir ili lapir. Također, poveznicu sa lampirom nalazimo u staroj bosanskoj riječi lapiti - ugrabiti, dohvatiti, uhvatiti, vrlo je slična nazivu lapir, te opisuje način na koji ovo mračno biće lovi ljude, tako što iznenada ugrabi svoju žrtvu.
U Srbiji vampir se nazivao ukolak, dok u Rumuniji postoje dva mitološka bića moroi i strigoi koji imaju poneke sličnosti sa vampirom. Drac ili dracul je rumunjski naziv za đavola, tako da je Grof Dracula zapravo Grof Demon a ne vampir. Isto tako, Drac ne označava zmaja, kako to neki prevode, jer se on na rumunjskom jeziku naziva zburator ili zmeul. Stoga se, nakon ovog kratkog pregleda, stiče realan zaključak da naziv vampir potiče iz Turske, Bugarske ili Bosne.
Vampir u bosanskoj mitologiji nije isključivo bio živi mrtvac koji pije krv ljudima. Analizirajući pojedine legende o njemu vampir je zapravo često bio zaljubljeni muž, koji je prerano umro, i noću bi izlazio iz groba, kroz neku rupu u zemlji, u obliku leptira, a onda se pretvarao u čovjeka, koji nije imao u tijelu niti jednu kost, kako bi vodio ljubav sa svojom suprugom. U metaforičkom značenju vampir je oličenje žudnje za životom, nesretne duše koja nema svoj mir jer joj je oduzeta mogućnost da živi i postoji u materijalnom svijetu.
Navodno, iz odnosa muža-vampira i žene mogla su se roditi i djeca koja bi na stražnjici imala mali rep. No, da bi se spriječili noćni dolasci, kao i neželjena trudnoća, iznad ulaznih vrata kuće postavljao se štap od gloga, čime se vampiru stvarala nepremostiva barijera, i on bi prestao sa svojim posjetima.
U bosanskom narodnom vjerovanju tvrdi se da od čovjeka loše naravi i karaktera nakon smrti postaje zli vampir, koji napada ljude i pije im krv. Naprotiv, od čovjeka dobre naravi, ili koji je za života bio zaljubljen, postane dobri vampir, onaj koji ne napada ljude, nego se jedno vrijeme ne može pomiriti sa svojom smrću, i zbog toga uznemirava one koji su mu bliski.
Prikazani su postovi s oznakom lampir. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom lampir. Prikaži sve postove
četvrtak, 23. travnja 2020.
subota, 4. srpnja 2015.
Bosanski lampiri
Vampir je bugarska riječ, koja dolazi od sjevernoturske riječi upir. Zbog toga se nameće logično pitanje – da li je uopće vjerovanje u vampire egzistiralo prije dolaska Osmanlija na Balkan?! A da je upravo tako svjedoči i izdanje Karadžić svesci iz 1900.godine gdje se opisuje narodna priče o tome kako se Muhamed povampirio jer „Turci nisu čuvali Muhameda, da ga neko ne ukrade, nego da ga nešto ne preskoči, jer su verovali u vampire".
Prvi poznati vampir na Balkanu je onaj iz Istre, Jure Grando, čije je postojanje dokumentirano 1689. Jure Grando iz mjestašca Kringa, nadaleko od Pazina, poginuo je 1656.godine kad mu je Stipan Milašić sjekirom otkinuo glavu. O Juri vampiru svjedoči legenda zapisana u djelu „Slava vojvodine Kranjske“ slovenskog istoričara Janeza Vajkarda Valvazora.
Kod Bošnjaka, kako u BiH tako i na Sandžaku, najrašireniji naziv za vampira je lampir. Prema etimologiji naziv lampir potječe od narodnog naziva za leptira – lepir, lampijer, što potvrđuje bosansko vjerovanje kako vampir izlazi iz mezara kroz malenu rupu na zemlji u obliku leptira. U Srbiji i Crnoj Gori lampir se najčešće naziva ukolak, zbog čega ponegdje u Bosni i Hercegovini susrećemo i naziv vukodlak, mada on nema stvarnu povezanost sa lampirom.
Među bosanskim narodom preovladava animističko mišljenje da je lampir „odmetnuti duh“ čovjeka koji je umro odnosno da je njegov duh na misteriozan način poprimio toliku moć da i bez duše može na određeno vrijeme oživiti mrtvo tijelo.
„Narodna mudrost tvrdi da je duh predstavnik boga zla a duša, čista i sveta, zastupa boga dobra u nama. Dok duh ima mogućnost da uglavnom noću, dok čovjek spava, iziđe iz tijela i putuje svijetom ali i izvodi neke čudne, često i loše stvari, i dovodi nas u razna iskušenja, duša je čvrsto fiksirana za ljudsko tijelo i nema mogućnost izlaska iz njega sve dok ne nastupi smrt.“ (Duša i smrt u bosanskoj tradiciji, R.Esmerović)
Lampiri su vrlo socijalno osvješteni. Oni se znaju vraćati u svoju kuću, voditi ljubav sa supružnicima ili uznemiravati susjede bacanjem kamenja na njihove krovove. Ni poslovanje im nije strano, naime, neki lampir, rodom iz Hercegovine, imao je svoj dućan u Sarajevu, gdje je prodavao svake robe na aršin, pa kad su ga proboli u rodnom mjestu, na silu su razlomili dućan, al' u dućanu nije bilo ništa do paučine i smeta. Kada ljudi doznaju, da se kogod u selu povampirio, onda ti donesu mnogo drva i nalože vatru na grobu onoga mrtvaca, pa ti zaoštre glogov kolac, da bi proboli u trbuh onoga mrtvaca. Kad je gotov jak kolac, onda će ti maljevima te udri, da ga ugone u mezar.
U opisima postupanja prema lampiru kod Bošnjaka nemoguće je ne primjetiti skoro identičan odnos prema duši i mrtvacu kakav imaju, prema bosanskoj mitologiji, meleci Azrail i Džibrail:
„Ovakvo shvatanje potvrđuje vjerovanje da kad se mejit sahrani njemu u kabur dolaze meleci sudije Azrail i Džibrail. Oni ispituju mrtvaca o dobrim djelima i grijehovima, pa ukoliko je griješan udaraju ga i utuku u zemlju. Narod kazuje kako ga oni mogu utući i utjerati u zemlju do 77 metara dubine. U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine vjeruju da je za mejita najgori mogući scenario da bude zakopan u zemlju uoči utorka i subote, jer tada će ga obavezno posjetiti strašni džini zvani suhaladžije, koji mejita tuku i udaraju u mezaru sve dok mu ne smrve sve kosti.“
Paljenje vatre na mezaru očito je aludiranje na vatru džehenema koja prožima duše zlih i griješnih ljudi. Njome se mrtvac želi uplašiti, štoviše, zadati mu smrtni strah kako bi duh pobjegao iz tijela, koje će se onda probadanjem u stomak osakatiti i učiniti neupotrebljivim za korištenje.
Lampiri znaju biti vrlo agresivni. Prema dokumentiranom slučaju Ahmed Ramov Mujović iz Crne Gore potukao se sa ovim natprirodnim bićem. Vraćajući se jedno predvečerje sa oranja „nešto mu zaustavi volove i ne da mu naprijed“. Videći to on povikne: „Molim te, ako si ukolak, ali šejtan, ali čovjek, ukloni se, eto ti vjera e ću ti opet doć“. Zatim dođe kući, prinese sablju, uze dvije kubure i velju pušku, pa se vrati i stade vikati: „Kamo si oni što si me čeka?“ na to se pojavi ukolak. Tukli su se dok se ne začuše prvi pijetlovi. Sutradan Ahmed opet dođe na to mjesto i nađe da je to bio lampir. On pođe za tragom krvi i dođe u baštu Puranovića. Tu su ga našli u mezaru, te su ga izgorjeli klakom neugašenom i naboli crnim trnom.
www.tana.bosnianforum.com
Prvi poznati vampir na Balkanu je onaj iz Istre, Jure Grando, čije je postojanje dokumentirano 1689. Jure Grando iz mjestašca Kringa, nadaleko od Pazina, poginuo je 1656.godine kad mu je Stipan Milašić sjekirom otkinuo glavu. O Juri vampiru svjedoči legenda zapisana u djelu „Slava vojvodine Kranjske“ slovenskog istoričara Janeza Vajkarda Valvazora.
Kod Bošnjaka, kako u BiH tako i na Sandžaku, najrašireniji naziv za vampira je lampir. Prema etimologiji naziv lampir potječe od narodnog naziva za leptira – lepir, lampijer, što potvrđuje bosansko vjerovanje kako vampir izlazi iz mezara kroz malenu rupu na zemlji u obliku leptira. U Srbiji i Crnoj Gori lampir se najčešće naziva ukolak, zbog čega ponegdje u Bosni i Hercegovini susrećemo i naziv vukodlak, mada on nema stvarnu povezanost sa lampirom.
Među bosanskim narodom preovladava animističko mišljenje da je lampir „odmetnuti duh“ čovjeka koji je umro odnosno da je njegov duh na misteriozan način poprimio toliku moć da i bez duše može na određeno vrijeme oživiti mrtvo tijelo.
„Narodna mudrost tvrdi da je duh predstavnik boga zla a duša, čista i sveta, zastupa boga dobra u nama. Dok duh ima mogućnost da uglavnom noću, dok čovjek spava, iziđe iz tijela i putuje svijetom ali i izvodi neke čudne, često i loše stvari, i dovodi nas u razna iskušenja, duša je čvrsto fiksirana za ljudsko tijelo i nema mogućnost izlaska iz njega sve dok ne nastupi smrt.“ (Duša i smrt u bosanskoj tradiciji, R.Esmerović)
Lampiri su vrlo socijalno osvješteni. Oni se znaju vraćati u svoju kuću, voditi ljubav sa supružnicima ili uznemiravati susjede bacanjem kamenja na njihove krovove. Ni poslovanje im nije strano, naime, neki lampir, rodom iz Hercegovine, imao je svoj dućan u Sarajevu, gdje je prodavao svake robe na aršin, pa kad su ga proboli u rodnom mjestu, na silu su razlomili dućan, al' u dućanu nije bilo ništa do paučine i smeta. Kada ljudi doznaju, da se kogod u selu povampirio, onda ti donesu mnogo drva i nalože vatru na grobu onoga mrtvaca, pa ti zaoštre glogov kolac, da bi proboli u trbuh onoga mrtvaca. Kad je gotov jak kolac, onda će ti maljevima te udri, da ga ugone u mezar.
U opisima postupanja prema lampiru kod Bošnjaka nemoguće je ne primjetiti skoro identičan odnos prema duši i mrtvacu kakav imaju, prema bosanskoj mitologiji, meleci Azrail i Džibrail:
„Ovakvo shvatanje potvrđuje vjerovanje da kad se mejit sahrani njemu u kabur dolaze meleci sudije Azrail i Džibrail. Oni ispituju mrtvaca o dobrim djelima i grijehovima, pa ukoliko je griješan udaraju ga i utuku u zemlju. Narod kazuje kako ga oni mogu utući i utjerati u zemlju do 77 metara dubine. U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine vjeruju da je za mejita najgori mogući scenario da bude zakopan u zemlju uoči utorka i subote, jer tada će ga obavezno posjetiti strašni džini zvani suhaladžije, koji mejita tuku i udaraju u mezaru sve dok mu ne smrve sve kosti.“
Paljenje vatre na mezaru očito je aludiranje na vatru džehenema koja prožima duše zlih i griješnih ljudi. Njome se mrtvac želi uplašiti, štoviše, zadati mu smrtni strah kako bi duh pobjegao iz tijela, koje će se onda probadanjem u stomak osakatiti i učiniti neupotrebljivim za korištenje.
Lampiri znaju biti vrlo agresivni. Prema dokumentiranom slučaju Ahmed Ramov Mujović iz Crne Gore potukao se sa ovim natprirodnim bićem. Vraćajući se jedno predvečerje sa oranja „nešto mu zaustavi volove i ne da mu naprijed“. Videći to on povikne: „Molim te, ako si ukolak, ali šejtan, ali čovjek, ukloni se, eto ti vjera e ću ti opet doć“. Zatim dođe kući, prinese sablju, uze dvije kubure i velju pušku, pa se vrati i stade vikati: „Kamo si oni što si me čeka?“ na to se pojavi ukolak. Tukli su se dok se ne začuše prvi pijetlovi. Sutradan Ahmed opet dođe na to mjesto i nađe da je to bio lampir. On pođe za tragom krvi i dođe u baštu Puranovića. Tu su ga našli u mezaru, te su ga izgorjeli klakom neugašenom i naboli crnim trnom.
www.tana.bosnianforum.com
utorak, 23. srpnja 2013.
Lampiri
U Bosni vampir se nazivao lampir, lapir, lampijer, vukodlak ili vukozlačina.
Lampiri su mrtvaci koji se dižu iz svoji grobova i vode strašan noćni život. Nalaze se na samotnim mjestima, mezarjima, potocima i raskršćima. Naziv lampir dolazi od narodnog vjerovanja kako iz mezara osobe koja se povampirila, kroz malu rupicu na zemlji, izleti leptir tojest lepir, kako se to kaže u kolokvijalnog govoru.
Ima više razloga zašto se neko povampiri (polampiri) a najpoznatiji je onaj ako mejita preskoči mačka. Zato se kućna mačka obavezno i danas zatvara negdje dok ne prođe dženaza. Drugi razlozi nastanka vampira jesu incesi i drugi teški grijesi zbog koji duša nema kud na onaj svijet.
Ljudi koji se povampire uzimaju oblik pune mješine te ulaze u kuću svoje rodbine ili nečiju drugu i budu u njima dok prvi pijetlovi ne zapjevaju. Takav slučaj desio se prije tri, četiri decenije u Velikoj Kladuši Đuli B.kada joj je u bolesti muž umro, vrlo mlad. Iza njega je ostala sama sa troje male djece i svekrvom u kući. Po njenom kazivanju on je poslije pokopa, nakon nekoliko dana, dolazio svako veče u njenu sobu. Vidjela ga je, no, nikada nije pričala šta se događalo prilikom tih susreta. U strahu povjerivši se svekrvi bojeći se muža-mrtvaca ona joj da savjet da na četiri strane kuće stavi po glogovu šibu. Poslije toga povampireni muž nije više dolazio.
Najpoznatiji vampir u Bosni bio je i ostao Lampir Meho, porijeklom iz Glamoča, no predaja o njemu seže i van granica BiH, sve do Karlovca. Pored njega drugi jako poznat bosanski vampir, svakako je, Pajo Tomić iz Vlasenice te izvjesni Korkut. Zanimljivo je reći da se u narodu i dalje koristi riječ "lapiti" tojest ugrabiti,oteti a koja očito ima svoje porijeklo u nazivu lampir, lampijer ili lapir što opet upućuje na način djelovanja ovog mitskog bića.
Lampiri su mrtvaci koji se dižu iz svoji grobova i vode strašan noćni život. Nalaze se na samotnim mjestima, mezarjima, potocima i raskršćima. Naziv lampir dolazi od narodnog vjerovanja kako iz mezara osobe koja se povampirila, kroz malu rupicu na zemlji, izleti leptir tojest lepir, kako se to kaže u kolokvijalnog govoru.
Ima više razloga zašto se neko povampiri (polampiri) a najpoznatiji je onaj ako mejita preskoči mačka. Zato se kućna mačka obavezno i danas zatvara negdje dok ne prođe dženaza. Drugi razlozi nastanka vampira jesu incesi i drugi teški grijesi zbog koji duša nema kud na onaj svijet.
Ljudi koji se povampire uzimaju oblik pune mješine te ulaze u kuću svoje rodbine ili nečiju drugu i budu u njima dok prvi pijetlovi ne zapjevaju. Takav slučaj desio se prije tri, četiri decenije u Velikoj Kladuši Đuli B.kada joj je u bolesti muž umro, vrlo mlad. Iza njega je ostala sama sa troje male djece i svekrvom u kući. Po njenom kazivanju on je poslije pokopa, nakon nekoliko dana, dolazio svako veče u njenu sobu. Vidjela ga je, no, nikada nije pričala šta se događalo prilikom tih susreta. U strahu povjerivši se svekrvi bojeći se muža-mrtvaca ona joj da savjet da na četiri strane kuće stavi po glogovu šibu. Poslije toga povampireni muž nije više dolazio.
Najpoznatiji vampir u Bosni bio je i ostao Lampir Meho, porijeklom iz Glamoča, no predaja o njemu seže i van granica BiH, sve do Karlovca. Pored njega drugi jako poznat bosanski vampir, svakako je, Pajo Tomić iz Vlasenice te izvjesni Korkut. Zanimljivo je reći da se u narodu i dalje koristi riječ "lapiti" tojest ugrabiti,oteti a koja očito ima svoje porijeklo u nazivu lampir, lampijer ili lapir što opet upućuje na način djelovanja ovog mitskog bića.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)