Osim toga tradicijska vjerovanja naših predaka imaju dosta
snažan pečat na vijekovna duhovna razmišljanja pa ih nikako ne treba
zanemarivati ukoliko se želi dobiti cjelokupni dojam. Najviše iz tog razloga
što su ona još uvijek aktualna u narodnim promišljanjima.
Ostaci starih ilirsko-bogumilskih vjerovanja još uvijek su prisutni u tradiciji bosanskog naroda pa srećemo narodne predodžbe koja su u potpunoj opoziciji sa onim što propovijeda islamska tradicija. Prema kazivanju starije populacije duša ljudi koji su tokom života činili teške grijehove, zlostavljali i ubijali nedužne, neće nakon smrti završiti u džehenemu već će biti ponovo rođeni u tijelu neke životinje, najčešće domaće, poput konja, krave, svinje...kako bi u novom tijelu služili ljudima i ispravili svoja zla. Najgorom kaznom, vjeruju se, biti je rođen u tijelu svinje, pošto se ona smatra, zbog svoje prljavštinje i sklonosti jedenja mladih, demonskom životinjom. Zbog toga se ljudska duša teško ili nikad ne oslobodi tog prokletog obličja.
Ovo vjerovanje našeg naroda izrodilo je i neke humane navike ponašanja prema životinjama, posebno prema psima, što dokazuju i neki pisani podaci. U prošlosti Sarajlije su bile sklone hraniti pse lutalice zbog bojaznosti da u nekom od njih nije stacionirana čovječija duša. Velikim sevapom se i danas smatra nahraniti kuju koja se oštenila, o čemu je pisao i Antun Hangi u svom djelu o životu Bošnjaka. Da je vjerovanje u postojanje ljudske duše u životinjama, posebno domaćim, najbolje svjedoči tradicionalna izjava upozorenja koja se često može čuti: "hajvan ne zna halaliti!" Time se sugeriralo da se sa životinjama čovjek ophodi lijepo i sa brigom "jer nikad ne znaš u kojoj od njih može biti ljudska duša!"
Ostaci starih ilirsko-bogumilskih vjerovanja još uvijek su prisutni u tradiciji bosanskog naroda pa srećemo narodne predodžbe koja su u potpunoj opoziciji sa onim što propovijeda islamska tradicija. Prema kazivanju starije populacije duša ljudi koji su tokom života činili teške grijehove, zlostavljali i ubijali nedužne, neće nakon smrti završiti u džehenemu već će biti ponovo rođeni u tijelu neke životinje, najčešće domaće, poput konja, krave, svinje...kako bi u novom tijelu služili ljudima i ispravili svoja zla. Najgorom kaznom, vjeruju se, biti je rođen u tijelu svinje, pošto se ona smatra, zbog svoje prljavštinje i sklonosti jedenja mladih, demonskom životinjom. Zbog toga se ljudska duša teško ili nikad ne oslobodi tog prokletog obličja.
Ovo vjerovanje našeg naroda izrodilo je i neke humane navike ponašanja prema životinjama, posebno prema psima, što dokazuju i neki pisani podaci. U prošlosti Sarajlije su bile sklone hraniti pse lutalice zbog bojaznosti da u nekom od njih nije stacionirana čovječija duša. Velikim sevapom se i danas smatra nahraniti kuju koja se oštenila, o čemu je pisao i Antun Hangi u svom djelu o životu Bošnjaka. Da je vjerovanje u postojanje ljudske duše u životinjama, posebno domaćim, najbolje svjedoči tradicionalna izjava upozorenja koja se često može čuti: "hajvan ne zna halaliti!" Time se sugeriralo da se sa životinjama čovjek ophodi lijepo i sa brigom "jer nikad ne znaš u kojoj od njih može biti ljudska duša!"
Bijela boja - simbol žalosti
Dok se žaluje za mrtvim članom familije žene su izbjegavale nositi odjeću crvene boje već se isključilo u periodu tugovanja nosila bijela odjeća. Crna se nikako nije oblačila jer se to smatralo grijehom. Žene bi, isto tako, poskidale nakit sa sebe i ne bi ga nosile narednih 40 dana, a neke od njih nisu to radile niti godinu ili dvije. Za vrijeme žalosti niko od članova familije ne organizuje svadbu niti ide ako je pozvan, ne pjeva, ne veseli se. Za Kurban bajram kolje se ovan pred dušu umrlog. Ako je rahmetlija oporukom odredio da mu se kurban zakolje tada se zaklani ovan mora sav podijeliti sirotinji, dok u drugim slučajevima samo krv ide pred njegovu dušu, a meso mogu pojesti ukućani. U Sarajevu je bio običaj da se lijeva strana kurbana podijeli sirotinji a desna strana ostaje familiji. U Jajcu uoči Bajrama dijelila se halva i somuni „za dušu umrloga“. U Bihaću su uoči oba Bajrama nosili halvu i pite pred džamiju pa ih tu dijelili djeci „za dušu umrloga“. Za oprost grijeha mrtvacu bio je običaj da se dijeli „čagate“ (kefaret) odnosno u papiru zamotana suma novca sa kojom jedna osoba može sebi obezbjediti ručak. Čageta se dijelila i prvih sedam dana nakon dženaze, i to po sedam čageta za sedam najsiromašnijih kuća u mahali ili četrdeseti dan.
Dok se žaluje za mrtvim članom familije žene su izbjegavale nositi odjeću crvene boje već se isključilo u periodu tugovanja nosila bijela odjeća. Crna se nikako nije oblačila jer se to smatralo grijehom. Žene bi, isto tako, poskidale nakit sa sebe i ne bi ga nosile narednih 40 dana, a neke od njih nisu to radile niti godinu ili dvije. Za vrijeme žalosti niko od članova familije ne organizuje svadbu niti ide ako je pozvan, ne pjeva, ne veseli se. Za Kurban bajram kolje se ovan pred dušu umrlog. Ako je rahmetlija oporukom odredio da mu se kurban zakolje tada se zaklani ovan mora sav podijeliti sirotinji, dok u drugim slučajevima samo krv ide pred njegovu dušu, a meso mogu pojesti ukućani. U Sarajevu je bio običaj da se lijeva strana kurbana podijeli sirotinji a desna strana ostaje familiji. U Jajcu uoči Bajrama dijelila se halva i somuni „za dušu umrloga“. U Bihaću su uoči oba Bajrama nosili halvu i pite pred džamiju pa ih tu dijelili djeci „za dušu umrloga“. Za oprost grijeha mrtvacu bio je običaj da se dijeli „čagate“ (kefaret) odnosno u papiru zamotana suma novca sa kojom jedna osoba može sebi obezbjediti ručak. Čageta se dijelila i prvih sedam dana nakon dženaze, i to po sedam čageta za sedam najsiromašnijih kuća u mahali ili četrdeseti dan.
Karl Steiner, liječnik iz Ljubinja, u svom radu Bosanska narodna
medicina, zapaža da Bošnjaci smrt ne smatraju nečim nikako groznim već da
svakog petka, a često i u druge dane, rado se skupljaju na mezarjima na
razgovor i odmaranje, što autor smatra dokazom velikog poštovanja prema
predacima. Ono što je zanimljivo jeste da autor naglašava da pri tim sastancima
nema nikakvog tužnog raspoloženja kod okupljenih ljudi već da se kod sviju
osjeća opuštenost i raspoloženje a posebno kod mladih. Bošnjaci čak imaju i
vrlo poseban običaj da na nišanima naprave mala udubljenja kako bi se skupljala
kišnica za ptice ali i ostavljala hrana za njih.
Povezivanje ptica sa mrtvima
odnosno mezarjima nije nimalo slučajno jer osim što je ptica u bosanskoj
mitologiji personifikacija duše, njena simbolika je znatno dublja i vodi nas
sve do ilirskog religioznih vjerovanja u kojima se spominju ptice koju su vukle
kočiju boga Sunca po nebu, istog onog koji se svaki dan „rađa“ na istoku i
„umire“ na zapadu. Očito je da su naši preci ptice smatrali dušama , svetim
životinjama, što ima svoje uporište i u bogumilskom učenju kako je smrtni grijeh ubijati
životinje a posebno ptice i uništavati njihova jaja.
Poštovanje prema mrtvima je od davnina sastavni dio bosanske duhovne tradicije. Prolazeći pored mezarja još i danas stariji ljudi imaju naviku zastati pa proučiti Fatihu za mrtve; prvo za božijeg poslanika Muhameda, onda umrlog te na kraju za sve mrtve.
Poštovanje prema mrtvima je od davnina sastavni dio bosanske duhovne tradicije. Prolazeći pored mezarja još i danas stariji ljudi imaju naviku zastati pa proučiti Fatihu za mrtve; prvo za božijeg poslanika Muhameda, onda umrlog te na kraju za sve mrtve.
