Smrt, koja predstavlja kraj života, vjerovatno je glavni
„krivac“ zbog čega se kod ljudske civilizacije pojavila potreba za vjerovanjem
u nadnaravno. Neobjašnjiv strah od tog čudnog stanja, i općenito panika od
nestanka, kod ljudi na cijeloj zemaljskoj kugli stvarala je od najranijeg
vremena frustraciju i vječno pitanje - zašto se rađamo i umiremo? Iako ni danas
ne znamo odgovor na to pitanje, ipak smo se kao civilizacija potrudili ispuniti
svijet oko sebe mnogim stvarima kako bi u svoje kaotično okruženje unijeli neki
red i time svemu dali određeni smisao.
Zbog toga čovjek izmišlja religiju, njegova neobuzdana mašta stvara veliki broj nadnaravnih bića koja ga okružuju, i unatoč mnogim ljudskim karakteristikama, ipak u sebi imaju određenu uzvišenost koja ih dijeli i razlikuje od svijeta ljudi. Kroz vijekove religija doživljava svoj stalni trend, nadograđuje se, prilagođava ljudskom napretku i napokon u starom Iranu dobija svoje današnje lice kroz dualizam perzijanca Manesa te proroka Zaratustre, na čijim se načelima rađa monoteizam – pravac koji nas pokušava uvjeriti u apsurd odnosno kako je moguće da u univerzumu postoje dva načela – dobro i zlo, ali da je samo jedno načelo glavno a drugo manje bitno?!
Zbog toga čovjek izmišlja religiju, njegova neobuzdana mašta stvara veliki broj nadnaravnih bića koja ga okružuju, i unatoč mnogim ljudskim karakteristikama, ipak u sebi imaju određenu uzvišenost koja ih dijeli i razlikuje od svijeta ljudi. Kroz vijekove religija doživljava svoj stalni trend, nadograđuje se, prilagođava ljudskom napretku i napokon u starom Iranu dobija svoje današnje lice kroz dualizam perzijanca Manesa te proroka Zaratustre, na čijim se načelima rađa monoteizam – pravac koji nas pokušava uvjeriti u apsurd odnosno kako je moguće da u univerzumu postoje dva načela – dobro i zlo, ali da je samo jedno načelo glavno a drugo manje bitno?!
Zbog takve pogrešne religijske ideje u Bosni i Hercegovini oko desetog vijeka, a vjerovatno i mnogo prije, munjevito se širi revolucionarni religijski pravac koji ozbiljno narušava tvrdu kršćansku doktrinu, on propagira da svijetom, ali i univerzumom, vladaju dva ravnopravna božanstva između koji egzistira čovjek i njegova primarna duhovna misija da očisti svoju dušu od grijeha i, nakon smrti, vrati je na nebo. Takva tvrdnja je prilično racionalna, ukoliko uzmemo u obzir definiciju da je prema principima kvantne fizike sva materija ustvari zbijena energija te da smo upravo zbog toga svi mi energetska bića ili bića svjetlosti, na što nas upućuje tradicijsko vjerovanje u duh i dušu, koje posjeduje svaki čovjek.
No, da bi umrli moramo se roditi, osjetiti život bar na trenutak, kako bi naš duh i naša duša mogli postići svoju ravnotežu, jer bez toga poravnavanja sa dva univerzalna načela, ili sa dva božanstva naših predaka Bogumila, ne možemo se upustiti u avanturu zvanu smrt. Narodna mudrost tvrdi da je duh predstavnik boga zla a duša, čista i sveta, zastupa boga dobra u nama. Dok duh ima mogućnost da uglavnom noću, dok čovjek spava, iziđe iz tijela i putuje svijetom ali i izvodi neke čudne, često i loše stvari, i dovodi nas u razna iskušenja, duša je čvrsto fiksirana za ljudsko tijelo i nema mogućnost izlaska iz njega sve dok ne nastupi smrt.
