Dok prelazi
preko sirat ćuprije duši se određuje prema njenim nagrada ili kazna. Od velike
težine grijeha nesretnik će brzo pasti sa ćuprije u ključali katran. Duše koje
su dobre i plemenite, te imaju samim time mnogo sevapa, lako će preći sirat
ćupriju i stići u dženet. Međutim, ovo vjerovanje nije jedino kod bosanskog
naroda već susrećemo i pomalo drugačije. Kako narod tvrdi duša mejita miruje u
mezaru ili na sedmom katu nebesa, sve do kijametskog dana. Tog dana će se sve
izravnati, nestat će brda i doline i sve će biti razoreno i uništeno. O tome
Časni Kur'an kazuje u suri Ez-Zilzal (Zemljotres):
Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese i kada Zemlja izbaci terete svoje, i čovjek uzvikne: „Šta joj je?!“ – tog Dana će ona vijesti svoje kazivati jer će joj Gospodar tvoj narediti. Tog Dana će se ljudi odvojeno pojaviti da im se pokažu djela njihova; onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjeće ga.
Mrtvim predacima se tradicionalno uče molitve pred dušu ponedjeljkom i petkom. Ono što se proučilo i halalilo, subotom se predavalo (uručivalo) na onom svijetu mrtvima. Po narodnom kazivanju proučeno se kotrlja niz veliko brdo u dolinu, kao plast sijena koji nosi vjetar, gdje duše mrtvih sa nestrpljenjem gledaju i čekaju hoće li dobiti tu duhovnu hediju od svojih najdraži. Po ovom opisu stječe se slika kako narod zamišlja zagrobni svijet, bar onaj koji je rezervisan za griješne duše, što se donekle podudara sa predstavom džehenema koji se nalazi u dubokoj provaliji. U narodnoj predodžbi duše su zarobljene unutar omeđenog prostora, sa visokim planinama i brdima, iz kojeg ne mogu pobjeći. U tom prostoru oni se i tretiraju kao zarobljenici što, između ostalog, potvrđuje i vjerovanje o isporuci molitve.
Zbog toga treba konstatirati kako u bosanskim predajama zagrobni život, naročito džehenemski, ne počinje i ne završava padom u vatru već se kroz džehenem odvijaju razne scene mučenja i zlostavljanja griješnih duša. Narod tvrdi da, na primjer, žena koja je izvršila abortus ili na neki drugi način ubila svoje dijete bit će osuđena da luđački trči za malom pticom neuspješno je želeći uhvatiti. Ptica kao personifikacija duše zastupljena je u bosanskoj mitologiji kroz misterioznu noćnu pticu Meknjaču ili pticu Plačo.
Sve ono zlo što je neki čovjek učinio u toku svog života doći će do izražaja u zagrobnom svijetu, gdje se zlodjela naglašavaju do tog stepena da postaju apsolutna, kako bi se duša direktno i na vrlo surov način suočila sa svojim grijesima.
Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese i kada Zemlja izbaci terete svoje, i čovjek uzvikne: „Šta joj je?!“ – tog Dana će ona vijesti svoje kazivati jer će joj Gospodar tvoj narediti. Tog Dana će se ljudi odvojeno pojaviti da im se pokažu djela njihova; onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjeće ga.
Mrtvim predacima se tradicionalno uče molitve pred dušu ponedjeljkom i petkom. Ono što se proučilo i halalilo, subotom se predavalo (uručivalo) na onom svijetu mrtvima. Po narodnom kazivanju proučeno se kotrlja niz veliko brdo u dolinu, kao plast sijena koji nosi vjetar, gdje duše mrtvih sa nestrpljenjem gledaju i čekaju hoće li dobiti tu duhovnu hediju od svojih najdraži. Po ovom opisu stječe se slika kako narod zamišlja zagrobni svijet, bar onaj koji je rezervisan za griješne duše, što se donekle podudara sa predstavom džehenema koji se nalazi u dubokoj provaliji. U narodnoj predodžbi duše su zarobljene unutar omeđenog prostora, sa visokim planinama i brdima, iz kojeg ne mogu pobjeći. U tom prostoru oni se i tretiraju kao zarobljenici što, između ostalog, potvrđuje i vjerovanje o isporuci molitve.
Zbog toga treba konstatirati kako u bosanskim predajama zagrobni život, naročito džehenemski, ne počinje i ne završava padom u vatru već se kroz džehenem odvijaju razne scene mučenja i zlostavljanja griješnih duša. Narod tvrdi da, na primjer, žena koja je izvršila abortus ili na neki drugi način ubila svoje dijete bit će osuđena da luđački trči za malom pticom neuspješno je želeći uhvatiti. Ptica kao personifikacija duše zastupljena je u bosanskoj mitologiji kroz misterioznu noćnu pticu Meknjaču ili pticu Plačo.
Sve ono zlo što je neki čovjek učinio u toku svog života doći će do izražaja u zagrobnom svijetu, gdje se zlodjela naglašavaju do tog stepena da postaju apsolutna, kako bi se duša direktno i na vrlo surov način suočila sa svojim grijesima.
Muke griješnih duša, prema tvrdnji bosanskog naroda, prestaju samo pet puta u toku dana, i to dok hodža uči Ezan. Zbog toga su seljaci u prošlosti znali prekidati radove u polju, kada bi začuli Ezan, jer tad i živi trebaju odmoriti, suosjećajući sa mukama onih koji ih služe u džehenemu a istovremeno da im to kratko vrijeme budu trenuci razmišljanja i opomene kako ne smiju griješiti i biti loši ljudi.
