Obrezivanje ili sunet

Obrezivanje penisa ili sunet (cirkumcizija) poznat je dio tradicije kod Arapa i Židova te prema nekim podacima sva tri božija poslanika (Mojsije, Isus i Muhamed) bili su obrezani, što je zapravo jedno od glavnih obilježja samog monoteizma. Postoje i neke indicije kako je i prije ovih poznatih podataka postojalo obrezivanje kod određenih naroda te da ono nije originalni proizvod jednoboštva. No, kako bilo, odstranjivanje jednog dijela kožice sa penisa, osim što je izuzetno korisno zbog zdravlja samog muškarca, postalo je i dijelom magijskih vjerovanja, koja opet imaju vezu sa plodnošću i prizivanjem sreće.

Od različitih vjerovanja najčešća su bila sljedeća: u narodu se neobrezan penis naziva „pasjim“, jer navodno najviše podsjeća na spolni organ te životinje, i kao takav smatra se nečistim, prljavim. U Bosni se, isto tako, vjerovalo da je jako dobro doći do kožice obrezanog čifuta (Židova), jer su oni bili poznati kao izuzetno škrt narod, a od škrtica se uvijek kroz rituale prizivanje sreće gledalo da se nešto dobije, pošto je posuđeni novac ili predmet privlačio novu sreću. Kada bi se došlo u posjed kožice od čifuta, onda se govorilo: „Kako je god ovaj glavić sretno obrezan, tako moja sreća sretna bila!“

Prema kazivanju umre li neosunećeno dijete hodža mu prilikom pripreme dženaze slomi mali prst desne ruke, jer navodno nije dobro da se ukopa bez takvog postupka. Zbog čega je tako nisam uspio doznati mada postoji indicija utemeljena na vjerovanju da dječak postaje musliman tek kada se osuneti. Evidentno je da mali prst predstavlja zamjenu za penis, a njegovo lomljenje supstitut obrezivanju, što je vrlo logičan zaključak koji ima uporište u ljubavnoj magiji. Naime, mladić kad želi osvojiti magijom neku djevojku ubode se u mali prst desne ruke i kapne tri kapljice na kocku šećera i podmetne joj u šoljicu kahve. No, kako sam uspio zabilježiti od informatorice ona da je muško nikad ne bi to uradila jer " tako slabiš svoju snagu i život!", što nas opet vraća na narodni izraz za penis - muška snaga.

Nakon što se dječak obreže kožica se osuši i baci pijetlu da je pojede kako bi dječak, kad odraste, poprimio spolnu moć pijetla, koji važi kao izuzetno plodna i seksualno aktivna životinja.


paganski bog plodnosti

Bosanski lampiri

Vampir je bugarska riječ, koja dolazi od sjevernoturske riječi upir. Zbog toga se nameće logično pitanje – da li je uopće vjerovanje u vampire egzistiralo prije dolaska Osmanlija na Balkan?! A da je upravo tako svjedoči i izdanje Karadžić svesci iz 1900.godine gdje se opisuje narodna priče o tome kako se Muhamed povampirio jer „Turci nisu čuvali Muhameda, da ga neko ne ukrade, nego da ga nešto ne preskoči, jer su verovali u vampire".

Prvi poznati vampir na Balkanu je onaj iz Istre, Jure Grando, čije je postojanje dokumentirano 1689. Jure Grando iz mjestašca Kringa, nadaleko od Pazina, poginuo je 1656.godine kad mu je Stipan Milašić sjekirom otkinuo glavu. O Juri vampiru svjedoči legenda zapisana u djelu „Slava vojvodine Kranjske“ slovenskog istoričara Janeza Vajkarda Valvazora.

Kod Bošnjaka, kako u BiH tako i na Sandžaku, najrašireniji naziv za vampira je lampir. Prema etimologiji naziv lampir potječe od narodnog naziva za leptira – lepir, lampijer, što potvrđuje bosansko vjerovanje kako vampir izlazi iz mezara kroz malenu rupu na zemlji u obliku leptira. U Srbiji i Crnoj Gori lampir se najčešće naziva ukolak, zbog čega ponegdje u Bosni i Hercegovini susrećemo i naziv vukodlak, mada on nema stvarnu povezanost sa lampirom.

Među bosanskim narodom preovladava animističko mišljenje da je lampir „odmetnuti duh“ čovjeka koji je umro odnosno da je njegov duh na misteriozan način poprimio toliku moć da i bez duše može na određeno vrijeme oživiti mrtvo tijelo.

„Narodna mudrost tvrdi da je duh predstavnik boga zla a duša, čista i sveta, zastupa boga dobra u nama. Dok duh ima mogućnost da uglavnom noću, dok čovjek spava, iziđe iz tijela i putuje svijetom ali i izvodi neke čudne, često i loše stvari, i dovodi nas u razna iskušenja, duša je čvrsto fiksirana za ljudsko tijelo i nema mogućnost izlaska iz njega sve dok ne nastupi smrt.“ (Duša i smrt u bosanskoj tradiciji, R.Esmerović)

Lampiri su vrlo socijalno osvješteni. Oni se znaju vraćati u svoju kuću, voditi ljubav sa supružnicima ili uznemiravati susjede bacanjem kamenja na njihove krovove. Ni poslovanje im nije strano, naime, neki lampir, rodom iz Hercegovine, imao je svoj dućan u Sarajevu, gdje je prodavao svake robe na aršin, pa kad su ga proboli u rodnom mjestu, na silu su razlomili dućan, al' u dućanu nije bilo ništa do paučine i smeta. Kada ljudi doznaju, da se kogod u selu povampirio, onda ti donesu mnogo drva i nalože vatru na grobu onoga mrtvaca, pa ti zaoštre glogov kolac, da bi proboli u trbuh onoga mrtvaca. Kad je gotov jak kolac, onda će ti maljevima te udri, da ga ugone u mezar.

U opisima postupanja prema lampiru kod Bošnjaka nemoguće je ne primjetiti skoro identičan odnos prema duši i mrtvacu kakav imaju, prema bosanskoj mitologiji, meleci Azrail i Džibrail:

„Ovakvo shvatanje potvrđuje vjerovanje da kad se mejit sahrani njemu u kabur dolaze meleci sudije Azrail i Džibrail. Oni ispituju mrtvaca o dobrim djelima i grijehovima, pa ukoliko je griješan udaraju ga i utuku u zemlju. Narod kazuje kako ga oni mogu utući i utjerati u zemlju do 77 metara dubine. U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine vjeruju da je za mejita najgori mogući scenario da bude zakopan u zemlju uoči utorka i subote, jer tada će ga obavezno posjetiti strašni džini zvani suhaladžije, koji mejita tuku i udaraju u mezaru sve dok mu ne smrve sve kosti.“

Paljenje vatre na mezaru očito je aludiranje na vatru džehenema koja prožima duše zlih i griješnih ljudi. Njome se mrtvac želi uplašiti, štoviše, zadati mu smrtni strah kako bi duh pobjegao iz tijela, koje će se onda probadanjem u stomak osakatiti i učiniti neupotrebljivim za korištenje.

Lampiri znaju biti vrlo agresivni. Prema dokumentiranom slučaju Ahmed Ramov Mujović iz Crne Gore potukao se sa ovim natprirodnim bićem. Vraćajući se jedno predvečerje sa oranja „nešto mu zaustavi volove i ne da mu naprijed“. Videći to on povikne: „Molim te, ako si ukolak, ali šejtan, ali čovjek, ukloni se, eto ti vjera e ću ti opet doć“. Zatim dođe kući, prinese sablju, uze dvije kubure i velju pušku, pa se vrati i stade vikati: „Kamo si oni što si me čeka?“ na to se pojavi ukolak. Tukli su se dok se ne začuše prvi pijetlovi. Sutradan Ahmed opet dođe na to mjesto i nađe da je to bio lampir. On pođe za tragom krvi i dođe u baštu Puranovića. Tu su ga našli u mezaru, te su ga izgorjeli klakom neugašenom i naboli crnim trnom.

www.tana.bosnianforum.com