That are ancestors, the Illyrians, were a warlike, mystical people, with shaman cults is known regardless of the fact that there is little data about them. But, the thing that is more interesting is the fact that it has been written by Roman historians, such as Pliny, that among the Illyrians there were many magicians, healers and clairvoyants of high regard, known across the Roman Empire.
Illyrian religion constituted numerous shaman cults where among the most important deities were those that represented symbols of the cult of fertility - god Vidasus (Cernunnos, Pan) and Tana (Diana, Aradia). Similarly, among the numerous spirits and god's of the earth (nature) and sky, the dominant place was occupied by the snake, incarnation of the Grand Mother, to whom the hearth and threshold were dedicated. Still today in Bosnia it is traditionally believed that every house has its own snake protector, which protects the home and family from evil and bad luck. That this belief is not one of the many but very important, but also holly, is confirmed by its taboo - if the snake is accidentally or on purpose killed, the owner of the house will die.
According to a legend the snake is not only the protector of the house but also planet earth. Namely, in Bosnian mythology it is mentioned that above earth there is a gigantic snake which formed a circle with its body (bit its own tail) around the planet and in that way it protects it from all danger and bad luck, which additionally justifies her name of a protector.
Illyrian are equally prone to worshiping both earth spirits and gods as well as celestial ones, among which we will single out sun and moon as well as the stars. Belief of the Illyrians that stars are the seats of the human soul reveals an intriguing fact that our ancestors considered that they stem from another planet, i.e. space.
Traditional belief about Bosnia claims that one should not gaze at the stars at night because of the fear that at that moment one of them doesn't "fall", because if it happens to be the star of that person, the person will die immediately?! Analysing certain segments of Illyrian legends and beliefs, such as the one about the black dragon, god of evil, which attacks the sun and moon trying to swallow them (black out), we can see parts of the ancient myth about the demise of a civilization or even planets from which the ancestors of the Illyrians escaped.
Representation of the snake as the Grand Mother, symbol of life, and protector of humans from one side and the black dragon, god of evil, which constantly attacks sun and moon, trying to devour them and cause the end of life on earth, and humans themselves, is an ancient myth about the struggle of good and evil. But, behind it all is something much deeper and mystic. We could refer here to the theory of David Icke about the reptilian race of earth, which is present from the ancient times of Sumerian and Babylon, whose symbols are represented in various segments of the ruling families throughout the world.
If we recap the history of religion at its very beginning we will come to an obvious fact that today's monotheistic god is twice as young as all pagan gods, and that the teaching of monotheism cannot be taken seriously in the attempts to fathom the history of the human race and its genesis, irrespective of the fact that monotheism, especially Christianity, took numerous segments of the pagan religion. The oldest religious movement which is familiar to us is the Neolithic cult of the Grand Mother, which is called the first and oldest deity in human history. And the Grand Mother is what connects the Illyrians with the reptiles (snake, dragon, salamander) and their alien heritage or ancient race from which they stem.
What connects Bosnia and India?
There is a large possibility that the Illyrians had some connection or even common heritage with the people from India, which can be grasped if we analyse certain legends from Bosnian mythology. The most interesting tale about the mysterious creatures called utve zlatokrile - half humans, half birds, which didn't have sexual distinctions. It is claimed that they have escaped to Bosnia from India, "that cursed land".
Another rarity of the Bosnian people but also connection with India is located in the traditional belief in the migration of the human's soul into an animal and vice versa (reincarnation), which is actually the basic concept of the Bogomils in Bosnia during the Middle ages. How much this belief was widespread and accepted from the folk is best witnessed from the fact that still today in the 21st century, there are old people who prolong the belief about the migration of the soul. In Velika Kladuša there are still old ladies from which you can hear the claim that evil people, especially murderers and thieves, turn into cows after death, horses, pigs, etc. so that they could repay their sins in the new life, serving other people. This traditional belief, which is found in total opposition about the classic monotheistic maxim of the soul leaving to heaven or hell, clearly points to the deep rooted belief about reincarnation among the Bosnian people.
Third eye or stars
In the end, we will return to the beginning of the text which speaks about the Illyrians as skilled mages and clairvoyants and the part about the belief in the connection of humans and stars in the sky and we will compare all that with the hinduistic teaching about chakras. Ajna or the sixth chakra is located in the middle of the forehead, above the eyebrows, and is connected with the pineal gland which is inactive in most humans, and it gives the ability of telepathy, clairvoyance, astral projection, etc. to mystics. This sixth chakra is often called the third eye and can be seen on ancient drawings of numerous deities.
In Illyrian-Bosnian tradition the third eye is called "star" which has the function to connect man with its star in the sky, seat of the soul. In practice this belief is widespread among the stravarke which annul negative energy while performing the ritual, using molten lead, covering their forehead with their hand i.e. their "star" for fear of negative energy blocking their invisible connection with the star in the sky. As each one of them claim, if that would happen, it could be possible for them to lose their mind and fall ill physically.
This ritual process directly goes in favour of the assumption that the Illyrian believed that they stem from another planet, with which they stayed in contact through the "star" on their forehead or the third eye. Or that their astral bodies descended to earth and populated it in the bodies of some ancient human beings. From that event it is easy to assume that through the generations they lost the precise detail from which part of the universe and from which planet they came so they considered all of the stars to be seats of the soul and their genesis.
petak, 16. siječnja 2015.
srijeda, 7. siječnja 2015.
Bosansko-ilirska tradicija: četvrtak, sveti dan boga Vidasusa
„U jajačkom kotaru, u općini Sipovac, selu Vražići, postoji jedan narodni običaj, koji se drži za veliku svetinju. Taj se običaj sastoji u ovom: stanovnici sela Vražića, bez razlike vjeroispovijesti, muslimanii i kršćani, drže četvrtak kao najveći praznik. Oni, kada nastupi proljeće, pa sve dok se žito ne požanje, neće da rade četvrtkom nikakvih poljskih poslova, a taj običaj zovu „uvjet“. Kada i kojim je povodom narodni praznik posta, nijesam mogao doći u kraj, samo znam to, kako su mi Jajčani pričali, da narod misli, kada bi u taj dan radio u polju, onda neka se ne nada da će išta sa njive u kuću unijeti; dakle oni to čine u ime spasa zemaljskih proizvoda. Ta svetkovina traje od proljeća do žetve, a čim se žito požnje, prestaje i „uvjet“, pa onda narod radi kao i obično. Nije mi za čudo, što se kršćani drže tog običaja, jer u njih ima i drugih svetkovina, da im je zabranjeno raditi ma kakav posao, ali jest za muslimane, kojima je slobodno raditi i na sami Bajram, najveću njihovu svetkovinu, svakovrsne poslove. Kažu, da je bilo hodža, koji su nastojali iskorijeniti taj običaj. Ali sve zaludu jer „utamani prvo selo, pa onda običaje“. Jedan hodža, koji je prilično bio upoznat sa vjerom, znajući da se to nikako ne slaže sa šerijatom, upotrijebi sva sredstva, da to jednoć ukine, ali umalo ne nastrada, jer se na njega diže kuka i motika, pače bilo ih je i taki, koji odoše u Travnik tražiti fetvu od muftije, da im se taj običaj ne ukida. Pa zbilja i isposlovaše Vražićani takovu fetvu, po kojoj smiju i nadalje obdržavati taj svoj običaj. Od tada imaju seljaci sela Vražića mir i svetkuju svoj četvrtak.“
Četvrtak - dan boga Jupitera i Vidasusa
Opisani običaj "uvjet" predstavlja savršeno dobro očuvan segment naše ilirske tradicije, koja se sudeći po svemu, održala dugo, čak i nakon dolaska Osmanlije u BiH i pojavom islama. Ovaj ali i drugi slični tekstovi veoma dobro predočavaju kako se stanovništvo Bosne i Hercegovine, unatoč kršćanstvu i islamu, nikada u potpunosti nije odreklo svoje antičke religijske prakse i vjerovanja.
Zahvaljujući običaju "uvjet" ali i nekim drugim segmentima ilirske tradicije sačuvane do današnjih dana relativno je lako analizom rimsko-ilirske tradicija na prostoru BiH dokučiti povijesne činjenice i povezati ih u jednu cjelinu, kao u slučaju poštivanja četvrtka, dana posvećenog Jupiteru, te tako na što bolji način upoznati se sa našim precima. Ali, krenimo od početka.
Vrhovni ilirski bog bilo je šumsko božanstvo koga su poštivali kao zaštitnika pastira, stada i šuma. Opisivan je kao muško stvorenje obraslo u gustu dlaku sa kozijim nogama i rogovima. Na natpisima uvijek nosi naziv Silvan, pošto je bio poistovjećivan s rimskim Silvanom, odnosno grčkim Panom, koji su imali isti izgled i funkciju. U Topuskom je pronađen jedan spomenik u kojem se ovaj bog naziva Vidasus, a njegova pratilja Thana. Njihovih spomenika se najviše pronašlo na području Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog polja, te u srednjoj Bosni. Vidasus se kod Ilira poštovao pod nekoliko imena: Magla, Cor, Messor, etc. Zanimljivo je da se isti skraćeni oblik (Cor...) dolazi jednom na spomenicima iz naših krajeva i uz Jupiterovo ime.
Kada su Iliri pali pod okupaciju Rimskog Carstva došlo je do romanizacije stanovništva što se odrazilo i na ilirsku religiju i nazive božanstava. Arheološka iskopavanja poduzeta u prošlosti, naročito tokom prošlog vijeka, otkrila su ostatke rimskih hramova i spomenike bogova za koje se smatra da su od kraja prvog stoljeća n.e.postali sve češći i prisutniji na teritoriju Bosne i Hercegovine, posebno Jupiteru, Neptunu, Liberu, Dijani, Asklipeju, etc.
Vidasus, koji je prema mišljenju nekih istraživača prvo ilirsko božanstvo, preimenovan je u Silvan. No, njegova omiljenost među Ilirima, koju nisu ni Rimljani mogli uništiti, rezultiralo je relativno brzo time da je Vidasus/Silvan izjednačen sa Jupiterom, čime mu se priznalo neosporno pravo na ulogu vrhovnog božanstva. Ovime se još jednom dokazalo da je Vidasus bio božanstvo plodnosti ali i kiše, pošto bez vode ne može biti niti sjetve niti uroda.
Zanimljiv je natpis iz Kartage koji sadrži popis jednog kolegija, a posvećen je božanstvu koje nosi natpis: „Jupiter Hammon Barbarus Silvanus“. To bi značilo da se ovdje Silvan izjednačen sa vrhovnim libijskim bogom Amonom, a ovaj, pak, s rimskim Jupiterom. Potvrdu da se Silvan izjednačuje sa Jupiter Amonom imamo također na jednom natpisu iz Rima koji se završava sa: „Sacerdos dei Barbari Silvani“, pa se uzima da je to njegov epitet.
Jupiter je kod Rimljana bio vrhovno božanstvo, on je bog munja, groma i kiše. Kao Iuppiter Pluvius šalje kišu, koja oplođuje polja, te biva davateljem plodnosti /Liber/, a štiti posebno poljioprivredu, stočarstvo i mladež. Posvećen mu je četvrtak.
Bijeli četvrtak
Da nije riječ o izoliranom običaju dovoljno govori i podatak kako i u Cazinskoj krajini nailazimo tragove o takozvanom kultu četvrtka koji je, kako vidimo, još iz ilirsko-rimskog perioda bio posvećen rimskom bogu oluja, groma i munja, sa čime korenspodira vjerovanje iz Velike Kladuše i Cazina da se četvrtak od proljeća nazivao "bijeli četvrtak" i u tom danu je bilo zabranjeno prati rublje, posebno ono bijele boje, sve dok ne započne košnja trave, a sve u strahu da nevrijeme ne uništi pšenicu i druge poljoprivredne kulture. Iza epiteta bijeli četvrtak krije se simbolika bijele boje koja označava sveto ili svetost, tako da je "bijeli četvrtak" isto što i "sveti četvrtak".
Četvrtak - dan boga Jupitera i Vidasusa
Opisani običaj "uvjet" predstavlja savršeno dobro očuvan segment naše ilirske tradicije, koja se sudeći po svemu, održala dugo, čak i nakon dolaska Osmanlije u BiH i pojavom islama. Ovaj ali i drugi slični tekstovi veoma dobro predočavaju kako se stanovništvo Bosne i Hercegovine, unatoč kršćanstvu i islamu, nikada u potpunosti nije odreklo svoje antičke religijske prakse i vjerovanja.
Zahvaljujući običaju "uvjet" ali i nekim drugim segmentima ilirske tradicije sačuvane do današnjih dana relativno je lako analizom rimsko-ilirske tradicija na prostoru BiH dokučiti povijesne činjenice i povezati ih u jednu cjelinu, kao u slučaju poštivanja četvrtka, dana posvećenog Jupiteru, te tako na što bolji način upoznati se sa našim precima. Ali, krenimo od početka.
Bosanski (ilirski) bog Vidasus
Vrhovni ilirski bog bilo je šumsko božanstvo koga su poštivali kao zaštitnika pastira, stada i šuma. Opisivan je kao muško stvorenje obraslo u gustu dlaku sa kozijim nogama i rogovima. Na natpisima uvijek nosi naziv Silvan, pošto je bio poistovjećivan s rimskim Silvanom, odnosno grčkim Panom, koji su imali isti izgled i funkciju. U Topuskom je pronađen jedan spomenik u kojem se ovaj bog naziva Vidasus, a njegova pratilja Thana. Njihovih spomenika se najviše pronašlo na području Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog polja, te u srednjoj Bosni. Vidasus se kod Ilira poštovao pod nekoliko imena: Magla, Cor, Messor, etc. Zanimljivo je da se isti skraćeni oblik (Cor...) dolazi jednom na spomenicima iz naših krajeva i uz Jupiterovo ime.
Kada su Iliri pali pod okupaciju Rimskog Carstva došlo je do romanizacije stanovništva što se odrazilo i na ilirsku religiju i nazive božanstava. Arheološka iskopavanja poduzeta u prošlosti, naročito tokom prošlog vijeka, otkrila su ostatke rimskih hramova i spomenike bogova za koje se smatra da su od kraja prvog stoljeća n.e.postali sve češći i prisutniji na teritoriju Bosne i Hercegovine, posebno Jupiteru, Neptunu, Liberu, Dijani, Asklipeju, etc.
Vidasus, koji je prema mišljenju nekih istraživača prvo ilirsko božanstvo, preimenovan je u Silvan. No, njegova omiljenost među Ilirima, koju nisu ni Rimljani mogli uništiti, rezultiralo je relativno brzo time da je Vidasus/Silvan izjednačen sa Jupiterom, čime mu se priznalo neosporno pravo na ulogu vrhovnog božanstva. Ovime se još jednom dokazalo da je Vidasus bio božanstvo plodnosti ali i kiše, pošto bez vode ne može biti niti sjetve niti uroda.
Zanimljiv je natpis iz Kartage koji sadrži popis jednog kolegija, a posvećen je božanstvu koje nosi natpis: „Jupiter Hammon Barbarus Silvanus“. To bi značilo da se ovdje Silvan izjednačen sa vrhovnim libijskim bogom Amonom, a ovaj, pak, s rimskim Jupiterom. Potvrdu da se Silvan izjednačuje sa Jupiter Amonom imamo također na jednom natpisu iz Rima koji se završava sa: „Sacerdos dei Barbari Silvani“, pa se uzima da je to njegov epitet.
Jupiter je kod Rimljana bio vrhovno božanstvo, on je bog munja, groma i kiše. Kao Iuppiter Pluvius šalje kišu, koja oplođuje polja, te biva davateljem plodnosti /Liber/, a štiti posebno poljioprivredu, stočarstvo i mladež. Posvećen mu je četvrtak.
Bijeli četvrtak
Da nije riječ o izoliranom običaju dovoljno govori i podatak kako i u Cazinskoj krajini nailazimo tragove o takozvanom kultu četvrtka koji je, kako vidimo, još iz ilirsko-rimskog perioda bio posvećen rimskom bogu oluja, groma i munja, sa čime korenspodira vjerovanje iz Velike Kladuše i Cazina da se četvrtak od proljeća nazivao "bijeli četvrtak" i u tom danu je bilo zabranjeno prati rublje, posebno ono bijele boje, sve dok ne započne košnja trave, a sve u strahu da nevrijeme ne uništi pšenicu i druge poljoprivredne kulture. Iza epiteta bijeli četvrtak krije se simbolika bijele boje koja označava sveto ili svetost, tako da je "bijeli četvrtak" isto što i "sveti četvrtak".
Iliri - najveća misterija Europe
Da su naši preci Iliri bili ratnički narod mističnih, šamanskih, kultova poznato je bez obzira na relativno malo podataka o njima. No, ono što je još zanimljivije od toga jeste činjenica kako je ostalo zapisano od pojedinih rimskih povjesničara, poput Plinija, da je među Ilirima bilo mnogo čarobnjaka, iscjelitelja i vidovnjaka na glasu, poznatih po cijelom Rimskom Carstvu.
Ilirska religija činila je mnoštvo šamanističkih kultova gdje su među najvažnijim božanstvima bili oni koji su predstavljali simbole kulta plodnosti – bog Vidasus (Cernunnos, Pan) i Tana (Diana, Aradia). Isto tako, među mnoštvom duhova i bogova zemlje (prirode) i neba, dominantno mjesto je zauzimala zmija, inkarnacija Velike Majke, kojoj je bilo posvećeno kućno ognjište ali i prag. Još i danas u Bosni tradicionalno vjerovanje tvrdi kako svaka kuća ima svoju zmiju zaštitnicu, koja štiti dom i obitelj od zla i nesreće. Da to vjerovanje nije tek jedno od mnogih već izuzetno bitno, ali i sveto, sasvim precizno potvrđuje njegov tabu - ako se zmija slučajno ili namjerno ubije smrt će zadesiti i vlasnika kuće.
Prema legendi zmija nije samo čuvar kuće nego i planete Zemlje. Naime, u bosanskoj mitologiji se navodi kako iznad Zemlje postoji velika gigantska zmija koja je svojim tijelom oblikovala krug (zagrizla svoj rep) oko planete i na taj način je štiti od svake opasnosti i nesreće, što dodatno opravdava njen naziv zaštitnice ljudi.
Iliri su podjednako bili skloni štovanju kako zemaljskih duhova i bogova prirode tako i oni nebeskih, među kojima se izdvajaju Sunce i Mjesec te zvijezde. Vjerovanje Ilira da su zvijezde sjedišta ljudskih duša otkriva intrigantnu činjenicu da su naši preci smatrali da potječu sa neke druge planete odnosno iz svemira.
Tradicionalno vjerovanje u Bosni tvrdi kako čovjek ne bi trebao gledati noću u zvijezde zbog bojazni da u tom trenutku neka od njih ne „padne“, jer desi li se slučajno da to bude zvijezda te osobe, ona će istog trena umrijeti?! Analizirajući još neke pojedine segmente ilirskih legendi i vjerovanja, poput one o crnom zmaju, bogu zla, koji napada na Sunce i Mjesec pokušavajući ih progutati (pomračenje), nadziru se dijelovi drevnog mita o propasti jedne civilizacije ili čak planete sa koje su pobjegli preci samih Ilira.
Predstava zmije kao Velike Majke, simbola života, i zaštitnika ljudi sa jedne strane i crnog zmaja, boga zla, koji stalno nasrće na Sunce i Mjesec, pokušavajući ih progutati i tako uzrokovati kraj života na Zemlji, a time i samih ljudi, drevni je mit o vječnom sukobu Dobra i Zla. No, iza svega toga krije se nešto mnogo dublje i mističnije. Ovdje bi se mogli referirati na teoriju Davida Ickea o reptilskoj rasi na Zemlji, koja je prisutna još iz vremena drevnog Sumera i Babilona, a čiji su simboli predstavljeni u različitim segmentima vladarskih familija kroz povijest.
Ako rezoniramo povijest religije odmah na samom početku doći ćemo do svima nama očitog podatka da je današnji monoteistički Bog bar duplo mlađi nego svi paganski bogovi te da učenje monoteizma nikako i ne možemo ozbiljno razmatrati u pokušajima da proniknemo u povijest ljudi i njihov postanak, bez obzira što je monoteizam, posebno kršćanstvo, preuzelo mnoge segmente paganske religije. Najstariji religijski pokret koji nam je poznat jeste neolitski kult Velike Majke, koja se zbog toga i naziva prvim i najstarijim božanstvom u ljudskoj povijesti. A upravo je Velika Majka ono što povezuje Ilire sa reptilima (zmija, zmaj, salamander) i njihovim vanzemaljskim porijeklom ili drevnom rasom iz koje su oni potekli.
Šta povezuje Bosnu i Indiju?
Postoji velika mogućnost da su Iliri imali neku povezanost ili čak zajedničko porijeklo sa narodom Indije, što se može dokučiti ako analiziramo pojedine legende iz bosanske mitologije. Najzanimljivija je predaja o tajanstvenim bićima zvanim utve zlatokrile - polu ljudima polu pticama, koji nisu imali spolno obilježje. Za njih se tvrdi da su pobjegli u Bosnu iz Indije „te proklete zemlje“.
Još jedan raritet bosanskog naroda ali i poveznica sa Indijom nalazi se u tradiciji vjerovanja u seobu duše iz čovjeka u životinju i obratno (reinkarnacija), što je uostalom bio temeljni koncept Bogumila u Bosni tokom srednjeg vijeka. Koliko je to vjerovanje bilo rašireno i prihvaćeno od naroda možda najbolje svjedoči podatak da čak i danas, u 21.vijeku, postoje starci koji kroz priče prolongiraju vjerovanje o selidbi duše. Tako u Velikoj Kladuši još uvijek postoje starice od kojih se može čuti tvrdnja kako se zli ljudi, posebno ubice i lopovi, nakon smrti pretvaraju u krave, konje, svinje, etc kako bi u novom životu otplatili svoje grijehe, služeći drugim ljudima. Ovo tradicijsko vjerovanje, koje se nalazi u potpunoj opoziciji klasičnoj monoteističkoj predstavi o odlasku duše u raj ili pakao, dovoljno jasno upućuje na duboko ukorjenjeno vjerovanje o reinkarnaciji među Bošnjacima.
Treće oko ili zvijezda
Za kraj, vratit ćemo se na sam početak teksta koji govori o Ilirima vrsnim čarobnjacima i vidovnjacima te dio o vjerovanju u povezanost čovjeka i zvijezda na nebu te sve to uporediti sa hinduističkim učenjem o čakrama. Ajna ili šesta čakra nalazi se na sredini čela, iznad obrva, i povezana je sa pinealnom žlijezdom koja je kod većine ljudi neaktivna, a misticima omogućava sposobnost telepatije, vidovitosti, astralne projekcije, etc. Ova šesta čakra se najčešće naziva treće oko i može se vidjeti na drevnim crtežima mnogih božanstava.
U ilirsko-bosanskoj tradiciji treće oko se naziva „zvijezda“ koja ima funkciju da povezuje čovjeka na zemlji sa njegovom zvijezdom na nebu, sjedištem duše. U praksi ovo vjerovanje najzastupljenije je kod stravarki koje dok izvode ritual anuliranja negativne energije upotrebljavajući rastopljeno olovo pokrivaju rukom čelo odnosno „zvijezdu“ zbog straha da im negativna energija ne zablokira nevidljivu povezanost sa zvijezdom na nebu. Kako tvrdi svaka od njih, kada bi se to desilo, onda bi se vrlo lako moglo desiti da izgube zdrav razum i psihički obole.
I ovaj ritualni postupak na direktan način ide u prilog pretpostavci da su Iliri vjerovali da potječu sa neke druge planete, sa kojom su ostali povezani preko „zvijezde“ na čelu ili trećeg oka. Ili da su se njihova astralna tijela spustila na Zemlju i nastanila u tijelima nekih pradavnih ljudskih bića. Od tog događaja za pretpostaviti je da su se kroz nizove generacija izgubili precizni detalji iz kojeg dijela svemira i sa koje planete dolaze pa su sve zvijezde smatrali sjedištem duše i svog postanka.
Ilirska religija činila je mnoštvo šamanističkih kultova gdje su među najvažnijim božanstvima bili oni koji su predstavljali simbole kulta plodnosti – bog Vidasus (Cernunnos, Pan) i Tana (Diana, Aradia). Isto tako, među mnoštvom duhova i bogova zemlje (prirode) i neba, dominantno mjesto je zauzimala zmija, inkarnacija Velike Majke, kojoj je bilo posvećeno kućno ognjište ali i prag. Još i danas u Bosni tradicionalno vjerovanje tvrdi kako svaka kuća ima svoju zmiju zaštitnicu, koja štiti dom i obitelj od zla i nesreće. Da to vjerovanje nije tek jedno od mnogih već izuzetno bitno, ali i sveto, sasvim precizno potvrđuje njegov tabu - ako se zmija slučajno ili namjerno ubije smrt će zadesiti i vlasnika kuće.
Bosanska (ilirska) boginja Tana
Prema legendi zmija nije samo čuvar kuće nego i planete Zemlje. Naime, u bosanskoj mitologiji se navodi kako iznad Zemlje postoji velika gigantska zmija koja je svojim tijelom oblikovala krug (zagrizla svoj rep) oko planete i na taj način je štiti od svake opasnosti i nesreće, što dodatno opravdava njen naziv zaštitnice ljudi.
Iliri su podjednako bili skloni štovanju kako zemaljskih duhova i bogova prirode tako i oni nebeskih, među kojima se izdvajaju Sunce i Mjesec te zvijezde. Vjerovanje Ilira da su zvijezde sjedišta ljudskih duša otkriva intrigantnu činjenicu da su naši preci smatrali da potječu sa neke druge planete odnosno iz svemira.
Tradicionalno vjerovanje u Bosni tvrdi kako čovjek ne bi trebao gledati noću u zvijezde zbog bojazni da u tom trenutku neka od njih ne „padne“, jer desi li se slučajno da to bude zvijezda te osobe, ona će istog trena umrijeti?! Analizirajući još neke pojedine segmente ilirskih legendi i vjerovanja, poput one o crnom zmaju, bogu zla, koji napada na Sunce i Mjesec pokušavajući ih progutati (pomračenje), nadziru se dijelovi drevnog mita o propasti jedne civilizacije ili čak planete sa koje su pobjegli preci samih Ilira.
Predstava zmije kao Velike Majke, simbola života, i zaštitnika ljudi sa jedne strane i crnog zmaja, boga zla, koji stalno nasrće na Sunce i Mjesec, pokušavajući ih progutati i tako uzrokovati kraj života na Zemlji, a time i samih ljudi, drevni je mit o vječnom sukobu Dobra i Zla. No, iza svega toga krije se nešto mnogo dublje i mističnije. Ovdje bi se mogli referirati na teoriju Davida Ickea o reptilskoj rasi na Zemlji, koja je prisutna još iz vremena drevnog Sumera i Babilona, a čiji su simboli predstavljeni u različitim segmentima vladarskih familija kroz povijest.
Ako rezoniramo povijest religije odmah na samom početku doći ćemo do svima nama očitog podatka da je današnji monoteistički Bog bar duplo mlađi nego svi paganski bogovi te da učenje monoteizma nikako i ne možemo ozbiljno razmatrati u pokušajima da proniknemo u povijest ljudi i njihov postanak, bez obzira što je monoteizam, posebno kršćanstvo, preuzelo mnoge segmente paganske religije. Najstariji religijski pokret koji nam je poznat jeste neolitski kult Velike Majke, koja se zbog toga i naziva prvim i najstarijim božanstvom u ljudskoj povijesti. A upravo je Velika Majka ono što povezuje Ilire sa reptilima (zmija, zmaj, salamander) i njihovim vanzemaljskim porijeklom ili drevnom rasom iz koje su oni potekli.
Šta povezuje Bosnu i Indiju?
Postoji velika mogućnost da su Iliri imali neku povezanost ili čak zajedničko porijeklo sa narodom Indije, što se može dokučiti ako analiziramo pojedine legende iz bosanske mitologije. Najzanimljivija je predaja o tajanstvenim bićima zvanim utve zlatokrile - polu ljudima polu pticama, koji nisu imali spolno obilježje. Za njih se tvrdi da su pobjegli u Bosnu iz Indije „te proklete zemlje“.
Još jedan raritet bosanskog naroda ali i poveznica sa Indijom nalazi se u tradiciji vjerovanja u seobu duše iz čovjeka u životinju i obratno (reinkarnacija), što je uostalom bio temeljni koncept Bogumila u Bosni tokom srednjeg vijeka. Koliko je to vjerovanje bilo rašireno i prihvaćeno od naroda možda najbolje svjedoči podatak da čak i danas, u 21.vijeku, postoje starci koji kroz priče prolongiraju vjerovanje o selidbi duše. Tako u Velikoj Kladuši još uvijek postoje starice od kojih se može čuti tvrdnja kako se zli ljudi, posebno ubice i lopovi, nakon smrti pretvaraju u krave, konje, svinje, etc kako bi u novom životu otplatili svoje grijehe, služeći drugim ljudima. Ovo tradicijsko vjerovanje, koje se nalazi u potpunoj opoziciji klasičnoj monoteističkoj predstavi o odlasku duše u raj ili pakao, dovoljno jasno upućuje na duboko ukorjenjeno vjerovanje o reinkarnaciji među Bošnjacima.
Treće oko ili zvijezda
Za kraj, vratit ćemo se na sam početak teksta koji govori o Ilirima vrsnim čarobnjacima i vidovnjacima te dio o vjerovanju u povezanost čovjeka i zvijezda na nebu te sve to uporediti sa hinduističkim učenjem o čakrama. Ajna ili šesta čakra nalazi se na sredini čela, iznad obrva, i povezana je sa pinealnom žlijezdom koja je kod većine ljudi neaktivna, a misticima omogućava sposobnost telepatije, vidovitosti, astralne projekcije, etc. Ova šesta čakra se najčešće naziva treće oko i može se vidjeti na drevnim crtežima mnogih božanstava.
U ilirsko-bosanskoj tradiciji treće oko se naziva „zvijezda“ koja ima funkciju da povezuje čovjeka na zemlji sa njegovom zvijezdom na nebu, sjedištem duše. U praksi ovo vjerovanje najzastupljenije je kod stravarki koje dok izvode ritual anuliranja negativne energije upotrebljavajući rastopljeno olovo pokrivaju rukom čelo odnosno „zvijezdu“ zbog straha da im negativna energija ne zablokira nevidljivu povezanost sa zvijezdom na nebu. Kako tvrdi svaka od njih, kada bi se to desilo, onda bi se vrlo lako moglo desiti da izgube zdrav razum i psihički obole.
I ovaj ritualni postupak na direktan način ide u prilog pretpostavci da su Iliri vjerovali da potječu sa neke druge planete, sa kojom su ostali povezani preko „zvijezde“ na čelu ili trećeg oka. Ili da su se njihova astralna tijela spustila na Zemlju i nastanila u tijelima nekih pradavnih ljudskih bića. Od tog događaja za pretpostaviti je da su se kroz nizove generacija izgubili precizni detalji iz kojeg dijela svemira i sa koje planete dolaze pa su sve zvijezde smatrali sjedištem duše i svog postanka.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)